Koraci alternative osvajaju slobodu

O filmu, muzici, kino amaterizmu i alternativi, sopstvenom iskustvu, regionalnoj sceni i saradnji, za Vijesti govori filmski djelatnik Petar Mitrić, koji je bio gost 18. Smotre kratke video forme u Podgorici krajem 2023.

3422 pregleda 1 komentar(a)
Petar Mitrić, Foto: BS Foto
Petar Mitrić, Foto: BS Foto

Alternativa je važna jer čini umjetnost uzbudljivijom i iznova poziva na potragu za novim i dugačijim. Takvi koraci su nam osvajali slobode u prošlosti...

To u razgovoru za “Vijesti” kaže filmski djelatnik Petar Mitrić koji je u decembru boravio u Podgorici kao gost 18. Smotre kratke video forme za koju ima samo riječi hvale, a posmatrajući je sa različitih nivoa, djeluje mu kao da “slavi umjetničku budućnost Crne Gore”. Mitrić za Vijesti govori o važnosti i potencijalu kino amaterizma, ali i alternativnih umjetničkih pravaca koji odišu strašću za stvaranjem i izrazom, ali i izazovom.

“Uvijek je upitna ta tanka linija između alternative i glavnih tokova. U ovakvim, posrnulim društvima kakva su naša svaki oblik umjetnosti je bačen na koljena, da ne govorimo o budžetima za kulturu koji ne prelaze jedan do dva odsto. U takvoj klimi istinski autori prolaze gotovo nezapaženo, u sjenci konzumerskih budalaština. Za njihova imena javnost i ne zna, kao da ih kriju od naroda zajedno sa njihovim djelima”, konstatuje on, pored ostalog...

Mitrić je rođen 1974. godine u Subotici. Filmom se, kaže, inficirao devedesetih kada je počeo da spoznaje i istražuje razne kutke beskonačnih polja inovacije, strasti i izazova, na kojima je i danas. U svojoj bogatoj karijeri, bilo kao autor, producent, montažer ili glumac, radio je na mnoštvu filmova i u okviru mnogih festivala ili programa, sarađivao sa velikim imenima iz filmske industrije.

Mitrić
Mitrićfoto: CZKD

Za londonsku kompaniju “Taskovski Films Ltd” posvećenu međunarodnoj distribuciji kreativnih dokumentaraca radi na poslu akvizicija, a ispred te kuće je, kao mentor, predavač i ekspert, učestvovao na velikom broju međunarodnih foruma filmske industrije.

Jedan je od osnivača i organizatora Jugoslovenskog festivala jeftinog filma, kao i programa “Mladi duh Evrope” koji je na Festivalu evropskog filma Palić posvećen filmskim inovacijama i novim tendencijama snažnog autorskog pečata. Pokrenuo je i nagradu “Underground Spirit” za izuzetan doprinos filmskoj umjetnosti van dominantnih tokova industrije, takođe na festivalu na Paliću.

Pored filma bavi se i muzikom, bilo direktno ili putem filma. Koautor je dugometražnog dokumentarnog filma “Culture of Delay” iz 2004. godine, o poslijeratnoj alternativnoj sceni u Sarajevu, producent dugometražnog dokumentarnog filma “Nevidljiva nacija” o underground bendovima u Subotici, a producirao je i dokumentarac “Crossovers” iz 2012. o koncertu Damo Suzukija, Burnt Friedmana, Jaki Liebezeita, Mick Harvey i grupe Jarboli. Trenutno svira u eksperimentalnom elektro-akustičnom sastavu Bitef Smrti.

Na osnovu dugogodišnjeg iskustva ono što se nepogrešivo uočava je, kaže Mitrić, to što se protokom vremena velikim dijelom izgubila nada, entuzijazam i vjera u bolji svijet, a za Vijesti govori više o svemu tome...

Prije svega, kakvi su utisci sa Smotre u Podgorici i kako gledate na čitav koncept, da li Vam se nešto posebno dopalo?

Smotra je izuzetan događaj, prvenstveno zbog činjenice da okuplja mlade, zainteresovane za inovativni i drugačiji umjetnički izraz. Trenutno se širom svijeta ulaže u umjetničke sadržaje koji bi privukli mladu tinejdžersku publiku, jer su godinama bili zapostavljeni i ostavljeni na nemilost pučini komercijalnih sadržaja čije namjere nikada nisu bile ni časne ni plemenite. Zato je najveći utisak sa Smotre mnoštvo mlade publike, željne kvalitetnih i inspirativnih sadržaja. Programi su nesumnjivo relevantni, naročito međunarodna selekcija gdje se vide nove tendencije i raznovrsnost forme i stila u savremenom filmu. Po pravilu ovakve svježe ideje tokom vremena postaju dominantne održavajući vatru inovacije. Što se tiče domaće selekcije, ohrabrujuće je da se studenti umjetničkih akademija upuštaju u vode filmskog stvaralaštva i uvode multidisciplinarnost u svoje radove. Prijatno me je iznenadilo koliko poezija još uvijek ima svoje mjesto među mladim crnogorskim stvaraocima. Gotovo da bih se kladio da je na izdisaju, ali eto. Smotra kao da slavi neku umjetničku budućnost Crne Gore.

Petar Mitrić
foto: MSUV

I sami ste svoj rad u velikoj mjeri posvetili alternativnoj umjetnosti, bilo kroz film ili muziku. Zbog čega nam je alternativa važna i šta ona zapravo znači/označava?

Rado bih povezao pojam alternativnog sa amaterizmom, odnosno tom strašću za stvaranjem i izrazom. Iznad svega, izazovom pred nepoznatim. Alternativni filmski stvaraoci su sami učili kako se uopšte pravi film, pa su ta iskustva usavršavali do visina mijenjajući pritom i vodeće tokove filmske istorije. Od Maksa Rihtera, Mana Reja, Jonasa Mekasa do Makavejeva i Žilnika. Koliko se sjećam, i mi kada smo osnivali bendove većinom nismo ni znali da sviramo gitare i bubnjeve, ali smo znali da pokažemo neki stav i uzviknemo par parola. Ko je ostao u tome ima šta da podijeli sa svima. Alternativa je važna jer čini umjetnost uzbudljivijom i iznova poziva na potragu za novim i dugačijim. Takvi koraci su nam osvajali slobode u prošlosti.

Da li i na koji način korespondiraju alternativni umjetnički izrazi sa kino klubaštvom, odnosno kino amaterizmom?

Ideja kino klubova, potekla pod okriljem tadašnje Narodne tehnike u SFRJ je zapravo stvorila jugoslovenski film. Nakon dosadnih 50-ih i herojskih epopeja bljutavog ukusa stasala je generacija kinoklubaških autora iz Beograda, Zagreba, Splita, Novog Sada, Sarajeva. To ushićenje je stvorilo filmove Dušana Makavejeva, Žike Pavlovića, Žilnika, Zafranovića čija su djela uzdrmala svjetsku filmsku scenu od Kana, Berlina do Venecije i stavila nas u red velikih kinematografija. Ali nije samo do tog potvrđenog uspjeha i slave na koju smo svi danas ponosni. Samo traganje za izrazom, pokušaji i padovi, putovanje do cilja i svi ljudi oko tebe u istom sosu, to je ono što stvara mitologiju i iznova budi želju za snimanjem autentičnih filmova.

Kakve teme komuniciraju ta djela i koliko je savremeno doba olakšalo produkciju u tom kontekstu, ali istovremeno i otuđilo ili anuliralo postojanje određenih kriterijuma?

Dostupnost kamere na svakom telefonu je ista kao i sa olovkom. Svi je imamo, pa ipak nismo pisci i pjesnici.

Tehnologija je nesumnjivo uznapredovala, ali mi se još borimo sa svojih pet čula i to će se teško promijeniti. Opet, tehnologija je omogućila da kamere izađu na ulice, uhvate život u pokretu, mladi ljudi su izražavali svoja zapažanja o društvu, svijetu. Savremena produkcija je danas svuda birokratizovana i da bi snimio relevantan film moraš biti spreman na godine čekanja i prikupljanja novca. U “zlatno” doba B produkcije princip je bio: uzmeš kredit u banci, snimiš film sa pucanjem, poljupcima, automobilima, od ulaznica vratiš kredit i ostane ti za preživljavanje do sljedećeg poduhvata. Mnogi prijatelji reditelji su već dugo na čekanju za sredstva, dok neki ne umiju da čekaju pa snime čuda bez podrške fondova. I to je tehnologija omogućila. Ima sjajnih kamernih filmova.

Od 1994. do 2000. ste radili na mnoštvu nezavisnih, bezbudžetnih kratkih filmova. Kako danas gledate na te godine po pitanju umjetnosti, produkcije filma, ali i važnosti kinematografije?

To je bio period kada smo se inficirali filmom i počeli da istražujemo kako bismo mogli ispričati priču koja bi bila uvjerljiva i dopadljiva. Montirali smo uz pomoć video plejera i video rekordera, što nam se činilo kao jedino moguće rješenje za izbacivanje viškova materijala. Centralna figura je bio Stipan Milodanović koji je nekim čudom dobio na poklon kameru pa smo ubrzo počeli da snimamo. Njegova ideja o Jugoslovenskom festivalu jeftinog filma je živjela od 1998. do 2001. godine. Festival je nastao u saradnji sa Low-Fi Video iz Beograda i okupljao je oko 50 kratkih amaterskih filmova iz Jugoslavije, što je impozantan broj za današnje uslove. To zajedničko gledanje urnebesnih filmova u salama punim čudaka i entuzijasta iz raznih krajeva slomljene države je bilo neprocjenjivo iskustvo. Uz projekcije su se održavali i koncerti najautentičnijih muzičkih grupa tog vremena. O tom izuzetnom događaju najviše govori činjenica da neki ljudi i danas lažu da su bili tamo.

I kasnije ste na neki način svoj fokus usmjerili na poslijeratnu alternativnu scenu, pa je iza Vas i koautorstvo dugometražnog dokumentarnog filma “Culture of Delay” o poslijeratnoj alternativnoj sceni u Sarajevu i produciranje dugometražnog dokumentarnog filma “Nevidljiva nacija” o underground bendovima u Subotici u režiji Darka Kovačevića. O čemu nam danas ti filmovi svjedoče i koliko su važan zapis i vremena i okolnosti?

To su veoma važni dokumenti o vremenu i ljudima, što se obično ispostavi tek kasnije. Ono što se nepogrešivo uočava je što se protokom vremena velikim dijelom izgubila nada, entuzijazam i vjera u bolji svijet. Kako je jedan prijatelj davno uočio: “Iluzije su naše najjače oružje!”... Rijetko ko se danas upušta u jurenje iluzija.

Ima li danas sličnih ostvarenja, ambicija i entuzijasta, koliko su vidljivi i koliko prepoznati?

Naravno. Interesantno je da uvijek tinja vatra i da ju je teško ugasiti. Vjerovatno nemoguće.

Na nama je samo da ne smetamo i ako ikako može pomognemo te mlade ljude koji se bore za svoj glas i svoj stav. Smotra u Podgorici je odličan primjer i nesumnjivo je važna i za Podgoricu i za Crnu Goru. Takve stvari se moraju njegovati da bi dale rezultate. Uživao sam gledajući otvorenu probu grupe Pojačano Prisustvo na Smotri gdje su mladi muzičari improvizovali i stvarali muziku u trenutku. Takve akcije oslobađaju publiku i inspirišu na stvaranje. Čak i ne mora biti dobro i vrhunski, već se treba drznuti, pa polako.

Kako gledate na današnju (regionalnu) alternativnu scenu, bilo u filmu ili muzici? Je li prisutna određena kritička misao, filozofska ili propitivačka, ili su stvari počele da se dešavaju/stvaraju samo zarad rezultata?

Uvijek je upitna ta tanka linija između alternative i glavnih tokova. U ovakvim posrnulim društvima kakva su naša svaki oblik umjetnosti je bačen na koljena, da ne govorimo o budžetima za kulturu koji ne prelaze jedan do dva odsto. U takvoj klimi istinski autori prolaze gotovo nezapaženo, u sjenci konzumerskih budalaština. Za njihova imena javnost i ne zna, kao da ih kriju od naroda zajedno sa njihovim djelima. Ako pogledamo posljednju deceniju i vrhunske domete kinematografije sa ovih prostora, vidimo izuzetne uspjehe novih, mladih ljudi. Ognjen Glavonić je imao film na Kanskom festivalu u prestižnoj selekciji “15 dana autora” a da se javnost nije ni počešala. Jasmila Žbanić je sa “Quo Vadis Aida?” nominovana za Oskara i osvojila EFA nagradu za najbolji evropski film, najbolju režiju, najbolji scenario, dok je Jasna Đuričić proglašena za najbolju evropsku glumicu. “Otac” Srdana Golubovića je nagrađen na Berlinalu, “Ti imaš noć” Ivana Salatića je prikazan na Nedjelji kritike u Veneciji. Dokumentaristi Marta Popivoda, Mladen Kovačević, Stefan Pavlović, Nataša Urban, Marko Grba Singh, Luka Papić i Srđa Vučo dominiraju svjetskom scenom. Kratki film Urške Đukić je najbolji evropski kratki film 2022, a osvojio je i francusku nagradu Cezar za najbolju animaciju. To su heroji našeg doba i heroji alternative. Pitanje je koliko nas to zanima i zašto smo digli ruke od slobodnog promišljanja stvarnosti. Ti izvanredni umjetnici našeg doba se valjda obraćaju svom narodu, svojim savremenicima. I još se pitamo zašto nam ovako ide, a gazimo svaki uzlet duha i radije prebiramo po smeću Pinka i gladijatorskih arena.

Koliko je važno regionalno umrežavanje, posjećivanje i razmjena na tom nivou?

Ono je neizbježno i dešava se, htjeli to ili ne. Ovo je jedinstven kulturološki prostor i ljudi se sami pronalaze. Gotovo da nema filmske ekipe koja se ne sastoji od regionalnih profesionalaca. Interesantno je kako se to prirodno odvija. Ove godine sam imao prilike da prisustvujem kampu “Interakcija” u kojem su učestvovali tinejdžeri iz Crne Gore, Srbije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Makedonije. Ta generacija nije imala mnogo prilike da se sreće i razmjenjuje iskustva, ali je bilo uživanje posmatrati koliko se razumiju i koliko ih ideje zbližavaju u stvaranju. Samo zluradi mogu protiv toga, a koliko vidim, prilično se trude.

Šta biste rekli da je bilo najdragocenije iskustvo ili škola koju ste prošli prilikom svog dosadašnjeg rada na filmu i u muzici i zbog čega?

Posljednje tri godine sam radio sa kompanijom za međunarodnu filmsku distribuciju Taskovski Films gdje sam imao priliku da direktno učestvujem u žiži svjetske industrije i sagledam na sasvim drugačiji način zakonitosti tržišta i filmske produkcije. Ono što sam naučio je da ne pripadam tamo i da me srce vuče na drugu stranu. Novac ima svoje zakonitosti i otvara prostor za čudnu surovost među ljudima. Odlučio sam da bitke u kojima su svi na kraju poraženi izbjegavam u širokom luku.

Mjesta gdje se pije sa izvora i njeguju autori koji su spremni za više

Osnivač ste programa “Mladi duh Evrope” na Festivalu evropskog filma Palić koji je posvećen filmskim inovacijama i novim tendencijama snažnog autorskog pečata, a kroz koji su prošli prvi filmovi, danas velikana evropske kinematografije. Postoje li slični programi za domaće autore iz regiona i zbog čega su važni, a onda, kakvi su uopšte afiniteti mladih ljudi na ovom polju?

Ima sjajnih filmskih festivala u regionu, otvorenih za nove izazove. Festival Beldocs ima sjajan program “Meteori”, Autorski festival u Beogradu ima sekciju “Bande à part” koju vodi reditelj Vladimir Perišić gdje se prikazuju savremene tendencije, hrvatski Subversive festival i 25FPS. Festival Alternative u Beogradu njeguje dugu tradiciju eksperimentalnog i alternativnog filma pod vođstvom Akademskog filmskog centra. Za filmske stvaraoce iz regiona bih izdvojio “Hrabri Balkan”, sekciju Festivala Autorskog filma. To su mjesta gdje se pije sa izvora, gdje se njeguju autori spremni za više od podražavanja zadatih formi. Kako sam već pomenuo, ovaj region ima izuzetno vitalnu kinematografiju i uvijek je spreman da iznenadi.

Posljednja svjetska premijera Kena Rasela, trema i suze

Susreli ste se, upoznali, razgovarali sa vodećim imenima filmske scene, ranije ali i današnje... Postoji li nešto za šta biste mogli reći da je “ključ uspjeha”, pored rada i talenta, da li podrška, prostor, trenutak sreće...? I postoji li neko ko Vas je posebno inspirisao ili na Vas ostavio najsnažniji utisak?

Nemoguće je pronaći opšti ključ uspjeha, jer smo svi različiti i po senzibilitetu i po karakteru. Svaki veliki stvaralac će reći da prvenstveno slušaš sebe i uporno radiš ako ti ta strast donosi radost. Istražuješ, pokušavaš, preispituješ, posmatraš, padaš pa ustaješ. Imao sam čast da organizujem posljednju svjetsku premijeru Kenu Raselu, reditelju kultnih filmova “Tomi”, “Demoni”, “Zaljubljene žene”. Pred kraj karijere je pravio male, kratke alternativne filmove prema kojima je gajio posebnu ljubav. Bila mi je začuđujuća njegova trema pred projekciju, pa na kraju suze kada se susreo sa punom salom mladih ljudi. Tada je imao preko 80 godina i gotovo sve počasti filmskog svijeta iza sebe.

Bonus video: