Mateja Popović je glumac mlade generacije koji se u isto vrijeme bavi režijom i pisanjem i sva ta tri talenta je iskoristio ovog ljeta na projektu “Zmaj sa Spasa” koji će biti izveden na festivalu “Ćirilicom”.
Festival organizuju Narodna biblioteka Budve u saradnji sa Turističkom organizacijom Budva.
Glumio je u više serija i filmova, a redovan je domaćin pozorišnih predstava na daskama koje život znače u Beogradu. Mateja je bio Dunđerski, Marko Kraljević, Ludvig Fišer u Aleksandru od Jugoslavije, ali i kapetan svemirskog broda. Glumio je u velikom broju predstava u Beogradskom dramskom pozorištu, pozorištu Čiča Miča i Akademiji 28. Mateju takođe pamtimo po sjajnoj ulozi u filmu i seriji “Šešir profesora Koste Vujića”.
Ovog ljeta Mateja, jedan od najsvestranijih umjetnika Srbije, napisao je tekst, režirao i glumi u “Zmaju sa Spasa”, prvoj budvanskoj dječjoj predstavi baziranoj na lokalnom nasljeđu.
Mateja Popović govori za “Vijesti”o inspiraciji koja ga privlači pozorištu, važnosti ćirilice i nasljeđa u kulturi, o radu na dječjim projektima i novom i neobičnom iskustvu koje ga veže za Budvu.
Ovog ljeta po prvi put na budvanskim scenama sa sopstvenom predstavom. Kakav je osjećaj dolaska u Crnu Goru, na ljetnji festival, sa svojom predstavom?
Osjećaj je dobar, pozitivan i mogu reći poletan. Ide nam odlično rad na predstavi. Cijela ekipa se raduje tome i jedva čekamo Budvu i fantaziju tog ljetnjeg festivala.
Zmaj sa Spasa je jedna prilično nepoznata priča. Vuk Karadžić ju je kroz pjesme sačuvao od zaborava. Šta Vas je privuklo ovom projektu?
Nisam ni ja čuo za tu legendu prije ovog projekta, bio sam iznenađen da naše lokalno nasljeđe posjeduje ovakve legende. Međutim, kako se stvar odvijala sve više sam se radovao ovom projektu.
Zmaj sa Spasa je format, dječja predstava sa pjevanjem, koji kod nas u Crnoj Gori nažalost nije naročito prisutan. Kako Vi to tumačite?
Ne znam kako bih tumačio, mjuzikl za djecu je možda komplikovanija forma od običnog izvođenja za djecu pa se izvođači možda rjeđe opredjeljuju jer im je tako jednostavnije za rad. Mene to, na drugoj strani, “na prvu” zainteresuje.
Osim glume i režije bavite se i pisanjem. Koliko je zahtjevno i izazovno “spojiti” sva ta tri teška zanata u jednu osobu?
Ne doživljavam da je to teško, mislim da je potrebna dobra organizacija i povjerenje u ekipu s kojom se radi, ipak je pozorište timski posao. Na kraju dana, ništa ne može da uradi bolje jedan čovjek od onoga što može da uradi funkcionalan tim.
Premijeru “Zmaj sa Spasa” pripremate za festival “Ćirilicom”. Da li mislite da možemo, s jedne strane, edukovati, a s druge masovnije zainteresovati modernu publiku za naše ćirilično nasljeđe tokom čak tri nedjelje festivala, što ovaj festival čini najvećim tog tipa na čitavom ex-Yu prostoru?
One koje zanima - svakako da. Što se tiče onih koji nisu upoznati, kojih je mislim, nažalost, velika većina, vjerujem da sa dobrim marketingom za tri nedjelje može da se postigne taj rezultat. Marketing je važan, ali na kraju ostaje suština.
Kada smo kod nasljeđa, igrali ste Bogdana Dunđerskog u filmu i seriji Santa Maria della Salute, ali i u seriji o kralju Aleksandru, kao dva velika, na neki način, i istorijska projekta.
Jesam, to nisu bile velike uloge i nemam nešto posebno da o njima kažem. Drago mi je naše nasljeđe i priče koje se vrte oko tih ljudi, ali me je uvijek više zanimala lična priča tih likova nego njihov istorijski kontekst.
Da li je, po Vašem mišljenju, moguće vratiti mlade u ustanove kulture i domaćoj kulturnoj sceni i koji “recept” Vi smatrate pravim za to? Da li je to kroz ovakve dječje predstave iz sopstvenog nasljeđa ili imate neki drugačiji predlog?
I kroz ovakve predstave da, i kroz različite druge predstave koje pričaju priču, koje su u njihovom ritmu i koje moraju da ih zainteresuju kako bi mogle da ih nečemu i nauče. Ja vjerujem da je moguće, odlazak mladih sa kulturne scene se desio iz više razloga, smatram da su svi praktični, a samim tim su i rješivi. Po pozorištima ima i dalje mlade publike, djeca i dalje većinski vole pozorište, ali je problem u sadržaju koji im se nudi i način na koji im se nudi. Ljudi koji prave sadržaj i način kako to rade su, mislim, glavni razlog i u isto vrijeme najbolji način da se riješi taj problem. Ali, to je nešto što mora da postane cilj viši od trenutnih ciljeva većine ljudi koji se bave kulturom.
Kada su u pitanju mladi i način da se zainteresuju za kulturu i ćirilično nasljeđe, ne možemo da se ne sjetimo kratkog filma s početaka Vaše karijere. Naime, glumili ste u naučnoj fantastici “Zvezda tri” gdje ste na svemirskom brodu “Stefan Dečanski” ispunjavali Tarabićevo proročanstvo. Vrlo neobičan projekat po svakom osnovu, zar ne?
Da, to je bio neobičan projekat. U suštini je bio satira, momak koji je bio autor se s tim našim nasljeđem igrao i htio da pošalje poruku kako, ako nastavimo da slijepo vjerujemo u ono što nam se generacijama priča, možda zauvijek ostanemo na istom i ne napravimo nikakav pomak.
Po prvi put ove godine u Budvi se izgradila jasna namjera da se kroz kulturni izraz ispričaju priče i u neverbalnim formama. Ples, igra, etno pjesme, dječje predstave s dosta pjevanja i slično su jako važan segment ponude, a posebno je zanimljivo jer se pričaju priče iz nasljeđa. Kako Vam se čini ta ideja?
Meni se to jako dopada, treba imati korijen da bismo mogli da rastemo.
Kako Vi vidite mjesto autora na našim prostorima, bilo da je on reditelj, glumac, dramski pisac? Da li je sputaniji kada promišlja i radi drugačije nego što vlast, producent ili uprava pozorišta želi?
Kada je vlast u pitanju, zavisi koliko je to što autor radi u žiži tih “posmatrača” i generalne javnosti. Smatram da ako neko stvara na nivou iznad dnevne politike svakako ne interesuje ljude iz vlasti, jer njih te teme svakako ne interesuju. Što se tiče ljudi iz branše, situacija je podijeljena, mislim da je u institucijama broj slučajeva gdje je sloboda autora sputana, podjednak onima gdje nije.
Kakvo je Vaše mišljenje o kulturnim manifestacijama tokom turističke sezone u Budvi? Koliko je to važno za turističku i kulturnu ponudu?
Mislim da su kulturna dešavanja uvijek važna, pogotovo kad nisu samo zabava. Što se samog mjesta tiče, zaista ne znam jer nisam prisutan.
Narodna biblioteka Budve i Turistička organizacija Opštine Budva na dva budvanska ljetnja festivala predstavljaju publici čak osam pozorišnih premijera, i to priča vezanih za crnogorski kulturni identitet? Kako to ocjenjujete?
To ocjenjujem kao borbu vrijednu poštovanja ljudi koji su omogućili da se tako nešto ostvari.
U vezi sa nasljeđem, još se pamti Vaša uloga Marka Kraljevića. Možete li nam reći nešto o tome. Koliko je za Vas, ali i za nas, važno da se poznati likovi iz istorije ekranizuju?
Ta uloga je posebna priča, film je pisao i režirao Indijac koji ne zna mnogo o toj temi, pa je film na kraju više bio epska fantastika nego priča o Marku. Ali smatram da se iz svih tih priča mogu izvući razne životne pouke, ne bi te priče trajale koliko traju da nisu bliske ljudima, tako da priče o našim velikanima treba ekranizovati, treba podsjećati publiku na vrijednosti koje se vezuju za te ljude i upoznavati te ličnosti sa novim naraštajima.
Budva se bliži trenutku kada će se konačno odlučiti o kandidaturi za evropsku prijestonicu kulture. Veliki su izgledi da Budva ponese tu titulu. Koliko je bitno za jedan mali grad i malu državu da dobiju EPK titulu?
Ne razumijem se mnogo u tu temu, mislim da je svakako to lijepa stvar jer tada grad živne i vjerujem da mnogi koji misle da ne umiju, dobiju tada hrabrosti da se izraze kroz neki od vidova kulture, te samim tim možda i otkriju da imaju dara za ono u šta su sumnjali. Svako takvo putovanje u budućnost treba podržati.
Raditi na otvorenoj sceni, svaki put je drugačije
Tokom svoje karijere uglavnom ste radili predstave za klasično pozorište. Sada dolazite na otvorenu scenu. Koliko je to novo i drugačije za vas?
Igrao sam prilično na otvorenim scenama, ali je kod njih zanimljivo to što je svaka kao da radiš prvi put, svaki put je drugačije i to je jedan zabavan izazov.
U vezi s prethodnim, sada ćete se naći na sceni na otvorenom. Ipak to nije autentični ambijent, autentični i nekad skriveni prostor, atipičan za pozorište. Da li ste razmišljali o tome da radite projekat u nekom ambijentu, namjenski za tu konkretnu otvorenu lokaciju, u Budvi? Toga je sve manje, jer se predstave igraju na otvorenom, ali ne i u ambijentu.
Nisam razmišljao o tome, jer Budvu ne poznajem dobro, bio sam dva puta kao dijete. Ali su to projekti koji su zabavni, prije nepunih godinu dana sam radio takav jedan projekat u saradnji sa Muzejem iluzija.
Bonus video:
