Potrebno je, ali i ljekovito, nanovo iščitavati tradiciju i istoriju, jer mi prema istoriji najčešće imamo navijački odnos, a ona je mnogo slojevitija i kompleksnija, puna velikih ljudskih duhova, poručuje u razgovoru za “Vijesti” prvak drame Narodnog pozorišta u Beogradu i jedan od najboljih glumaca regiona Nebojša Dugalić.
“Svi mi nekad služimo sopstvenom opstanku, nekada služimo trenutnim potrebama zajednice, a nekad postavljamo i temelje za nešto što će tek naši potomci da dožive i žive”, kaže on.
Duboko vjeruje, dodaje, da su u svim istorijama, svih naroda, svih vremena, uvijek postojali neki pojedinci ili grupe koje su položile temelje za neko buduće vrijeme, doprinoseći razvoju sopstvenog.
O tome govori podstaknut predstavom “Natpop Kojović” i likom znamenitog Budvanina Antuna Kojovića kojeg igra u djelu nastalom po tekstu i u režiji Vide Ognjenović, kao koprodukcija JU “Grad teatar” Budva i Gradskog pozorišta Podgorica. Interesantan i studiozan pozorišni komad uspostavlja dijalog između zaljubljenika u Kojovićevo djelo i njega lično, jedinstvenog po tome što se zalagao za vrijednosti slobode, umjetnosti, volje naroda, bivajući za tadašnje življe neuobičajena i neshvaćena ličnost.
O važnosti takvih ličnosti, istorije, ali i nas samih koji stvaramo novu istoriju, te o vremenu u kojem živimo, tehnološkim izazovima i zamkama, Nebojša Dugalić govori više u intervjuu za Vijesti.
Iako nije biografska predstava, “Natpop Kojović” profiliše Antuna Kojovića, nedovoljno poznatu ličnost, čak i u Crnoj Gori. Koliko su ljudi poput njega, iz malih sredina kakva je crnogorska, važni na lokalnom, ali i na globalnom nivou? Da li je i to negdje zadatak teatra, da ih oživljava i prenosi njihovu riječ?
Svakako da jesu važni. Ovo svakako nije biografska drama, više je pseudo-biografska ili pseudo-faktografska. Naravno, ona koristi istorijsku, biografsku građu, ali samo kao povod i kao prostor za učitavanje svih onih problematika koje karakterišu to vrijeme i epohu. Kroz takve, velike duhove koje su bili u ogromnoj nesrazmjeri sa svojom okolinom, možda se najbolje oslikava i neki globalni duh vremena u kojem su postojali. A opet to što je ciklično, što je univerzalno, što se ponavlja i prepoznaje i dan-danas kao nešto što je svima nama prepoznatljivo je ono ljudsko koje ostaje vidljivo. Kroz sliku nesrazmjere jednog takvog, posebnog duha koji je cijeli svoj život proveo, a zapravo izdržao, u tom malom mjestu koje je, kako on kaže, ljudožder, pripisuje sebi kao jedinu svoju hrabrost. I zapravo se tu otvaraju razne teme, mnogo toga se može iščitati i uvijek je dobro i ljekovito nanovo iščitavati neke tradicije, neka nasljeđa, pogotovo istorijska, jer mi prema istoriji najčešće imamo neki navijački odnos. Istoriju najčešće posmatramo iz perspektive ko je nama šta nažao učinio, gdje smo mi bili jaki, gdje smo bili heroji, ko je ispao pokvaren i tako dalje. Istorijom, pak, vladaju neki mnogo slojevitiji zakoni, mnogo komplikovaniji, isprepletaniji, ne tako lako omeđivi. To je u dramskom smislu zahvalno kako bismo oslikali jedno vrijeme, ne po tome kako ga mi paušalno zamišljamo danas, nego da vidimo kako je to vrijeme izgledalo kroz neke pojedince, kroz pojedinačne sudbine, kakve su to diskrapance u karakterima od najprostijih ljudi, od ljudskih zloba, bjesova, ljudskih slabosti, do strasti, želja, vrlina... A to je nešto što u svim vremenima, na ovaj ili onaj način, u ovoj ili onoj formi, vlada ljudima.
Istorija se i tumači i analizira, ali je pitanje da li je ikada u potpunosti realna i istinita. S obzirom na to, može li iskustvo pojedinca nekada da bude iznad kolektivne istorije, događaja i opštih mjesta? U tom kontekstu, koliko je individua snažna?
Ja duboko vjerujem da su u svim istorijama, svih naroda, svih vremena, uvijek postojali neki pojedinci ili grupe koje su izvršile neke neočekivane prevrate, iako sa mnogo manjim snagama u odnosu na ono sa čime su se borili i rvali, ili su položili temelje za neko buduće vrijeme, a čemu su zapravo doprinijeli razvojem u svom vremenu. Kroz istoriju, svi mi nekad služimo sopstvenom opstanku, nekada služimo trenutnim potrebama zajednice, a nekad postavljamo i temelje za nešto što će tek naši potomci da dožive i žive. Istorija je, naravno, veoma široka tema i kada je ona u pitanju, mnogo toga zavisi od vizure, načina na koji gledamo, pišemo ili tumačimo istoriju ili kako iz nekih različitih događaja i pozadinskih tokova iščitavamo, prepoznajemo, vidimo, doživljavamo ono što nam je ostalo, koji su to izvori koje koristimo, kakav je status samih izvora, ko su svjedoci te istorije kojoj vjerujemo i na koju se pozivamo. Tu su mnoga pitanja koja su složena da bismo o istoriji donosili neke paušalne zaključke, pa uvijek moramo pažljivije da oslušnemo te nijanse i detalje unutar nekih istorijskih tokova.
Šta se na nivou regiona, iliti nekadašnje Jugoslavije, iščitava ili uči na osnovu istorije, s obzirom na to da se njome nerijetko služimo i za dostizanje određenih političkih, ideoloških prohtjeva?
Nažalost, najčešće je tako i koristimo. Međutim, pitanje je da li se od istorije uopšte može učiti. Mi možemo da naučimo zakonitosti nekih kretanja, ali vidimo da ni u jednom periodu ta kretanja nisu bila ni tako monolitna, niti je iz njih moguće izvući neke realne i primjenjive ideje. Mislim, nije da nije, ali je jako teško aplicirati iskustvo jednog prošlog vremena na neko novo koje je došlo sa novim zakonitostima, novim zaključcima, novim naprecima, novom tehnologijom, novim mentalitetom... Dakle, naprosto, neki prošli događaji nisu uvijek sasvim primjenjivi u našem kontekstu. Mi uočavamo da se neke stvari ponavljaju, ali je veliko pitanje da li bi nam, to što smo nešto naučili iz prethodnog, koristilo u primjeni unutar naše istorije, odnosno one koju sami stvaramo. Zato što naša istorija, kao i svaka, između ostalog, predstavlja izbor nekih protivurječnih interesa i velikih sila, pojedinaca, želja, aspiracija... kako koji entiteti rastu. To su neka prirodna pulsiranja istorije na koja čovjek teško može pojedinačno da utiče, a vrlo često ni kao narod. Vidjeli smo kako neke velike svjetske sile u svojim vrhuncima, odjednom dožive nešto neplanirano i cijelo carstvo se potpuno neočekivano sruši, iako su sve karte bile na njihovoj strani.
Koliko bi čovjek trebalo da bude otvoren za pihvatanje, bilo krivice, različitosti, noviteta i promjena, a kako bi se zajedničkim snagama stvorio bolji prostor (da ne kažem zajednica ili svijet)?
Ja uvijek pokušavam da naučim neku ljudsku fleksibilnost, u smislu da pođemo od toga da u svakoj situaciji postoji mnogo više rješenja od onih koje mi vidimo. Ali, da bi se neka rješenja dogodila, prvo moramo sami sa sobom da se preračunamo, da drugačije pogledamo stvari i da se nekako individualno potrudimo da potražimo rješenja. Po mom mišljenju, rješenje ne postoji samo onda kada je neko gluv za nekog drugog, kada nema ljubav prema drugom čovjeku u sebi, kada gleda samo lični interes, svoje potrebe, kada zanima samo sebe i sopstveni opstanak. Tu, nažalost, teško da ima rješenja. Svaka takva pozicija inicijalno nužno uzrokuje razne sukobe, produbljivanje jazova, razlika, udaljenosti jednih od drugih. Ono što mi možemo da probamo jeste da u bilo kom domenu ovog postojanja postavimo neke temelje za moguće susrete. Umjetnost jeste jedan od takvih prostora. Kada gledamo neko veliko i dobro umjetničko djelo, u bilo kojoj umjetnosti, mi nikad ne postavljamo pitanje kojoj naciji pripada autor ili šta je njegova politička pripadnost, jer je on uradio nešto čime nas je sve zajedno dotakao, prozvao, pobudio i probudio da se zapitamo o nečem’ dubinskom, zajedničkom, a svom. Ja vjerujem da bi u svakom prostoru bilo moguće primjenjivati takve principe, jer nažalost neka kretanja su prilično neumoljiva i nemilosrdna i sa tim se nekako moramo snalaziti, ali i suočavati i izbjegavati ih.
Umjetnost, makar u nekom određenom trenutku, može sve to i da ponudi i da predstavi i uputi...
Da, zato što je umjetnost nešto najdublje ljudsko što nije uslovljeno bilo čim spoljašnjim. I taj prostor neuslovljenosti i slobode, spoznaje da smo nešto iznjedrili i da je to što je iz nas proizašlo nešto naše u čemu se prepoznajemo, veliki je luksuz u ovom vremenu i velika je privilegija. Dijeliti sa ljudima ta iskustva i svoje domete je nešto ljekovito. Pritom, ljudi koji dolaze da gledaju i uživaju u toj umjetnosti, osjećaju se ispunjeno, dobro, pokrenuto i nadahnuto, zato što su i sami negdje prepoznali dio sebe u tome.
Referišući na predstavu, ali i dosadašnji tok razgovora, kako savremeno doba i tehnologija, utiču na čovjeka i umjetnost?
Zapravo je pitanje šta će se zaista dogoditi sa umjetnošću u ovakvoj brzini tehnološkog razvoja koji dovodi do toga da se stvaraju mašine koje zaista počinju da budu kreativne, same donose ideje, idejna rješenja, samo je potrebno da kažete šta želite i za kakvu namjenu i da imate aplikaciju za to. To jeste da prividno olakšava stvari, međutim, postavlja se pitanje šta će se dogoditi sa ljudskim duhom kada počne da se oslanja na mašinu. Hoće li sve u nama zakržljati zato što nema potrebe više da se mučimo oko ideja, oko stvaranja, oko razmišljanja, rješavanja, svjetovi će nam se stvarati i otvarati po zahtjevu, na klik.
Zvuči tužno...
Zvuči tužno i opasno, zato što se zapravo događa jedan opasan proces, začinje se neki opasan plod obezličenja čoveka, misaonog čovjeka koji više nije potreban. Jer, ako mašina može sve umjesto nas, onda čovjek više nije potreban. Šta će nam onda ljudi? Postavlja se pitanje šta je daleka posljedica toga. Ostaje nam, ipak, da se trudimo koliko možemo da čuvamo to ljudsko, stvaralačko, misaono i da na najmanju moguću mjeru smanjimo opasnosti takozvanog napretka, u tom kontekstu.
U svem tom napretku, brzini i tehnologiju, dolazi i do većih potencijala i mogućnosti stvaranja, odnosno produkcije. Posljednjih godina se sve više polemiše o hiperprodukciji koja ima svoje prednosti, a tu su i različite platforme zahvaljujući kojima sve nastalo biva dostupnije. Kakav je Vaš odnos prema tome?
Sve to što se dogodilo posljednjih nekoliko godina bilo je krajnje neočekivano. Sa tom hiperprodukcijom je zaista proizvedeno mnoštvo serija i filmova, koliko nije od početaka domaće kinematografije pa do raspada Jugoslavije. S jedne strane tako su se izgleda poklopile neke kockice, pokazala se potreba tržišta, ali i javne pažnje. Dijelom je to možda nametnuto, dijelom je to dio potrebe. Ukazala se mogućnost da i sami proizvedemo dosta toga, i to, ispostavilo se na svu sreću, dosta kvalitetnog. Naravno, ima tu svega, nešto jeste dobro, nešto je ipak manje dobro ili loše, ali sve zajedno je donijelo dobrih plodova i veliki pomak u tom svijetu. Ne znam kako će sve teći dalje, ali se uvijek radujem svim dragocjenim plodovima, a pod time mislim na mogućnost da vidite da su se pojavili neki mladi, daroviti, sjajni, odlični ljudi sa harizmom, koji mogu da iznesu i donesu dosta toga, različitog, uz potencijal da se razvijaju i pokažu neka svoja umijeća. To je uvijek dragocjeno u bilo kom prostoru, ne samo u umjetnosti, jer kad pružite priliku nekome da uradi nešto dobro, kvalitetno, darovito, korist je višestruka za cijelu zajednicu. Mogu samo da se nadam da će na mnogim poljima da se dogodi barem slično, u smislu pridavanja medijske pažnje i dostupnosti. Između ostalog, ova predstava je jedan od takvih pokušaja da se izvuče neka ličnost koja je gotovo najvećem broju ljudi nepoznata, ali da se vidi da je taj 18. vijek na ovom podneblju imao takve ljude, a bilo ih je mnogo, posebno u primorskom dijelu Kotora i Dubrovnika. To je impresivna kulturna zaostavština kojom se uglavnom bave samo ljudi iz struke, nažalost, a do nas dopre tek neki odjek nečije inspiracije.
Kakav je naš odnos kao društva prema kulturnoj baštini, duhovnom nasljeđu, pojedincima, događajima? Djeluje zapostavljeno, nerijetko i zloupotrijebljeno ili uništeno...
Da, nažalost. To je dijelom i zbog vremena u kojem živimo, jer ljudi prosto ne stižu da se odmore od dnevnih tegoba, zahtjeva, obaveza, jurnjave, mnogo je toga što nas zasipa iz ovog “aktuelnog svijeta” i onda ljudi kad imaju neko svoje vrijeme, koriste ga za odmor ili razbibrigu ne bi li sebi dali malo oduška i odmakli se od svih stresova koje život nosi. To je jedan aspekt stvari, a s druge strane, oni koji su odgovorni za kulturne politike, mislim da su takođe odgovorni i za to da paze na srazmjernost sadržaja koji se plasira u javnom prostoru. Mi sad kažemo da su ljudi zauzeti, umorni i tako dalje, ali da li im baš tada, kad su malo sami sa sobom ili kad imaju vremena, treba servirati nešto da ih dotučemo i potpuno ispraznimo ili im se može ponuditi neki zanimljiv i dubok sadržaj koji će ih sačuvati u svijetu koji ih sjutra čeka? Mogli bi u mnogo većem obimu da plasiramo neke sadržaje koji drugačije nadahnjuju i pokreću ljude, za razliku od onoga kako se to sada čini kroz razne strahote, kičeve, šundove i šta sve ne. Prosto je nevjerovatno da živimo na podneblju gdje su rođeni jedan Tesla, Pupin, Milanković, pa i Kojović i brojni drugi sjajni naučnici, umjetnici, a da, zapravo, najveći broj ljudi skoro ništa o njima ne zna. Zato vrlo dobro znamo šta je ko obukao, gdje je ko bio i slično. Ako je to nečija potreba, u redu, neka postoji i to, ali je ipak velika nesrazmjera u plasmanu između onoga čemu smo dužni da čuvamo sjećanje, budući da smo to naslijedili, u odnosu na ono što se predstavlja i afirmiše.
Kultura i umjetnost tome teže i to im je zadatak. No, u kakvom su položaju ili poziciji u odnosu na okolnosti i mogu li opstati u toj svojoj misiji?
Ljudi se trude. Koliko je teško u vremenu kad su budžeti za kulturu minimalni i kada odjek rezultata na kraju krajeva nije adekvatan uloženom trudu i naporu i onome što stvarno zaslužuje - da, vrlo često je deprimirajuće. Međutim, ono što je utješno jeste da postoje mnogi ljudi koje vi ne vidite, a koji su možda odgledali predstavu ili čuli nešto što ste negdje govorili i slično, i na koje to utiče. Ja sam zapamtio jednu rečenicu od prije pet godina, a koja mi je mnogo značila u tom životnom trenutku. Dakle, ne mora sve biti opipljivo i odmah vidljivo kao neki rezultat. Nekad je potrebno više strpljenja da bismo vidjeli plodove svog truda. Ali, mislim da je tu prvenstveno važno ono što mi možemo. Ne možemo da utičemo na to kako će neko da reaguje, kako će da primi ono o čemu govorimo, ali ono što možemo jeste da se u tome što radimo i stvaramo, a šta god radili i stvarali, trudimo da budemo što posvećeniji i da što nesebičnije, cjelovitije, dublje damo sebe i prinesemo sebe tome... Dakle, samo je bitno da taj trag koji ostavimo bude nešto najbolje što smo mogli da doprinesemo. Ostalo nije naša briga.
Dijalekat sa sobom nosi prostor lika, mentaliteta, situacije
Ekipa nekog pozorišnog djela obično ističe značaj kvalitetnog procesa prilikom pripreme... Kakav je taj proces bio u slučaju predstave “Natpop Kojović”?
Meni je važno da zaista iskreno uživam u procesu, jer je to uvijek preduslov da nešto ispadne kako valja. Okupljena je stvarno sjajna ekipa, počev od Vide Ognjenović sa njenim tekstom, režijom i indikacijama koje su same po sebi posebna literatura. To bi valjalo uvijek snimati, jer ona ima neke lucidne uvide i lucidne slutnje šta bi i kako moglo od nekog teksta da se izvuče. Stvarno smo uživali.
Iako se očekuje da glumac savlada jezik i sve govorne karakteristike lika kojeg tumači, a samim tim i područja, nije uvijek tako. Da li Vam je i koliko izazovan bio taj pjevljivi, lepršavi, primorski, bokeški jezik?
To je meni bila i polazna zebnja... Činjenica da to nije moj maternji dijalekat me je plašila, jer kada god neko sa strane pokušava da oponaša neki dijalekat, bez obzira koliko ga dobro usavrši, nijanse se uvijek čuju i pitanje je da li će to zvučati autentično kao što bi trebalo. No, kako čujem, utisci su dosta dobri po tom pitanju i drago mi je da je tako ispalo, prvenstveno zahvaljujući našoj divnoj koleginici Dubravki Drakić koja je radila sa mnom na akcentima. Ona se trudila da iz mene izvuče taj specifični dubrovački govor. Razlike su možda sitne nekome ko sa strane sluša, ali su i te kako prepoznatljive nekome ko tu živi i tim jezikom govori... Ne radi se tu samo o oponašanju i pitanju da li nešto zvuči kako inače zvuči u prirodi, već taj dijalekat sam po sebi nosi i prostor lika i mentaliteta i situacije i problematika izrečena na tom dijalektu jednostavno ne bi bila prevodiva na neki drugačiji vid izraza - sve bi se razvodnjilo. Ta pjevljivost i ritmika dijalekta daju određenu notu i karakter dramskom problemu. Zbog svega toga je to bio važan oslonac u profesionalnom smislu - da budemo što precizniji u samom izgovoru i jeziku. Mislim i vjerujem da je predstava u cjelini ispala vrlo lijepo djelo, to zaključujem po pažnji publike koja je vrlo prisutna, mirna, prati priču i vjeruje nam.
Bonus video:
