Bojanović: Čovjek se umrežio sa vještačkom inteligencijom koja "jede" našu vlastitu

"Mi smo tehnološki potpuno 'pojedeni', apsolutno prožeti i isposredovani tehnologijom, a da su sa druge strane, i neću reći ništa novo, vrijednosti, etika, sklonost metafizičkom razmišljanju pali ne u drugi, nego u stoti plan"

11531 pregleda 107 reakcija 1 komentar(a)
Sa događaja, Foto: Svetlana Mandić
Sa događaja, Foto: Svetlana Mandić

"Za mene je slika prvenstveno poetska refleksija. Stih i pjesma su najriječitija slika, ali i najvizuelnija forma napisanog. Kada govorim o slici, meni je prvo poezija na umu, jer pjesma je slika i za mene ta poetska slika izaziva neuporediv čulni utisak. Znate i sami da su majstori jezika u poeziji zapravo i majstori slike", kazala je dr Kristina Bojanović, teoretičarka kulture i filozofkinja, koja je bila gošća "Imaginarijuma", tribine u Nikšiću koju uređuje i vodi istoričaka umjetnosti Kristina Radović.

Dvije Kristine razgovarale su o "slici svijeta i slici čovjeka", o tehnološkom napretku i duhovnom posrnuću, o zaboravu čovjeka i samozaboravu, o umjetnosti koja nadilazi stvarnost, jer je besmrtna.

"Slika kao dijelo velikih majstora je nešto što je jako važno u mom životu. Pri tome mislim na one majstore koji nisu imali samo vještu ruku, nego i blistav um. Slika koju tka filozofija, odnosno hermeneutika, slika koja predstavlja svijet, kritikuje ga, opominje, tumači, ali mu i odgovara na jedan dobronamjerni način. Filozofija, čini mi se, to dobronamjerno radi, pokušavajući da promijeni lice svijeta, ali ne tako što će da ga našminka, već što će da ga opere. Dakle, slika je za mene jedan medij koji niti ima zaokružen stih, niti ima završni potez kista, a niti posljednju riječ. Ona, da se filozofski izrazim, je svagda trajuća", kazala je Bojanović za koju je filozofija neraskidivi pratilac i stalni talac poezije.

Ako bi sliku svijeta i čovjeka danas sagledali kao neki portret bila bi to, smatra ona, karikatura ili izvitoperana predstava koju je naslikao neuki, ali popularan i vrlo samoljubiv slikar. Ako bi to bio pejzaž, onda bi bila gusta, mračna, i zlokobna šuma, mada je, kako je istakla, najbolje reći da današnji svijet izgleda kao "Splav meduza" Teodora Žerikova.

"Današnja slika svijeta i čovjeka ne uliva mi preveliku radost, vjeru, nadu i time ne govorim ništa novo", istakla je Bojanović za koju je filozofija jedina duhovna disciplina koja je u potpunosti sveobuhvatna i ako joj se prepustite, što je ona uradila i lično i profesionalno, sa jedne strane ste u tajni, a sa druge u istini bića.

Brojni filozofi, kako je istakla, su vjekovima unazad izražavali strepnju šta će se desiti sa čovjekom, upirali prstom u pogubnost tehnoloških inovacija, ističući da što se čovjek više bude tehnološki razvijao, da će mu duh opadati i da će taj razvoj civilizacije biti srazmjeran padu ljudskog duha čemu danas svjedočimo.

"Mi smo tehnološki potpuno 'pojedeni', apsolutno prožeti i isposredovani tehnologijom, a da su sa druge strane, i neću reći ništa novo, vrijednosti, etika, sklonost metafizičkom razmišljanju pali ne u drugi, nego u stoti plan. I čovjek je dozvolio da ga tehnologija pobijedi, globalno se umrežio sa takozvanom vještačkom inteligencijom koja 'jede' našu vlastitu. Zaboravljamo svoju i uzimamo ovu kao nužnu, kao potpuno normalnu, čak se ne smatramo pismenima ako nismo tehnološki pismeni. Čovjek nije ni komunikativan, ni doraslo, snalažljivo biće ako se ne služi tehničkim alatima i aparaturom. Nisam protiv tehnologije. Naprotiv, vrlo cijenim marljive naučnike koji žele da ovaj svijet učine boljim i da pomognu čovječanstvu. Samo me strah od prevlasti tehnomagova i ta prožetost kada metafizika pada u taj stoti plan u meni izaziva jezu", rekla je Bojanović.

Smatra da nijesu samo tehnologija i tehnomagovi krivi što je čovjek zaboravio na svoje izvorne mogućnosti, već da smo sami krivi jer su mogućnosti i izbori uvijek pred nama i možemo, ako hoćemo, da biramo.

Ali..."čovjek od silne otuđenosti i trke za materijalnom imovinom i sticanjem nema vremena da razmišlja".

Bojanović smatra da su zaborav čovjeka i samozaborav događaji koji su obilježili ne samo 20. i 21.vijek, već i vjekove ranije, i da za razliku od ranijih perioda kada su se svi divili znavenim ljudima i od njih učili, danas ih se odričemo ili ih otjeramo, ne primjećujemo ih.

Poručila je da je umjetnost moćnija od stvarnosti, jer ona je ta koja ostaje, sve nadilazi, koja je besmrtna i da čovjek ponekad nije ni svjestan koliko je blagosloven jer može da dodirne beskonačnost, pošto je on taj koji stvara umjetnost.

Akademsku karijeru Bojanović je započela kao saradnica na studijskom programu za filozofiju Filozofskog fakulteta u Nikšiću, a nakon magistriranja i doktoriranja u Beogradu, i akademskog usavršavanja u Parizu, stručnu karijeru nastavlja na Univerzitetu Donja Gorica i u Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti. Sebi je, kako je istakla, postavila cilj da studente nauči da cijene moralnost, umnost, znanje i kulturu kao vječne i nepromjenjive ljudske vrijednosti.

"To uvijek dajem sebi kao primarni cilj i bez obzira koji predmet predajem, uvijek se sve vrti oko te moralnosti, oko toga da studenti savladaju što je etika. A ja sam to nekako njima pojednostavila i rekla da im je etika harmonizacija između mišljenja, riječi i djelovanja. Vrlo je teško postići ravnotežu između ta tri elementa, jer mi danas često jedno mislimo, drugo pričamo, treće radimo. Ispostavilo se da je najveći podvig da istovremeno, časno mislite, govorite i djelujete", kazala je ona.

Smatra da se ne možete baviti filozofijom ukoliko je ne živite i privatno, a ona živi život potpuno metafizički i nesnađenost u ovakvom društvu i svijetu smatra dobrom osobinom.

"Živjeti metafizički u ovakvom svijetu, to je zaista privilegija", kaže Bojanović kojoj je neostvarena želja da živi na selu ili da povremeno boravi tamo, da ima apsolutnu tišinu u kojoj je našla dosta korisnih stvari i za svoje djelo i za svoju poeziju, a koje u gradovima gotovo da i nema.

"Imaginarijum", tribina koju je osmislila Kristina Radović, urednica umjetničkog programa u JU "Zahumlje", a organizovana je u sklopu novembarskog repertoara Nikšićke kulturne scene.

Kroz beskonačnost "pomirila" Levinasa i poimanje ženskog

Bojanović je autorka knjige "Trag Druge – Pojam ženskog u filozofiji Emanuela Levinasa", koja je nastala kao rezultat njenog dugogodišnjeg istraživanja filozofije tog mislioca, posebno njegovo poimanje ženskog, koje je u istoriji filozofije, ali i u okviru feminističke teorije, izazvalo mnogo reakcija.

"Što afirmativnih, kao na primjer Žak Derida koji je rekao da je Levinasova knjiga totalitet beskonačnosti, svojevrsni feministički manifest, do potpuno negativnih filozofskih komentara gdje se ideja ženskog u njegovoj filozofiji smatra da je smještena u patrijarhalnu strukturu. Ja pokušavam da se 'razračunam' sa tim naročito negativnim idejama, da dođem do pravog značenja pojma ženskog kroz dijalog sa Levinasovim ključnim pojmovima kao što su eros, plodnost, očinstvo, materinstvo, gostoprimstvo, odgovornost i na kraju beskonačnost. Htjela sam na neki način da "pomirim" Levinasa i žensko, time što sam ideji ženskog prisajedinila najveći i najljepši pojam njegove filozofije, ujedno i moj omiljeni filozofski pojam, a to je beskonačnost. I naravno da stavim akcenat na razlikovanje između metafizičkog pojma ženskog, dakle ženskog kao filozofska kategorija, i empirijskog pojma ženskog, kao žensko biće", rekla je Bojanović.

Prevodilaštvo je i mater i matriks

Bojanović je u izdavačkoj kući CID angažovana kao prevodilac stručne literature. S francuskog i engleskog jezika prevela je 30 knjiga i više od stotinu tekstova. Osim francuskog i engleskog jezika, poznaje starogrčki, latinski i poljski jezik, a izučava arapski i njemački. Smatra da prevodilaštvo u potpunosti nadilazi i čin kreacije i čin rekreacije jer nosi veliku odgovornost.

"Vi kao autor neke knjige možete pogriješiti. Prevodilac, ako je odgovoran, ne smije. Kod prevođenja, prije svega mora da se voli jezik. Morate da se skućite u jeziku, kako ja to volim da kažem, da u njemu boravite, da ga bezinteresno i bezrezervno volite, da se radujete darovima toga jezika i koji je vaš maternji, ali i koji prevodite, da i sami tom jeziku date darove svoga duha, svoje umijeće", poručila je Bojanović.

Smatra da nije dovoljno da znate samo svoj i drugi jezik i njihove gramatike, već morate da "opipate, istražujete, da smirite i da razigrate kad je neophodno, da intervenišete gdje je nužno, morate da spjevate i otpjevate, ako je potrebno".

"A onda na samom kraju da budete, skupa sa autorom kojeg prevodite, akter jednog uzvišenog hermeneutičkog čina, čina razumijevanja. Vi podastirete pod čitaoca jednu knjigu, objavljujete je, uistinjujete, dajete joj svjetlost. Negdje sam naišla na dobru rečenicu koja kaže da je prevodilac mater i matriks, majka i babica. Znači i ona koja rađa, koja daruje život, ali i ona koja ga iznosi, donosi. A svako dijelo želi em da se i rodi, em i da se iznese na svjetlost", rekla je Bojanović.

Smeta joj što se često prevodioci ne pominju, ne znaju se njihova imena, a bez njih ne bismo ništa znali, ništa čitali.

"Ne bi bilo kulture, civilizacije bez prevodilaca. Zato kažem da je veličanstveno biti prevodilac", zaključila je Bojanović.

Bonus video: