U Džakarti, s Ćanom

Atraktivno tržište jugoistočne Azije, zainteresovalo je i crnogorske privrednike, pa su od 1981. godine u Džakarti zajednički nastupali titogradska Indrustrija građevinskih mašina i opreme “Radoje Dakić” i nikšićki “Monteks”

5780 pregleda 6 komentar(a)
U rezidenciji ambasadora SFRJ. Slijeva: MiškoVujović, Ćano Koprivica, ambasador Trajković i Slobodan Vuković, Foto: Privatna arhiva
U rezidenciji ambasadora SFRJ. Slijeva: MiškoVujović, Ćano Koprivica, ambasador Trajković i Slobodan Vuković, Foto: Privatna arhiva

Piše: Slobodan Vuković

Indonezija je bila moj dječački san; još od sredine pedesetih, kada je tu zemlju, zajedno s Titom, posjetio legendarni crnogorski revolucionar i državnik, Blažo Jovanović.

Ali, kako stići do jugoistočne Azije i čudesne zemlje Indonezije?

U novinarstvu plate male, želje za putovanjima svijetom, velike.

- Ne brini, ja ću ti omogućiti da posjetiš Indoneziju! - reče mi Stanislav Ćano Koprivica, direktor i osnivač nikšićkog “Monteksa” i jedan od utemeljivača nedjeljnika “Monitor”.

Ćana sam upoznao na putu po Sjedinjenim Američkim Državama, kada smo s delegacijom Izvršnog vijeća (Vlade) Crne Gore, tamo boravili. Bila je to prva crnogorska državna delegacija koja je posjetila Ameriku. Tokom desetodnevnog boravka u Sjedinjenim Državama (od 21. do 31. maja 1980), crnogorska delegacija boravila je u Vašingtonu, Čikagu, Detroitu, Njujorku i Ujedinjenim nacijama; imala brojne sastanke s američkim državnicima, bankarima i privrednicima, kao i s našim iseljenicima.

Amerika me zapljusnula svojim moćima. I čarima.

Tada sam se prvi put susreo s crnogorskim iseljenicima, s kojima ću se kasnije, niz godina, kao sekretar Matice iseljenika Crne Gore, profesionalno baviti.

- Idi u Džakartu, a ja ću tamo kasnije doći - reče mi Ćano.

Iz Beograda je za Australiju JAT (Jugoslovenski aerotransport) tada letio tri puta nedjeljno, preko Dubaija i Singapura. Ušao sam u JAT-ov širokotrupni DC-10 i poslije pet i po sati leta stigao u Dubai, gdje je avion natočio gorivo; zatim, nakon sedam sati leta, sletio u Singapur. Tu sam se iskrcao. Let nastavlja za Melburn i Sidnej.

U Singapuru sam prenoćio na aerodromu, u nekom sobičku i sjutradan, nakon sat i po leta, s indonežanskom kompanijom “Garuda”, stigao u Džakartu.

Džakarta; na sjevernoj obali ostrva Jave. Glavni grad Indonezije; velika luka, trgovački, kulturni, univerzitetski, politički centar Indonezije. Ispresijecana brojnim kanalima...

Na aerodromu me dočekao ambasador SFRJ dr Miodrag Trajković. Poznavao sam ga odranije, još dok je bio asistent na Pravnom fakultetu u Beogradu; zatim i profesor. Zvali smo ga Trajče. Obavljao je značajne dužnosti u Gradu; Beogradu. Bio je i predsjednik Privredne komore Beograda.

- Đe si, Trajče...

Pa mi došapnuše:

- Nemojte ga zvati Trajče, on je sada ambasador...

Bio mi je zaista od velike pomoći u dalekoj Indoneziji; sve što mi je trebalo; auto, šofer... Sve.

Odsio sam u hotelu “Borobudur Inter-continental”, u centru Džakarte, s pogledom na ogromnu džamiju, najveću na svijetu. Bilo je poželjno boraviti u dobrom hotelu, zbog, kako su mi rekli, ameba. Pored brojnih modernih zdanja i širokih bulevara, u Džakarti ima kanala, načičkanim kućicama, nalik sojenicama. U početku su bili korisni za javni i komercijalni prevoz, ali su vremenom služili i za bacanje smeća i raznih otpadaka i postajali izvori epidemija i malarije.

Autor teksta na dugom putu od Džakarte do Bandunga
Autor teksta na dugom putu od Džakarte do Bandungafoto: Indonežanski šofer Romzi

Nigdje nijesam vidio debelog Indonežanina, ni debelu Indonežanku! Svi su ka’ štiglići. Može biti i zbog toga jer se hrane najčešće ribom, piletinom, orizom, voćem i povrćem...

Na ulicama rikše još koegzistiraju sa sve brojnijim automobilima.

Krenuo sam odmah u razgledanje ove velike varoši; zorom ranio da sačekujem ribare, koji u svojim raznobojnim barkama donose bogati noćni ulov iz toplih indonežanskih mora.

Stižu ribari s barkama punim ribe
Stižu ribari s barkama punim ribefoto: Slobodan Vuković

Putujući svijetom i vremenom, uvijek sam posjećivao velike listove zemalja u kojima sam boravio; u Parizu “Mond” i “Figaro”, u Rimu “Republiku”, a u Njujorku, kralja svih novina, “Njujork tajms”... Posmatrao, učio...

- U Džakarti izlaze listovi na engleskom i bahasa–indonezija jeziku - priča mi glavni urednik “Indonezijan opservera” Ganis Harsono.

- Indonežani se služe različitim pismima koja su uglavnom indijskog porijekla, a u novije vrijeme se sve više služe latinicom. Otuda i listovi na više jezika. Jezici koji se govore na Malajskom arhipelagu čine osnovu službenog jezika Indonezije...

“Opserver” izlazi na engleskom jeziku, dobro uređen, grafički živ i privlačan. Šezdeset odsto tiraža proda se u Džakarti, a ostalo u bližoj okolini.

- List je otvoren i nezavisan, slijedi nesvrstanu politiku svoje zemlje - naglašava glavni urednik Ganis Harsono. - Pišemo i o Titu, jer ga smatramo velikim svjetskim državnikom. Mi ga doživljavamo i jednim od svojih vođa, jer je Tito jedan od osnivača pokreta nesvrstanih. Posebno smo ponosni na činjenicu da nas u posljednje vrijeme čitaju i studenti...

Ribar u luci Džakarte
Ribar u luci Džakartefoto: Slobodan Vuković

Prelistavajući primjerak “Indonezijan opservera”, u sportskoj rubrici naiđoh na vijest da su fudbaleri “Sarajeva” pobijedili bugarsku “Slaviju”.

U Džakarti, koliko mi je poznato, ranije nije bilo crnogorskih iseljenika; nastavljali su put prema Australiji. Ali sad ih ima, i to visokoobrazonaih. U Džakarti sam našao svog školskog druga iz Gimnazije “Slobodan Škerović” u Titogradu. Bio je to inženjer Drago Dragojević, sjajan drugar, rođeni Podgoričanin, bliski rođak Laza Radovića, diplomiranog pravnika, jednog od najboljih crnogorskih fudbalera svih vremena. Evocirali smo uspomene na gimnazijske dane i razrednog starješinu, Mirka Đuranovića, profesora srpskohrvatskog jezika, dobrog čovjeka, na profesore Cvetka Lainovića, Uroša Terzića...

Atraktivno tržište jugoistočne Azije, zainteresovalo je i crnogorske privrednike, pa su od 1981. godine u Džakarti zajednički nastupali titogradska Indrustrija građevinskih mašina i opreme “Radoje Dakić” i nikšićki “Monteks”, koji su, proučavajući ovo daleko tržište, vidjeli značajnu mogućnost za razvoj ekonomske saradnje.

Interesuje me i Bandung, milionski, univerzitetski, industrijski grad, osnovan 1810. godine; važno kulturno središte na ostrvu Javi, u kome je od 18. do 24. aprila 1955. održana čuvena Bandunška konferencija azijskih i afričkih država, na kojoj je proklamovano poštovanje fundamentalnih ljudskih prava, u skladu s principima Povelje Ujedinjenih nacija. Konferencija se izjasnila za potpuno ukidanje kolonijalizma i svake rasne segregacije i diskriminacije u svijetu. Donijela je i niz zaključaka o ekonomskoj i kulturnoj saradnji zemalja Azije i Afrike.

Sa šoferom Romzijem krenuo sam prema Bandungu, kroz bujnu vegetaciju, putem dugim dvije stotine kilometara, asfaltiranim, ali dosta uskim, opterećenim gustim saobraćajem. Cesta je podsjećala na jednu nepreglednu, dugačku ulicu; sve kuća do kuće i mnogobrojne improvizovane tezge, prepune voća i povrća; režnjevi ananasa, kokosovi orasi, banane, gomile jaja, ali i slike, ulja na platnu indonežanskih slikara.

Šofer Romzi i autor teksta
Šofer Romzi i autor tekstafoto: Privatna arhiva

U zgradi Bandunške konferencije sada je muzej. Kustos Nana Đajasoenpea proveo me kroz prostorije ove istorijske zgrade.

Indonežanski publicista i diplomata dr Ruslan Abdulagani, objavio je knjigu “D’Bandung konekšn” (“Bandunška veza”), posvećenu Bandunškoj konferenciji.

U daljini zjapi vulkan Gulungu.

Indonezija je zemlja vukana; ima ih tri stotine. Krakatau je 1883. progutao trideset hiljada ljudi.

Predanje kaže da je Indonezija postojbina Adama i Eve. Ko zna? Možda.

Ova mnogoljudna, rascvjetala, prijateljska, lijepa zemlja, prostire se na 13.677 ostrva. Priraštaj stanovništva više od pet miliona godišnje. Za mog boravka, imala je dvjesta miliona stanovnika, sada, vjerovatno, ima blizu trista miliona...

Zgrada u Bandungu u kojoj je održana istorijska konferencija
Zgrada u Bandungu u kojoj je održana istorijska konferencijafoto: Slobodan Vuković

U predsjedničkoj palati “Merdeka” (“Sloboda”), u centru Džakarte, intervjuišem Adama Malika, potpredsjednika Indonezije. Jedno od mojih pitanja odnosilo se na veliki priraštaj stanovništva i nezaposlenost?

- Sada ostvarujemo treći petogodišnji plan. Njegov je cilj industrijalizacija zemlje, jer je u dosadašnjem razvitku prednost imala proizvodnja hrane, odjeće i zadovoljavanja stambenih potreba - kaže Adam Malik.

- Glavni nam je sada problem, kako ste dobro zapazili, veliki priraštaj stanovništva, odnosno kako da se ljudima omogući da rade i pristojno žive. Godišnje u Indoneziji završi škole oko dva miliona stanovnika, što nam nameće zadatke koji ne mogu čekati završetak industrijalizacije, jer bismo inače mogli doći u još težu situaciju. Zato sada tražimo neki dugi način rješavanja problema nezaposlenosti. Mislim da ga samo tako možemo trajnije riješiti, ali ne izgradnjom klasične teške industrije, nego razvojem malih industrija kojima je potrebna radna snaga, koji mogu zaposliti milione nezaposlenih. Dakako, mi namjeravamo razvijati veliku industriju, ali to pretpostavlja razvoj male privrede koja može zapošljavati ljude. Drugim riječima, željeli bismo da podržimo intenzivno zapošljavanje. Naravno, kao što znate, mi smo otvorili naša vrata inostranim investitorima. Međutim, ne možemo prisiliti stranog ulagača da se prilagodi našem programu, da sinhronizuje svoj program s našim. To nije moguće. Ali moramo misliti na zapošljavanje naših ljudi. Ovo Vam govorim kako biste shvatili da smo na neki način postavili određene uslove za ulaganje inostranog kapitala, ali mu nijesmo zatvorili vrata. Strani se investitori ponekad neće složiti s ovim, iako mi želimo da i oni ostvare dobit. Ali oni moraju uvažavati i naše interese. Dakle, mi ćemo uvijek omogućiti inostrana ulaganja, ali ona moraju biti u skladu s programom naše vlade - rekao mi je, između ostalog, potpredsjednik Malik.

Adam Malik, potpredsjednik Indonezije, u razgovoru sa Slobodanom Vukovićem
Adam Malik, potpredsjednik Indonezije, u razgovoru sa Slobodanom Vukovićemfoto: Drago Dragojević

Indonežanski potpredsjednik ukazuje na potrebu ravnomjernog razvoja zemlje.

- Mnogi strani investitori teže ka velikim gradovima - kaže Adam Malik.

- A kao što ste upoznati, ovi naši veliki gradovi su prenaseljni. Želimo da inostrani ulagači lociraju svoje objekte van velikih gradova. Naš je zahtjev za ulaganja i izgradnju privrednih objekata van ostrva Jave. To je na liniji vladine politike ravnomjernijeg razvoja ostalih dijelova zemlje...

Indonežanski potpredsjednik Adam Malik ukazao mi je na izuzetnu važnost postojanja pokreta nesvstanih.

- To potvrđuju i vojna i politička a naročito ekonomska zbivanja u svijetu - kaže Malik.

- Baš zato smatram da nesvrstani pokret treba još više jačati kako bi se spremno suočio s događajima današnjeg svijeta...

Stigao je Ćano. Prijatno druženje razgledajući Džakartu. Tirkizno Javansko more. Plavo nebo; drveni čamci živopisnih boja...

...Neka ovo bude moje skromno podsjećanje na Ćana, na Malika, na Trajčeta... Ljude dobre volje.

Bonus video: