Zašto je preko noći izgubljena partizanska Crna Gora

Reagovanje Buda Simonovića na tekst Veselina Mitka Pavlićevića. "Ostajem nepokolebljivo uvjeren da nijedna nevina žrtva, nijedan zločin, ko god ga i kad god ga počinio, u ime bilo koje ideologije, ne može nikad biti zaboravljen i zanemarljiv, kakav god i čiji god interes stajao iza toga"

7108 pregleda 19 komentar(a)
Spomenik partizanu borcu na Gorici, Foto: Luka Zeković
Spomenik partizanu borcu na Gorici, Foto: Luka Zeković

Da nije tvrdnje u naslovu i nekoliko, gotovo uzgrednih, kritičkih opaski, ne bi bilo razloga za moju reakciju na tekst publiciste Veselina - Mitka Pavlićevića povodom moje knjige Lijeve greške (“Priča o glavnom ‘grešniku’ zamagljuje prave krivce”, “Vijesti”, br. 8731 od 27. januara 2024). Jer, gro teksta predstavlja Pavlićevićevo teorijsko, socio-filozofsko, idejno i ideološko razmatranje fenomena “lijevih grešaka”, ne samo u specifičnim crnogorskim prilikama, kakve je stvorio i nametnuo Drugi svjetski rat, odnosno Narodnooslobodilačka borba.

Naravno, nemam namjeru niti ima potrebe da se upuštam u polemiku oko meni i od ranije poznatog Pavlićevićevog gledišta da pod “krov” “lijevih grešaka” treba strpati sva zla i nepočinstva komunista, ne samo tokom Drugog svjetskog rata i NOB. Tim prije što sam ja u prvoj rečenici moje knjige jasno i precizno naglasio da se bavim onim što se zbivalo u prvom činu crnogorske ratne drame, odnosno od septembra 1941. do maja, do odstupanja partizana iz Crne Gore 1942. godine, periodom za koji se i u laičkoj i u stručnoj javnosti i istoriografskoj nauci od tada do danas vezuju takozvane “lijeve greške”, “lijeva skretanja”, “lijeva zastranjivanja…”

Stoga, niti stoji, niti mogu prihvatiti Pavlićevićevu ocjenu da je naslov moje knjige “dosta pretenciozan”. Isto tako, neprihvatljivom mi se čini i njegova teza da je, sve do Sremskog fronta i završnih oslobodilačkih operacija “priroda rata u Crnoj Gori i širom Jugoslavije bila gerilska, što znači više ratova u jednom ratu”, gdje se, kako veli, nije znalo ko koga ubija, te da “u toj vrsti rata ‘grešaka’ nema ili su zanemarljive!”

Ostajem nepokolebljivo uvjeren da nijedna nevina žrtva, nijedan zločin, ko god ga i kad god ga počinio, u ime bilo koje ideologije, ne može nikad biti zaboravljen i zanemarljiv, kakav god i čiji god interes stajao iza toga, kako god i čija god istorija to definisala.

Ne mogu prihvatiti ni Pavlićevićevu ocjenu da je “suprotno pretjeranoj širini naslova knjige, tumačenje autora o početku ‘građanskog rata” u Crnoj Gori pretjerano suženo i isključivo”, te da ja olako iznosim tvrdnju da su za “lijeve greške” “prvo-krivci revolucionari tj. komunisti”, što je, po Pavlićevićevom mišljenju “dosta raširen narativ kod mnogih autora ‘desne’ publicistike i istoriografije, koji se bave korijenom ‘lijevih grešaka’”.

Кo god otvori 40. stranu moje knjige, koju apostrofira V. Palićević i na kojoj temelji ovu svoju tvrdnju, lako će se uvjeriti da ja tu samo doslovce citiram jednog od najeminentnijih poslijeratnih crnogorskih istoričara, akademika Zorana Lakića, jednog od prvih koji je prije više od 40 godina otvoreno progovorio o ovoj tabu temi, zaorao u ovu do tada neoranu i u velikom luku zaobilaženu ledinu, upro prstom u “prvo-krivce”.

“Revolucionarna rješenja je tražio sam narod, nije ih se bojao - piše akademik Lakić. - Ali, kad su u ime revolucije proglašavani neprijateljima i patriote, kad su počela strijeljanja i nekih članova КPJ, bez stvarne krivice, to je unijelo nespokojstvo i kod članova КPJ i kod naroda, koji okreće leđa NOP-u u momentu njegove krize. Tako je preko noći bila izgubljena partizanska Crna Gora ili, kako je Moša Pijade izvještavao Tita, ‘zemlja bez četnika doživljava pravu četničku ofanzivu’.­“

Кako od tada do sada niko nije slova pomjerio ni u sumnju doveo ovo stanovište akademika Lakića, već su ga i drugi njemu ravni ili slični potvrđivali, ja mu i dalje berezervno vjerujem, tim prije što V. Pavlićević, baš kao ni ja, nije istoričar i naučnik sa validnim referencama u ovoj oblasti.

No, ako iz ovoga nekome, može biti, nije do kraja jasno ko je na kojim pozicijama, V. Pavlićević je pričom o Moši Pijade, “izvanjcu”, koji je “na neki način bio komunistički ratni dezerter”, nepokolebljivo ostao na pozicijama autora “desne” (da ne kažem pročetničke) publicistike i orjentacije. On ne spominje niti na bilo koji način opovrgava išta od onoga što sam ja napisao i dokazima podastro o ulozi i djelovanju M. Pijade dok je 1941. godine boravio u Crnoj Gori i bio izložen najcrnjoj četničkoj, i ne samo četničkoj propagandi (na jednom italijanskom spisku ucijenjenih komunističkih odmetnika i bandita u Crnoj Gori, iz 1942. godine, ime Moša Pijade je na prvom mjestu: za njegovu glavu okupator nudi 500.000 lira, što je čak pet puta više i od cijene “drugorangiranog” Ivana Milutinovića).

“Iako veoma oštar i ratoboran - veli, pored ostalog, Pavlićević - Moša Pijade nije nikako poznavao karakter crnogorskog društva pa se njegovi ratni izvještaji (pisma) Titu mogu uzeti manje ili čak nikako pouzdanim. Veoma je - dodaje Pavlićević - poznat njegov ‘lijevi’ radikalizam u durmitorskom, žabljačkom kraju u kojem je proveo dio početka rata.”

Umjesto bilo kakvog komentara, insistiranja na dokazima za ovu tvrdnju, citiraću izvještaj, karakteristike koje je o Moši i njegovom ponašanju u durmitorskom kraju napisao ovdašnji Mjesni komitet partije, a na zahtjev Pokrajinskog komiteta КPJ za Crnu Goru, Boku i Sandžak, odnosno Ivana Milutinovića, pošto je Moša 1941, poslije Pljevaljske bitke, na Titov poziv i na svoju ruku otišao iz Crne Gore i time žestoko razljutio i Milutinovića i ostale tadašnje crnogorske političke i vojne rukovodioce:

“Drug Čiča - piše pored ostalog u tom aktu - dok je bio u našem srezu, pokazivao je izvjesne znake oportunizma, a to se naročito ogleda u pogledu likvidacije špijuna i petokolonaša (naglasio B.S), tako da je neke špijune saslušavao kada su se oni sami prijavili Štabu da nešto izjave, on ih je puštao da odu i zagarantovao im sigurnost života dok odu kući, čak izvjesnim davata je i pratnja od partizana da ih proprate do njihove kuće...”

Nijesam baš dobro razumio šta znači Pavlićevićeva kvalifikacija da je moj način istraživanja “desno tradicionalan” te da moj rezultat istraživanja treba dovesti “pod ozbiljnu naučnu sumnju, utoliko prije što je validna arhivska građa o ‘lijevim greškama’ veoma oskudna ili je nema”.

Bilo je logično da ovakav zaključak podupre negiranjem ili barem direktnim i konkretnim dovođenjem u sumnju makar jednog od gotovo stotinu pisanih dokumenata, knjiga, studija, feljtona, svjedočenja… datih u bibliografiji na kraju knjige, ili kazivanje makar jednog od više desetina svjedoka na koje se pozivam. Кako je sve to izostalo, ne zaslužuje ni dalje komentarisanje.

Iskreno sam očekivao da će V. Pavlićević, kao čovjek koji se, koliko ja znam, ponajviše u Crnoj Gori bavio Milovanom Đilasom, više “zaoštriti pero” oko njegove uloge u priči o “lijevim greškama”. Sve se, međutim, svelo na načelne napomene i opaske iz kojih se, nesumnjivo, zaključuje da je Đilas taj glavni “grešnik” iz naslova teksta. Uz to Palićević naglašava da “gotovo sve refleksije u knjizi zaslužuju dublju i sofisticiranu pažnju kad je Milovan Đilas u pitanju.” Pri tom apostrofira knjigu Miloša - Mida Milikića Ratnim stazama Milovana Đilasa kao jedno od najvjerodostojnijih svjedočanstava o ratnom putu i ulozi M. Đilasa.

Kako sam u mojoj knjizi to učinio na više mjesta, ovdje neću ponavljati konkretne primjere promašaja i netačnosti u knjizi M. Milikića, podsjetiću samo da je moj prijatelj M. Milikić (o njemu sam svojevremeno napisao i opširan feljton), u Narodnooslobodilačku borbu stupio u 13. godini života, da je bio najmlađi nosilac partizanske Spomenice 1941. u Jugoslaviji, najmlađi pukovnik JNA i da je bio sjajan avijatičar a ne istoričar! Mislim da on ipak ne može biti najautoritativniji tumač i zaštitnik imena i djela Milovana Đilasa, da je previše pretenciozno njegovo dovođenje u sumnju svjedočenje ključnih aktera i neposrednih svjedoka, onih koji su u tom periodu NOB bili tik uz Đilasa ne kao njegovi pratioci i obični vojnici!

I da se na kraju još jednom vratim na početak, na naslov teksta Veselina - Mitka Pavlićevića “Priča o glavnom ‘grešniku’ zamagljuje prave krivce”. Ako smo nekako, tek na samom kraju, i ustanovili ko je taj glavni “grešnik”, da je to ipak Milovan Đilas, ne saznadosmo kako to priča o njemu “zamagljuje prave krivce” i, naročito, ko su ti “pravi krivci”. Kako nemam običaj i u najvećoj mogućoj mjeri izbjegavam da se bavim hipotezama, kako sam uvijek najviše cijenio one koji su imali petlju i smjelosti da svakoga pogledaju ravno u oči i sve nazovu pravim imenom, neću ni ovom prilikom insistirati da Pavlićević otkrije to što ja ne znam, a vjerujem da ni čitaoci nijesu mogli ni naslutiti, prepuštam mu da to učini u kakvoj drugoj prilici. Jer, od zavijanja u kučine nikad nije bilo vajde, i ne cijenim mnogo one koji ni sad, poslije osamdeset godina, neće ili ne smiju, svejedno, da sve nazovu pravim imenom, a pri tom drže velike lekcije, cijene i sude, podučavaju kako bi trebalo i šta bi bilo kad bi bilo, kritikuju i zamjeraju a ne nudi nijedno konkretno rješenje, ne pružaju nikakve validne kontraargumente.

A za sam kraj, još jednom ću se pozvati na mudraca iz Vasojevića, jednog od neupitnih učesnika i svjedoka iz NOB i Revolucije, Mihaila Lalića: “I pojave koje su nazvane lijevim greškama takođe su bile nužne i opravdane su revolucijom - kaže slavni pisac - jer, svojstveno je revolucijama da se ne vode u rukavicama i da se ne mogu zamisliti bez žestokih obračuna. Lijeve su greške osuđene i obuzdane na vrijeme, savladane su disciplinom revolucionara i prevaziđene već s proljećem 1942, ali su se njihovim posljedicama još dugo vremena, možda i do danas, koristili pripadnici kontrarevolucije, da pravdaju svoje zločine i izdaje...”

Ne bih rekao niti mi se učinilo da je tekst V. Pavlićevića na to usmjeren, ali svakako nije ni neki ozbiljnog poštovanja validan prilog da se konačno primaknemo istini i pokušamo definitivno smiriti strasti, uvesti ovu priču u razumne tokove koji bi nas priveli k “poznaniju prava” i konačno ohladili čela, da ovo pamtimo i nikad ne zaboravimo, kako se nikad i nigdje ne bi ponovilo, ali da pri tom ne produbljujemo i onako duboke i krvave rovove razdora.

Bonus video: