Čovjek koji je u svijet donio izraz “jugoslovenski film”, kako ga je opisala rediteljka Ana Maria Rossi, “čovjek koji se trebao roditi”, umjetnik, gospodin, drug, kako je to rekla rediteljka Marija Perović, svojim djelima i dostignućima upisan je u najznačajnije stvaraoce domaće i svjetske filmske baštine, bio je i ostaje jedan od najvećih reditelja Crne Gore, Hrvatske, Jugoslavije, imenom i prezimenom Veljko Bulajić.
Bulajić je, potvrdili su članovi porodice, preminuo 2. aprila u Zagrebu, u 97. godini, prenijeli su mediji. Njegov bogat i uzbudljiv filmski, ali i životni opus teško je ukratko približiti. Svojim radom postavio je temelje i ostavio dubok i vječan trag u jugoslovenskoj i svjetskoj kinematografiji, dok je njegovim odlaskom, iako u poznoj starosti, filmska industrija ostala bez jednog od istinskih, veličanstvenih umjetnika.
“Veljko je zaslužan za, danas bi rekli mapiranje jugoslovenske kinematografije na svjetskoj sceni. Zaslužan je i za odrastanje generacija od Triglava do Đevđelije koja je mislila da smo, kao Jugosloveni, pobjednici. Zaslužan je i za, nama profesionalcima, najljepšu školu u kojoj film može da bude veći od života. Odavno je dio baštine koju sam jedno vrijeme predavala na Fakultetu dramskih umjetnosti (FDU) Cetinje...”, sumira Perović za “Vijesti”.
“Bitka na Neretvi”, “Kozara”, “Vlak bez voznog reda”, “Atentat u Sarajevu”, samo su neki od kultnih, spektakularnih filmskih ostvarenja kojima je Bulajić sebe, ali i jugoslovenski film vinuo u svjetske visine postavljajući kriterijume budućih ratnih drama. U njegovim djelima glumili su velikani sedme umjetnosti, kako regiona, tako i svijeta, bio je nominovan i osvajao je najprestižnije strukovne nagrade, kasnije i brojne za životno djelo.
Umjetnik i grafički dizajner Zoran Kardula (Cardula), koji je ustupio “Vijestima” svoj rad posvećen Bulajiću, u razgovoru za “Vijesti” ga okarakterisao ga je najvećim režiserom, u rangu sa njemu omiljenima, Felinijem i Bunjelom.
“Bitka na Neretvi je remek djelo i jedan od najboljih ratnih filmova”, kazao je Kardula. Upravo je to ostvarenje iz 1969. najskuplji jugoslovenski film, a uloge su povjerene plejadi zvijezda, domaćih i inostranih, poput Orsona Velsa, Jula Brinera, Franka Nera, Sergeja Bondarčuka slavnog sovjetskog režisera i glumca, ali i Velimira Bate Živojinovića, Milene Dravić, Ljubiše Samardžića... Ostaće zabilježeno i da je poster za “Bitku na Neretvi” ilustrovao sami Pablo Pikaso.
Doba Veljka Bulajića bilo je doba velikih filmova, idejno i producentski velikih, filmova o pobjedama, kaže Perović.
“Prva lična asocijacija je ‘Bitka na Neretvi’, film koji je ušao u pet nominovanih za Okara. Pa ‘Kozara’. Zatim i ‘Vlak bez voznog reda’, prikazan 1959. godine na festivalu u Kanu i Veneciji. Prije par dana sam odgledala i ‘Obećanu zemlju’, a tema kolonizatora je takođe bila jedna od tema kojima se bavio. Ta tema ga indirektno povezuje sa korjenima, viluškim kršom, a nanovo i kroz njegove, u najboljem smislu, partizanske epopeje - svi ti filmovi su oni o svijetu bez granica. Takav je posredno i ‘Čovjek koga treba ubiti’, prića o zalutalom Šćepanu Malom, koji je mnogo uradio za Crnu Goru, i ona o Marinu Držiću, kao i o film ‘Donator’ - priče o svjetskim ljudima”, nabraja Perović.
Ona se dalje prisjeća i susreta sa Bulajićem, njegovog duha i umijeća.
“Posjedovao je devizu ‘uhvati dan’, i dodala bih ‘mijenjaj svijet’. U mojim, tada četredestim, šaljivo sam rekla sebi ‘kada porastem, hoću da budem kao on’... Ne po budžetu za filmove, a niko od zavidnih se nije bavio vještinom, umijećem, znanjem i elokvencijom, kojima je do budžeta trebalo doći... Ni hrabrošću, zbog koje mislite da ste dio svijeta, kada zovete Orson Velsa i Jula Brinera, Ričarda Bartona i Sergeja Bondarčuka, a sa druge strane veće uloge dajete Mileni Dravić, Bati Živojinoviću, Ljubiši Samardžiću, Špeli Rozin... I danas, kada razmišljam o glumačkim podjelama u njegovim filmovima, to jeste bila Jugoslavija, kao mala, a velika zemlja, između dva podijeljena svijeta… Jer, Pikaso će raditi plakat, a filmovi će biti na svjetskim festivalima, blokbasteri u bioskopima”, priča rediteljka i podsjeća na Bulajićeve korijene.
“Taj osjećaj internacionalizma, nekada je bio i crnogorski. Veljko je ponio naljepše iz Crne Gore, bio je i partizan, intelektualac, imao je ideju zbog koje, iako ste iz Vilusa i odrasli u Sarajevu, jednaki ste sa onima na tada velikom Certo Sperimentale u Rimu, na kojem se usavršavate. A pritom ne zaboravljate odakle ste, iz Crne Gore”...
Ana Maria Rossi svjedoči koliko mu je film značio, koliko mu se predavao...
“Odrasla sam sa mišlju da mu se sve moglo. Nisam nikad pomislila da moraš da dođeš do situacije da ti se može, da to ne pada s neba i ne poklanja se. I tako sam mislila sve do jednog leta, dvije hiljade i neke, kad sam ga upoznala u Puli. Bilo je kasno, posle neke večernje projekcije u Areni. Terasa, muzika, puno ljudi, a on je bio budniji i življi od mene. Ne sjećam se kako je tačno glasilo moje pitanje, sjećam se odgovora: ‘Nemoj biti naivna, nije bilo prvog dana snimanja da se nisam razbolio, ni čekanja da objave spisak filmova za Pulski festival a da mi nije skočila temperatura. Svako objavljivanje spiska sam čekao s temperaturom 39. Posle bi prošla... Veljko Bulajić, čovjek koji je u svijet donio izraz ‘jugoslovenski film’”, kazala je Rossi.
Perović dodaje da je Bulajić jedan od uzora, onaj koji postavlja temelje i poručuje da ne smije biti zaboravljen u zemlji iz koje je potekao...
“Generacije moramo učiti o bitkama za slobodu, obećanoj zemlji, donatorima, i nikada realizovanom ‘Knjazu Danilu’, nanovo filmu o Crnogorcu koji je htio u Evropu. I da parafraziram naslov filma - čovjek koji se trebao roditi - Veljko Bulajić, umjetnik, gospodin, drug”, kaže Perović.
Veljko Bulajić rođen je 22. marta 1928. godine u Vilusima, kraj Nikšića. Djetinjstvo je proveo u Sarajevu, gdje je završio srednju školu. Sa 13 godina se pridružio partizanima u Drugom svjetskom ratu. Najstariji brat Đorđe je poginuo u ratu, a Stevan i Veljko su preživjeli, iako ranjavani.
Posle rata je upisao filmsku režiju na italijanskoj nacionalnoj filmskoj školu u Rimu, Centro Sperimentale, gdje je i diplomirao 1959. godine. U Italiji je bio asistent velikanima kinematografije, poput Federika Felinija.
Bulajićevi filmovi prikazivani su na brojnim filmskim festivalima u gotovo svim zemljama svijeta gdje su osvajali priznanja i nagrade kako stručnih žirija, tako i publike i novinara. Tu je i nominacija za Oskara, Uneskova nagrada Kalinga, Grand prix Zlatni lav u Veneciji, Grand prix Zlatna medalja,
Grand prix Zlatna nimfa, desetak Zlatnih arena, Nagrada Avnoja, Trinaestojulska nagrada, Red Danice Hrvatske s likom Marka Marulića, a 2013. mu je Odlukom Festivala mediteranskih zemalja u Rimu dodijeljena Nagrada za životno djelo koju mu je uručio Franko Nero, zvijezda “Bitke na Neretvi”. Bio je član žirija mnogih svjetskih filmskih festivala, poput onih u Kanu, Moskvi, Veneciji, San Sebastijanu...
Bonus video:
