Emocija prema drugom biću, čak i prema nepoznatoj osobi iz prošlosti, uspostavljanje odnosa, oživljavanje i sjećanje, ali i prolaznost, bio je pokretač umjetnice Anke Gardašević prilikom rada na projektu “Stvarnost sjećanja”. Sve to podijelila je sa publikom u Podgorici gdje se u galeriji “Art” predstavila istoimenom izložbom koja je otvorena u četvrtak veče i koja budi posve drugačije čulno iskustvo.
Pilično snažna, melanholična, prisna i intimna multimedijalna postavka okupirala je pažnju posjetilaca, izazivajući različitu interakciju, ali i neiminovni splet emocija. Gardašević je “Vijestima” kazala da su impresije sa otvaranja izuzetno pozitivne i istakla da se i trudila da prenese svojevrsnu emociju odnosa prema drugom biću koje je nestalo i sa kojim ostanete bez mogućnosti komunikacije.
“Ovdje govorimo i o tom nečemu što ne treba zaboraviti. Bez obzira na to što je sve podložno propadanju, sjećanje mora da bude živo i moramo se starati o njemu, moramo se prisjećati života i onoga što je bio život, iako poslije određenog vremena nastupi smrt. Ovo je na neki način omaž i životu i smrti”, rekla je umjetnica.
Izložba “Stvarnost sjećanja” predstavljena je u Podgorici godinu nakon što je umjetnica svoje djelo prikazala u Nikšiću tokom jednodnevne izložbe u Nikšićkom pozorištu, podsjetila je istoričarka umjetnosti Ljiljana Karadžić na otvaranju.
“Ova izložba koju ovdje vidite, prošle godine, baš u ovo vrijeme, u martu, prikazana je u Nikšiću, na sceni Nikšićkog pozorišta, kao dvosatna, višemedijska, prostorna instalacija. Ja sam bila jedna od posjetilaca koja je vidjela tu izložbu, i to je zaista bio jedan istovremeno inspirativan, oslobađajući osjećaj vidjeti tu izložbu. Potpuno je drugačije sve to bilo tamo, jer je postavka bila na pozorišnoj sceni, tako da sam se pitala kako će ta izložba funkcionisati u klasičnom galerijskom prostoru, sa bijelim zidovima, i sa mnogo dužim vremenskim trajanjem. Ova izložba će trajati preko mjesec, tokom kojih ćemo vidjeti šta će se zapravo događati sa radovima”, rekla je Ljiljana Karadžić izazivajući radoznalost.
Gardašević je otkrila da će se radovi, tokom trajanja postavke promijeniti...
“Tokom 30 dana trajanja izložbe, radovi će se promijeniti tako da će njegov izraz na kraju biti potpuno drugačiji. Neće biti ovako, da kažem, nekih pozitivnih osjećaja, ali to je život koji jednostavno ističe u jednom momentu, pa čak i ovog rada. Ovi radovi ne ostaju kao kakav materijalizovani dokaz koji se može izložiti, već se dezintegrišu, odnosno razlože”, objasnila je Gardašević mnogobrojnoj publici.
Kontrast prolaznosti na neobičan način je prisutan u ovom slučaju. Umjetnost podrazumijeva nešto što je vječno i što traje, bilo da je ovjekovječen trenutak, motiv, kreativni proces ili nadahnuće... Sve to u svom fizičkom obliku ovoga puta će izblijedjeti i promijeniti se, proći...
“Vama će ostati emocija i ostaće osjećaj tog trenutka i stanja koje nikada nećete zaboraviti. Suštinski, čak i te slike jednog dana možda neće opstati, niti crteži, a na kraju to nije ni važno. Ostaće priča i sjećanje”, dodaje Gardašević.
A to je ono što je važno i što je život, priča, odnos, emocija, sjećanje, amanet da to traje...
U glavnoj prostoriji galerije “Art” centralno mjesto zauzimaju slike-portreti koji se rotiraju oko svoje ose i podliježu uticaju ljudskog dodira. Dvije različite strane čine ove radove još interesantnijim i pozivaju posmatrača na blisko iskustvo opservacije, prilikom čega otkrivamo da je pšenica ta koja se zapravo nalazi na njima, poput novčića sa glavom, odnosno pismom. Sa jedne strane zelena, proklijala, svježa i mirisna, a sa druge sasušena... Na toj “vedrijoj” strani radova nalaze se portreti, autentični, starinski, a na njima je lice koje djeluje poznato, jedno od onih sa starih fotografija o kojima je moguće razviti ideju karaktera... O tome je više govorila i Karadžićeva, koja je kazala da je ova izložba zapravo izložba osjećanja o identitetu, ali i o nestabilnosti, o dokumentarnosti.
“Četiri portreta, na njima je ista osoba. U pitanju je stara fotografija Ankinog pretka koji je nestao poslije Drugog svjetskog rata... Te fotografije su perforirane, kao što vidite, postavljene su kao objekti, kao neke slike sa ukrasnim ramovima i kroz njih raste pšenica. Sva četiri portreta su na različite načine dezintegrisana... Mi ćemo svi sasvim sigurno upamtiti lik Ankinovog pretka. Tada kada su rađene ove fotografije, vrijeme ekspozicije je trajalo dugo i ljudi koji su pozirali izgledalo je kao da urastaju u te fotografije, a nama se čini da one nama uzvraćaju pogled. Muzika pojačava atmosferu i sve ovo zajedno čini da imamo taj osjećaj pročišćenja, neke uzvišene tuge i ljepote”, ispričala je.
Govoreći o tome, Gardaševićeva je u razgovoru za “Vijesti” podijelila sopstvenu povezanost i bliskost sa osobom koju ne pamti, koja je nestala, ali na koju je sjećanje stvarno i živo...
“To se desilo mnogo davno, neke 1946. godine. Ja to i ne pominjem, samo spominjem njegovo ime, Vlado. Vlado je nestao i ostalo je to u vazduhu, ostala je nemogućnost da se sazna šta se u to vrijeme desilo... Slušajući razgovore starijih u familiji upijala sam te priče koje su mi bile zanimljive i koje su, očigledno, negdje i uzrokovale ovakvu vrstu radova”, kazala je Gardašević.
Zaključuje se da je tjeskobno, ali i olakšavajuće stvarati iz sopstvene, ali i nutrine i prošlosti svoje porodice, podijeliti i izložiti zajedničku intimu i sjećanja.
“Pa i jeste... U stvari, ovaj rad je kod mene izazvao poprilično čudnih izliva osjećanja, možda svega pomiješanog, svih i svakakvih situacija. Kao da se odjednom desio skup svega toga i prosto sam imala potrebu da to ispoljim, da sve to iznesem, da prikažem što prijemčivije posmatraču, da i on osjeti upravo tu energiju, ali da ne bude patetike, nego da bude onako očišćeno”, priča Gardašević.
Pored toga što predstavlja i prikazuje skup različitih emocija, izložba kombinuje i više vrsta umjetnosti, formi i izraza koje savršeno međusobno korespondiraju, nadopunjujući se, ali i bivstvujući za sebe. Umjetnica objašnjava da i se ona sama bavi različitim oblastima umjetnosti, skulpturom, fotografijom, scenografijom, a izložba je sublimacija svega toga.
Na samom ulazu u galeriju “Art”, publiku će dočekati rad nazvan “Porodični portret” koji se vrlo brzo demistifikuje, ali sa tim trenutkom spoznaje eskalira i kulminira u emocijama koji budi. “Porodični portret” sastavljen je od tri objekta, objašnjava, i to davnih otisaka usana autorke i njenih roditelja. Govoreći o simbolici usta, Karadžićeva je kazala da ona predstavljaju život, jer na njih ulazi hrana, ali i izlaze riječi. Usta, pak, simbolizuju i ljubav, jer ona intimno i probirljivo poklanjaju poljupce. Predstavljaju i čežnju uzdaha i težinu jecaja. Usne i usta predstavljaju i dušu i život.
U istoj prostoriji su i dva video rada u različitom trajanju, u potpunosti povezana sa ostatkom izložbe.
“Kao osnovni materijal na njima je fotografija, niz porodičnih fotografija koje se jako brzo smjenjuju, toliko da vi, maltene, nijedno lice ne možete da upamtite koliko to brzo ide... Momenti stvarnosti, dok se na videu nešto jako brzo smjenjuje, samim tim postaje nejasno i ne prepoznaje se naše mjesto”, dodajući i da joj je, kao istoričarki umjetnosti, posebno zanimljivo to što Gardašević koristi i neke svoje stare radove, kao što je skulptura.
“Ona, takođe, svoje sopstvene radove koristi i kao arhiv i sopstvene radove kombinuje, odnosno rekombinuje, samim time im dajući neka nova značenja i nove kontekste, dovodeći ih u jednu novu cjelinu. Zašto Anka koristi svoje stare radove kao arhiv? Prosto, bavi se temama identiteta, zaborava, smrtnosti, prolaznosti, i onda se čini da je fotografija, koja je najčešće prisutna u svim Ankinim radovima, ponajbolji materijal za takvu vrstu istraživanja”, rekla je istoričarka umjetnosti.
Gardaševićeva je, za kraj razgovora za “Vijesti”, otkrila da već ima dokumentarni film u vezi sa projektom “Stvarnost sjećanja”, bilo kao polazište ili objekat, a kazala je i da putem videa planira da sačuva i dokumentuje upravo proces promjena koje se dešavaju na radu tokom trajanja izložbe u Podgorici.
Bonus video:
