Da važne, nerijetko i zaboravljene, ličnosti žive i nanovo oživljavaju kroz svoja djela, da je umjetnost temelj slobodarskog, građanskog, ali i duha avangarde, a da je povratak kulturnom i duhovnom nasljeđu poput škrinje s blagom koja krije odgovore na gotovo sva pitanja, istovremeno i obaveza koja zahtijeva brigu i pažnju, ukazuje nova predstava “Natpop Kojović”, koprodukcija Gradskog pozorišta Podgorica i JU Grad teatar Budva.
Glumački ansambl predvođen uigranim Nebojšom Dugalićem premijerno je pred podgoričkom publikom u ponedjeljak veče izveo predstavu nastalu po tekstu i u režiji neprikosnovene Vide Ognjenović.
Interesantan, studiozan, ali i pozorišni komad koji ište pažnju, uspostavlja dijalog između zaljubljenika u djelo hroničara (Pavle Popović) i njega lično - kanonika i vikara tadašnje budvanske biskupije, don Antuna Kojovića, stvarajući most između daleke prošlosti i moderne budućnosti, kako to samo književnost i teatar mogu da iznesu.
Istražujući Kojovićev život, predstava sažima njegov duh savremenosti i vanvremensku mudrost pokazujući sve mogućnosti putovanja kroz vrijeme. Jedinstven po tome što je isticao vrijednosti slobode, umjetnosti, volje naroda, uz podršku Francuskoj revoluciji i idejama koje su iz te borbe proisticale, te samom Napoleonu Bonaparti u usponu, Kojović je za vrijeme u kojem je živio bio prilično neuobičajena, neshvaćena, nerijetko i izopštena ličnost.
Na sceni se polako uslikava nekonvencionalnost njegovih uvjerenja u tadašnjim okolnostima, društvu, ali i jednaka savremenost, samosvjesnost koja se ogleda i u današnjem trenutku, što obogaćuje predstavu i čini je važnom na više polja, od građanskog, političkog, umjetničkog, do istorijskog i potencijalno dokumentarnog, s obzirom na to da pruža neophodne informacije o liku i djelu Kojovića, u narodu znanog kao natpopa. Uz sve to, predstava istovremeno podstiče i na dubioznije istraživanje ukazujući i na korespondenciju Kojovićeve ličnosti i epohe u kojoj je živio, sa izazovima savremenog svijeta.
U dijalogu koji liči na nadmudrivanje ili doskočice, likovi koje tumače Dugalić i Popović govore o herojstvu, postavljajući pitanje ko su i postoje li heroji zapravo, namećući i promišljanje o tome hoće li neko nekada određene ličnosti iz naše sadašnjice tako doživljavati. Odgovor na to daje Kojovićeva misao koja u sebi sabira jasan opis mentaliteta palanke i različitih činova herojstva - “Samoubilački je hrabro živjeti u malome mjestu... Malo mjesto je ljudožder”, odzvanja i nakon što je replika izgovorena, a tema zatvorena. Pored svoje službe u biskupiji, Kojović je bio i pravnik, ali i hroničar, učitelj, humanista, obrazovan i načitan, a sve to je ukomponovano i u predstavu na različite načine. Djeluje povremeno i da je Kojović u raskoraku: između poziva sveštenika, poriva građanina, strasti revolucionara, pravnika koji spoznaje, ali ne dijeli pravdu, umjetnika koji ne priznaje okvire i ograničenja... U raskoraku između vremena u kojem je živio i djelao i onog u koje još nijesmo dospjeli, a gdje su njegove težnje realne i prihvaćene.
Predstava ne zapostavlja dah inspirativne epohe, pa je promišljeno uvezan aspekt karnevala svojim primorskim ritmom sasvim prirodno probudio reakcije publike. Poseban i prepoznatljiv pečat tome, pružila je koreografkinja Sonja Vukićević, a ansambl koji se priprema za karneval funkcioniše kao lik sam po sebi, ali i kao glas/slika (dijela) življa. To što zapisi (nat)popa Kojovića predstavljaju najstariji dostupni pisani izvor o budvanskom karnevalu, Ognjenović je iskoristila da ga prikaže i kao pokretača fešte u okviru koje on iznosi i sopstveni angažman povodom aktuelnih dešavanja na koja referiše u zapisima. (Naslućuje se njegova uloga u razvoju dramske umjetnosti, pozorišnog života i karnevalske tradicije tog podneblja). Reakcije u gledalištu bude vedri stihovi o vinu, muško-ženskim odnosima, duhovotim osobitostima Budvana, ali i Cetinjana, Crnogoraca...
Prikazan kao nesumnjivo renesansna ličnost zavidnog obrazovanja, bogatstvo Kojovićevog karaktera naglašeno je i kroz različite teme epohe, ali i intrige, ispijenost, često i površnost današnjice, te neprolaznu snagu riječi “Evropa” koja u sebi krije moć, čežnju, argument. Ognjenović daje i važnu referencu na posve atipičan lik Kontea (Stjepana) Zanovića, Kojovićevog prijatelja, pjesnika koji takođe važi za jednu od najzanimljivijih ličnosti tadašnjeg bokokotorskog kružoka. Fantastično ga i autentično dočarava Mišo Obradović poletno osvajajući scenu, dominirajući prostorom i otvarajući polja želje i mašte u kojima je sve dostižno.
Intenzivna istorijska zbivanja, osude i izazovi okoline, i apsolutno svakog vremena, oslikavaju se jednako u dugim dijalozima, koliko i u dinamičnim scenama u kojima je igra ritmički zahtjevna. Kroz dijalekat, mimiku, pokret, ali i lijepe kostime, gledaoci uranjaju u atmosferu vremena koje predstava živopisno dočarava. Scenografija i muzika savršeno se stapaju prikazujući čaroliju literature, čitanja, igre, promišljanja, mašte i istraživanja. Predstava donosi prikaz lika Antuna Kojovića, otkriva tek segmente iz njegovog života, pravi paralelu sa svakdašnjom sadašnjicom, prožimajući različita vremena i događaje.
Premijera djela “Natpop Kojović” ostavlja prostora uigravanju i nadograđivanja kroz igru, uz napomenu da priroda predstave nije biografska, iako jeste izgrađena oko Kojovićevog lika... Nesumnjivo je da ukazuje na potrebu za okretanjem ka kulturnoj i duhovnoj baštini, za stvaranjem nove zaistavštine i očuvanjem i aktuelizacijom nasljeđa zarad boljeg razumijevanja društvenih prilika.
U predstavi igraju: Nebojša Dugalić, Pavle Popović, Milivoje Mišo Obradović, Pavle Ilić, Davor Dragojević, Danilo Čelebić, Vukan Pejović, Ognjen Sekulić, Branka Femić Šćekić, Smiljana Martinović, Lara Dragović, Una Lučić, Itana Dragojević i Anđela Radović.
Scenografiju potpisuje Vladislava Kanington, kostime Marija Pupučevska, kompozitor je Damjan Jovičin, asistent režije Branka Knežević, a koreografkinja Sonja Vukićević.
Bonus video:
