Bojan Zulfikarpašić za "Vijesti": Muzika, kao i svaka umjetnost, može da napravi čuda

Jedan od najboljih evropskih džez pijanista i kompozitora Bojan Zulfikarpašić za “Vijesti” govori o muzici, novom albumu “As is”, ljepoti različitosti, inspiraciji, nekadašnjoj Jugoslaviji, vještačkoj inteligenciji...

8506 pregleda 169 reakcija 1 komentar(a)
Bojan Zulfikarpašić, Foto: Luka Zekovic
Bojan Zulfikarpašić, Foto: Luka Zekovic

Ja sam u svom ranom životu studirao klasičnu muziku i svirao rok, dok narodnu muziku nisam podnosio. Bilo je tu svega i svačega, ali se uglavnom ta narodna dijelila na izvornu i novokomponovanu. Danas nema mnogo veze šta sam ja osjećao prema toj muzici tada, ali sam se protiv nje aktivno borio. Postojala je neka određena ideja o tome da je muzika nešto što bi trebalo da se uči. Danas, jednostavno rečeno, pobijedili su narodnjaci, desila se osveta narodnjaka u odnosu na umjetničku muziku, koja se sve lošije kotira, sluša, konzumira... No, iza toga je jedna laž, jer je umjetnost - umjetnost.

To u razgovoru za “Vijesti” priča jedan od najboljih evropskih džez pijanista i kompozitora Bojan Zulfikarpašić čiji je koncert bio najavljen za sinoć u Podgorici, na otvaranju manifestacije “Mjesec poštovanja džeza u Crnoj Gori - JAM 2024” u Kulturno-informativnom centru “Budo Tomović”.

Uprkos početnom, odbojnom stavu prema narodnjacima, ritam i melodije Balkana dio su njegove osobenosti i upravo to njegovim kompozicijama daje poseban pečat i autentičnost kojom oduševljava publiku i kritičare širom svijeta.

Bojan Zulfikarpašić
foto: Luka Zeković

Zulfikarpašić je rođen u muzičkoj porodici u Beogradu 1968. godine, a počeo je da svira klavir sa svega pet godina, dok se sa albumom “Bitlsa” susreo sa šest, priča “Vijestima” i ističe da je to bilo dovoljno da unaprijed spozna svoj životni, muzički put. O tome, ali i o svom novom albumu “As is”, muzici danas, vještačkoj inteligenciji, ali i ljepoti različitosti i nekadašnjoj Jugoslaviji, Bojan Zulfikarpašić govori za “Vijesti”.

Šta možete reći o svom novom albumu “As is” i čemu njegov naslov, simbolično, svjedoči?

Specifičnost ovog albuma u odnosu na ostale koje sam radio je da me nekako vraća u te moje prve načine snimanja muzike. Prvi album koji sam radio bilo je sa mojim kvartetom u Njujorku i snimili smo ga za dva popodneva. Vremenom je došlo toga da ljudi imaju po tri dana, četiri. “Bitlsi” su, by the way, za jednu pjesmu su uzimali po mjesec dana. A s druge strane, sama ideja i prvo snimanje te pjesme je trajalo sat vremena. Oni su u stvari izmislili sve te tehnike snimanja dosnimavanja, rađenja na materijalu. Budžet koji su oni tad mogli da dobiju vidjevši interes koji je vladao za njihovu muziku, uz broj prodatih nosača zvukova, dozvoljavao im je da se u studiju ostane mjesecima sa sve snimateljima, asistentima, njima u bijelim odijelima... Međutim, sa digitalijom koja je došla, svi su polako postali u stanju da to urade kod kuće, što je još gora situacija, jer tako svaku notu koju si snimio možeš da dosnimiš kući, ili da snimaš bez kraja. Tako smo se udaljili od onoga što je snimanje nečega što je živa muzika, čovjek koji svira instrument i koji pjeva. Neki će to nazvati tehnološkim progresom, što i jeste, međutim, ljudi su i dalje fascinirani jednako koliko su i prije bili, da se nađu sa čovjekom sa gitarom koji će da pjeva i svira u isto vrijeme. To je uvertira za informaciju da je ovaj album snimljen za jedno popodne. Znači, bukvalno sam sjeo, svirao i to je završilo na albumu. Album je zbog toga i nazvan “As is”, odnosno takav kakav je. Nema tu šta da se tu doda i oduzime, to je presjek situacije mene sa 54 godine koliko sam imao kada sam snimao prije dvije godine. Našalio sam se tada sa vremenima koja su dolazila, a u kojima se sada nalazimo. Kad sam snimao, artificijalna (vještačka) inteligencija (AI) uzimala je maha, a ja sam svojim albumom poručio “Uživajte u ovom momentu neartificijalne inteligencije”. To možda zvuči malo neskromno, malo sam se našalio kad sam to napisao, ali je istina da ne vjerujem da AI može da predvidi ili simulira način na koji mi, improvizatori, funkcionišemo.

Kakav je uticaj vještačke inteligencije na muziku i šta sve može da donese taj tehnološki napredak?

Ma svašta je moguće, a što će nama kao originalnim umjetnicima ići na uštrb, jer će muzika koju su snimili živi ljudi još više moći da se koristi u te svrhe. Sa druge strane, ne možete tužiti vještačku inteligenciju jer koristi nešto što ste vi stvorili. Mislim da je to još jedan napad na ono malo što nam je ostalo od autorskih prava. Mene to ne brine jer sam se dovoljno napojio snagom muzike da bih se bavio njome i pored svih finansijskih i raznih drugih evolucija koje nas primoravaju da se pitamo kako da sve to bude neka logična ekonomija. Iskreno, ja bih se muzikom bavio sa istom ljubavlju i kada ništa ne bih zaradio, ali bih naravno, bio malo više ogorčen, jer se sjećam vremena kada se od umjetnosti moglo zaraditi dovoljno da čovjek može da planira i da ima. Sve u svemu, smatram da vještačka inteligencija nema nikakvog karaktera, snagu, moć da pomogne nekome i učini mu trenutak.

Bojan Zulfikarpašić KIC najava
foto: Promo

Koliko se muzika (ili džez muzika) promijenila u odnosu na nešto što bi bilo tradicionalno, klasično ili savremeno, eksperimentalno, ili pak Vi lično u odnosu na svoje početke?

Ja lično sam otišao u pravcu gdje mi je sve manje bitno da dokazujem svoje mišiće i koliko i kako brzo mogu trčati gore - dolje po svom instrumentu. To me ne interesuje, već me sve više interesuje sami čin pravljenja muzike, grupno ili solo. I kad sam sâm na sceni, recimo, to može da bude grupno uzevši u obzir energiju ljudi na koncertu.

Ali, da se vratim na pitanje, sve se promijenilo. Jedan od motora koji je ljude gurao da se bave muzikom, ranije je bio uspjeh s kojim je dolazio i ekonomski aspekt zarađivanja novca koji vam je dozvoljavao da ne zavisite od odluka drugih ljudi nego da budete samostalni, a onda i da idući korak možete da planirate u odnosu na svoje potrebe, a ne da biste se svidjeli nekome. To se promijenilo i time što više niko ne kupuje muziku, nego smo svi navikli da je besplatno slušamo na Jutjubu, a iza svakog od tih servisa i platformi nalazi se jedan budžovan koji je sve bogatiji i pitanje je u šta ulaže taj novac. Gledajući iz te perspektive, čitava ideja muzike i ekonomske konstrukcije se promijenila.

Druga stvar koja se promijenila je da čovjek mora sam sebe da prodaje kao rođenog genija prije kojeg nije bilo ništa i poslije kojeg neće biti ništa, a za vrijeme njega bitni su lajkovi i pare. Ja sam slušao muziku tako što sam počeo da slušam druge ljude koji su mi dali ideju, zbog kojih i zahvaljujući kojima sam počeo da se bavim ovim. Imao sam mentore, učio sam, slušao, upoznavao i vremenom se razvio toliko da sam jednog dana uspio u prvom redu na svom koncertu da prepoznam nekog ko me je gledao na način na koji sam ja gledao sve one druge ljude kada sam ja bio taj klinac na njegovom mjestu, a oni na mom.

Bojan Zulfikarpašić
foto: Luka Zeković

To je neka vremenska linija koja je logična, a koja se zove život. Smatram da ta linija postoji u svim umjetnostima, dok u ovom našem dobu socijalnih mreža sve mora da se prodaje kao da je genijalnost sama od sebe. Živimo u nekim lažnim vremenima, ako gledamo sa tog aspekta. Muzika je i dan-danas, bilo dobra ili loša, neophodna. Muzika je poput hrane, tako da o ukusima ne moramo da pričamo, ali treba da pričamo o ponudi. Ako je 99 odsto ponude isto, ljudi neće znati da postoji nešto drugo.

Vi ste to pronašli u džezu?

Nije da ja volim da budem manjina koja će čitavog života da ubjeđuje druge kako je nešto super muzika, već me je jednostavno ponijela ta avantura, improvizacija u džezu i sve ostalo. Ja sam se dosta dobro snašao, uspio sam da od muzike zarađujem za život, da imam familiju, da planiram svoj idući korak i sve ostalo. Znam da je mladim muzičarima koji danas dolaze na scenu mnogo teže da dođu do svega toga.

U Vašoj muzici je prisutna određena kombinacija muzičkog nasljeđa i baštine koju nosite sa sobom sa ovog podneblja, iako već duže od tri decenije živite i stvarate stacionirani u Francuskoj. Da li je to došlo pod uticajem Srbije iz koje vučete korijene ili neke vrste nostalgije po odlasku?

Očigledno je i po muzici koju sviram, da bi se lako pogodilo odakle potičem. Možda se ne bi reklo baš iz Srbije, ali sa Balkana sigurno. Balkan je ogromno područje. Ja sam otišao u Francusku, dok je još Jugoslavija postojala, iako je došlo do toga da se danas granice osjećaju i postoje. Ja sam u svom ranom životu studirao klasičnu muziku i svirao rok, dok narodnu muziku nisam podnosio. Bilo je tu svega i svačega, ali se uglavnom dijelila na izvornu i novokomponovanu.

Danas nema mnogo veze šta sam ja osjećao prema toj muzici tada, ali sam se protiv nje aktivno borio. Postojala je neka određena ideja o tome da je muzika nešto što bi trebalo da se uči. Danas, jednostavno rečeno, pobijedili su narodnjaci, desila se osveta narodnjaka u odnosu na umjetničku muziku, koja se sve lošije kotira, sluša, konzumira... No, iza toga je jedna laž, jer je umjetnost - umjetnost. Umjetnost je nešto što ima svoju definiciju, kriterijum, iako danas neko stvara muziku samo kako bi našao kraći i lakši refren, ili spustio svoj dekolte još niže ili šta već i to su formule koje funkcionišu ne samo u Srbiji ili Crnoj Gori, nego svuda po svijetu.

Kako je onda došlo do tog balkanskog zvuka?

Kao čovjek koji je otišao odavde i u trenutku se obreo u Francuskoj, ukapirao sam da sam u svom koferu spakovao i taj zvuk Balkana koji sam želio da oslobodim svirajući. Kad bih to radio, recimo u Beogradu, to je bilo dočekivano kao da sviram gluposti, dok je u Francuskoj bio drugačiji efekat. Iskusni ljudi, dobri džez muzičari oko mene bivali su sve više zainteresovani za to, nego za moje znanje američkog ili nekog drugog džeza. Tako se preobrazio i moj pristup svemu tome, jer sam ukapirao da sam odavde odakle jesam i da je u meni i te kako dio tog zvuka i te muzike koju ja ne mogu da lociram kao balkanske, ali je očigledno da na svakom mom koncertu, otkad sam počeo da miješam te zvukove i ritam Balkana, sa džez improvizacijom, na kraju svakog koncerta bi mi prilazili ljudi iz Palestine, Izraela, Kirgistana što me je podstaklo da sa etno-muzikološkom pristupa razmislim o čemu se tu radi...

Kada sam počeo da sviram sa jednim bubnjarem iz Alžira, ispostavilo se kao da smo odrasli na istoj muzici. Kako je to moguće, jug Evrope, sjever Afrike, a zapravo je u pitanju miješanje kultura pod okvirom jedne imperije pod kojom su se ljudi zadesili - Otomanskog carstva. Čitav kraj koji se zove Balkan ima tu istu boju. Balkan je pritom turska riječ koja znači krv i med...

Bojan Zulfikarpašić
foto: Luka Zeković

Dakle, mene je ta kulturna baština i privukla džezu, jer je i džez je muzička mješavina svega. Za mene je logično da se bavim time čime se bavim, mada je ono što me je najviše privuklo džezu, u odnosu na neke druge estetike, upravo ta opasnost i izazov bacanja u prazno. To je želja za nekim adrenalinom, jer kada improvizujem ni ja sam ne znam gdje idem, a kamoli ljudi u sali. Međutim, i ne moraju da znaju, dovoljno je da osjete nešto, jer muzika ima tu apstraktnu crtu emocije koja ne može da se objasni vibracijom žice.

U toj emociji i trenutku improvizacije je možda i dubina muzike. Šta za Vas predstavlja improvizacija, inspiracija, taj trenutak u kojem Vas muzika obuzima?

Iinteresantno je što svi muzičari, od Beyonce do R&B pjevača, kažu “jazz is the teacher” - džez je učitelj. To je u stvari jednostavan pristup muzici, a jedina razlika je u tome što u klasičnoj muzici odmah krećeš sa notama - čitaš ih kako bi znao šta je kompozitor zamislio. U džezu možeš sluhom da pohvataš stvari i dođeš do iste kompleksnosti i formi. Ja sam odrastao u familiji gdje su ljudi dolazili kod mojih roditelja, svirali svake večeri i to je bila krajnje obična situacija da se nakon gozbe počnu svirati gitare i tako do tri ujutru šta god im padne na pamet. To je definitivno nešto što me je oslobodilo u samoj ideji da ne moram da učim muziku samo sa napisanog papira. Počeo sam da sviram klasični klavir sa pet godina, a prvi album “Bitlsa” sam dobio sa šest i to je bio kraj mog klasičnog razvoja. Nastavio sam po redu, čisto jer je trebalo da završim školu zbog roditelja i tek posle, kad sam se opredijelio za džez ukapirao sam zbog čega treba da vježbam instrument, ali ne za druge, nego za sebe.

Govoreći o inspiraciji, kazao sam već, jedna od najvećih laži koju imamo je na društvenim mrežama gdje je svako rođeni genije. Muzika, ritmovi, melodije postoje oko nas i tu su oduvijek. Zadržala se samo ona muzika koju smo uspjeli da zapišemo, znači ona koja je bila bliska crkvama i manastirima, jer su italijanski monasi izmislili notacije za note, sve do trenutka kada nismo došli do toga da snimamo muziku i to čak i s ovim džepnim aparatom (telefonom). Vrlo malo od ranije muzike je ostalo na papirima, a opet je mnogo toga ostalo oko nas i tu non-stop. To je ono što čovjek naziva inspiracijom. Inspiracija nam dolazi i tu je. Ko zna da gleda, vidjeće. Ko zna da se prepusti osjećanjima, osjetiće. Nije potrebna većina ili grupa. Volim da budem dio čovječanstva, ali mi ništa ne fali i kad sam sâm.

Bojan Zulfikarpašić
foto: Luka Zeković

I da zaokružimo priču koncertom. Da li imate neka očekivanja od takvih događaja, bilo od sebe samoga ili publike?

Svaki put imam očekivanja. Ne mogu reći drugačije, jer bih onda mogao ostati kući, ne bih putovao tri dana, bukvalno... Stalo mi je i uvijek imam vrlo visoka očekivanja, polazim i od svog iskustva, jer sam i ja bio svjedok koncerata koji su me promijenili i od mene kao okej čovjeka učinili boljeg. Tako da, muzika, ali i svaka druga umjetnost, može da napravi čuda. To su moja očekivanja - da će ljudi u najmanju ruku provesti lijepe trenutke, uz muziku malo putovati tamo-’vamo i da će se osjetiti bolje. U tome je posebnost.

Jugoslavija je bila ispred Evrope

Spomenuli ste Balkan. Izjavili ste jednom prilikom da ste tek kad ste otišli u Francusku shvatili koliko je Balkan pun različitosti i da možda Evropljani i nemaju neki realan pogled na nas. Kakav je Vaš odnos prema Balkanu danas kada ne živite u toj regiji?

Djelimično smo o ovome govorili i prije, tako da bih sada spomenuo Jugoslaviju u kontekstu samo ideje o Jugoslaviji u kakvoj sam ja odrastao. Ta Jugoslavija je bila ispred Evrope, baš zbog toga što smo uspjeli da u jednoj zemlji pomiješamo sve različitosti i sjedinimo ih po jedinoj zajedničkoj karakteristici koju i dan-danas dijelimo, htjeli to ili ne da priznamo i koliko god se trudili da potremo ili zaboravimo na to, na tu riječ, a to je da smo mi Sloveni sa juga. Ništa jednostavnije - Južni Sloveni.

Što se tiče tog poređenja sa Evropom, ovdje je mješavina svega oduvijek, samom geografijom, prolaznošću drugih, zbog čega je meni bilo nevjerovatno da smo baš na ovakvom dijelu zemlje mi htjeli da dođemo do neke etničke čistote do koje nikada neće doći. To je negdje i moj način i ideja o tome kako bi kulture trebalo da budu otvorene. Kultura je upravo ono što spaja čovječanstvo. Kultura je jedna divna tradicija, ali je tradicija istovremeno užasna stvar koja podliježe načelima prošlosti, mrtvih ljudi i njihovih djela. Iz logičnog zaključivanja slijedi sljedeće: da ja ne bih napravio iste greške koje su oni napravili, tradiciju treba uzimati služeći se kineskim štapićima, dakle pomalo, dozirati.

Pored toga, odlika modernog čovjeka danas je u tome da putuje bez problema, da uči jezike, prilagođava se da bi bolje shvatio ono odakle dolazi, a najbolji način da čovjek što prije shvati odakle dolazi je da ode i vidi druge stvari. Pri povratku u svoju zemlju, mnogo će mu jasnije biti šta je dobro, a šta manje dobro. Svaki mikrokosmos ima svoje dobre i manje dobre strane. I Crna Gora, i Srbija, i jedni i drugi zajedno, i svi mi koji smo bili zajedno, pa i Evropa ima svoje. To mi je postalo jasno kada sam bio u Indoneziji, u Džakarti koja ima 36 miliona stanovnika - jedan grad. Gdje je tu Evropa? Smiješni smo koliko ne znamo ništa o većini stanovnika ove planete i njihovoj kulturi.

Bonus video: