Srce publike osvojio je kao Brando u seriji “Porodično blago”. Bio je i zavodnik, ljekar, direktor, vlasnik vinarije, ali i kralj, patrijarh, pisac.
Njegovo uloge u TV serijama i filmovima teško je pobrojati: Mane, Đorđe Vučinić, Tomo, Milomir Vranić, kralj Milan Obrenović, doktor Šefer, kum Jova, Mihailo Andrejević, Miloš Crnjanski, Laza Kostić, Stefan Prvovjenčani, Ivan Bojanić Bizon, Vuk Tomović, Dejan Matić...
A tek na daskama koje život znače: Don Žuan, Otelo, Dule, Ljubomir Nestorović, Gele, Baron, Don Krsto, Ćamil, Hasan, Luj XIV...
Zato je najjednostavnije reći - Vojin Ćetković. I time je sve rečeno.
Natjerati publiku da misli svojom, a ne tuđom glavom
Nedavno je na sceni Nikšićkog pozorišta, sa Dejanom Lutkićem i Nebojšem Ilićem odigrao “Noć bogova” i glumački trojac je pobrao aplauze i ovacije publike. Predstava se u pomenutom glumačkom sastavu izvodi još od 2015. godine, do sada je igrana oko 150 puta i uvijek se tražila karta više. Govori o odnosu vlasti prema umjetnosti i odgovara na pitanje da li je moguće prijateljstvo između kulturnih poslenika i vlasti.
“Ne znam da li je moguće takvo prijateljstvo, ali mora da postoji povezanost i ona je apsolutna, jer bez vlasti nema mecena za umjetnost, a opet i mi ‘koristimo’ vlast jer taj balon koji se stalno ‘naduva’ mi malo ‘bušimo’, kritikujemo ih i to je na uzajamnu korist”, kaže Ćetković koji u pomenutoj predstavi igra Luja XIV.
Kultura, kada je ulaganje države u pitanju, uvijek nekako bude na posljednjem mjestu i uvijek se, kao razlog, ističe ekonomska računica, zaboravljajući pritom da kultura nema cijenu, ali da posljedice neulaganja u nju su itekako vidljive po društvo i državu.
“Svi se vade na to da je nemaština u društvu i da je kultura na zadnjem mjestu. Međutim, ako pogledamo šta ostaje iza nas, ostaje naša kultura, a sve ostalo manje-više. Kad to budu shvatili, biće bolje. Živimo na prostorima gdje je malo publike i ta ekonomska isplativost kulture nije baš popularna. Oni se sve vrijeme pozivaju na neko tržište, na to koliko je pozorište skupo za državu, a to je smiješno ako imamo u vidu kolika je dobit u suštini, koja nije materijalna”.
Na pitanje da li glumci “samo” nadahnjuju dušu, ili mogu i da publici osnaže duh, Ćetković odgovara.
“Mislim da je i jedno i drugo u pitanju. Naš zadatak je da postavljamo određena pitanja, a ne da dajemo odgovore na njih. Da postavljamo pitanja da naša publika pokuša da razmišlja o nekim stvarima na koje mi ukazujemo, a koje su vječne. Šekspir i svi ti klasici su i dalje savremeni pisci. To su univerzalna pitanja o životu. Kad se vidi živ glumac, kada postoji interakcija između glumca i publike i publika postaje zapitanija, jer direktno postavljamo pitanja. Nadam se da ćemo uspjeti da publiku nekako natjeramo da razmišlja svojom glavom, da im ne dajemo nešto što su Internet, Wikipedija, nešto što je već prepričano i ‘prežvakano’ i nešto gdje drugi misli umjesto njih”.
Smatra da je gluma najljepši posao koji je mogao da izabere i siguran je da bi život promašio ako ne bi volio svoj posao. Zahvalan je i što, pored porodice, ima još jednu sigurnu luku gdje može da “ugrije” i dušu i srce.
“Ja kad uđem u pozorište sve dobijam. Tu se grijem. U nekim lijepim kontrolisanim uslovima bavim se nekom lijepom literaturom i družim se sa nekim ljudima koji su kvalitetni. To je moja mala osveta ovom vremenu u kom živimo”.
TV serije odličan “mamac” za pozorišta
Njegova podjednaka zastupljenost u pozorištu, na televiziji i u filmu, omogućila mu je da se “komotno” osjeća gdje god da igra i da mu, kako kaže, bude zanimljivo svuda, a različiti žanrovi su mu pružili priliku da pokaže da mu jednako dobro “leže” uloge zavodnika, ali i istorijskih ličnosti, fudbalski tereni, ali i vinogradi. Ipak, jednog žanra se posebno uželio.
“Nijesam isključivo filmski, pozorišni ili televizijski glumac, već jednostavno glumac. Smatram da sam u svom izrazu uspio da podijelim te tri stvari, jer iako je ista gluma, drugačija je mjera. Nažalost, nema komedija u posljednje vrijeme. Nema reditelja koji hoće da rade komediju. To je nešto što fali. Kad sam počinjao, igrao sam u pet-šest komedija i mislim da je to žanr koji mi jako leži. Kako je išla moja karijera dobijao sam uloge koje su ozbiljne, naslovne, i igrao sam uglavnom neke heroje. Igram to kako me drugi vide”.
Priznaje da je kao mlad glumac izbjegavao TV serije, a sada je svjestan da glumci zahvaljujući serijama otvaraju vrata pozorišta.
“Kad sam bio mlad glumac svi smo se ograđivali od TV serija, nijesmo htjeli da igramo u njima. Bilo je - ako nemaš para i ako propadneš kao glumac, igraš u serijama. Međutim, bili smo mladi i nadobudni. Shvatili smo da ne možemo bez televizije i da naša popularnost koju donosi televizija puni pozorišne sale. Povezali smo te dvije stvari i na taj način pokušavamo da publiku iz kuća dovedemo u pozorište, jer ljudi će doći u pozorište kada čuju da igraju neka imena koja znaju sa televizije ili filma. Trenutno je poplava TV serija i dešava se jedna čudna stvar u Beogradu - ljudi hrle u pozorišta i karata nema. Kad se karte puste u prodaju, sve se online proda. Čak nam je nekoliko puta ‘pukao’ sistem, jer se za sat rasproda cio repertoar. To je ohrabrujuće”, priča Ćetković za “Vijesti”.
Više puta je imao priliku da igra sa suprugom Slobodom Mićalović, a kćerkama, bliznakinjama Veri i Miloj, neće sugerisati kojim životnim putem da krenu. Biće tu da ih podrži, ohrabri i da im pomogne.
“Uvijek sam govorio da kad igrate sa dobrim glumcem to je divno. Moja sreća, i privatna i profesionalna, je da je Sloboda jako dobra glumica. Toliko vremena provodimo na poslu tako da i kod kuće pričamo o njemu, ali pokušavamo da se ne miješamo jedno drugom previše u to što radimo. Kćerke smo do sada držali daleko i od pozorišta i od snimanja. Samo su par puta bile na nekom snimanju, kad smo bile na terenu i kad ih se uželimo, pa neko od nas dvoje, ko ne snima u tom trenutku, ih dovede da se vidimo. Smatram da dijete koje je talentovano tek sa 18 godina treba da odluči da li hoće da se bavi glumom ili ne. Ne ranije, jer treba da imaju normalno djetinjstvo i normalnu mladost, da bi poslije sa scene zračili. Za sada, nemamo neke indicije da će se naše kćerke tim poslom baviti. U svakom slučaju, nećemo im se miješati u izbor, a ako bih u nečemu mogao da pomognem svojoj djeci to je u tom poslu”.
Iako glumci često priželjkuju inostranu karijeru, Ćetković je i više nego zadovoljan onim što je postigao na domaćem terenu. Prezadovoljna je i publika, tako da tu ne treba ništa mijenjati, na zadovoljstvo svih.
“Naše osnovno sredstvo izražavanja je jezik. Moj maternji jezik je srpski i mislim da ne bih mogao da se na pravi način izrazim na nekom drugom jeziku. Vrlo sam zadovoljan onim što sam uradio do sada i onim što trenutno radim”.
U pomenutoj predstavi, “Noć bogova”, Lutkić igra dvorsku ludu, koja je sve samo ne luda, a Ilić pisca Molijera. Na pitanje da li smo bliži bogovima ili ludama, Ćetković je u nedoumici.
“Ne znam. Stvarno ne znam odgovor na to pitanje. Ja bih današnje vrijeme okarakterisao kao potpuno bezidejno. Uvukla se neka depresija u nas, neka potpuna letargija. Nema ideje oko koje bi se skupili, koja bi nam malo podgrijala krv”.
Bonus video:
