Opioidno društvo, otupljeno i zombirano, unutrašnje umrtvljeno, dokraja odsutno, kao kakvo - ‘mrtvo meso’, tkivina izraslina, u ogromnom i sve više rastućem broju naselja kvartove megapolisa, i kad, za trenutak, pomislimo da u okolini Los Anđelesa imamo Diznilend, da je tu Holivud ali i naselja narkomana koji su prizor ‘živih-mrtvaca’, nailazimo na bliski susret - Fabrike snova, opredmećene mašte dječijih želja (Dizni), i realnost bola u trošenju užitka u smrti (posledica fentanila), zato preporučujemo knjigu Fukujame, ‘Posthumna budućnost’, posebno poglavlje ‘Neurofarmakologija - kontrola ponašanja’, u kojoj se sa psiho-medicinske i strane sociološke studioznosti pristupa popularnom lijeku ‘prozak’, poziva na knjigu ‘Prozak nacija’ po kojoj je snimljen slabašan film, jer antidepresivi su neizbježan saputnik naših savremenih života koji su istovremeno besmisleni koliko i deponovani stresom. Ne bismo otišli predaleko ukoliko bismo rekli da postoji faza dana (noć) kad se javlja silna fiziološka potreba da zaboravimo na sebe, da se resetujemo, vještački dovedemo u red, ili na pozitivnu nulu, kako bismo utonuli u san bez snova i pripremili za sljedeći dan koji je eksploatacija na svim nivoima, šok, od posla do porodice događamo se u zoni koja nas stalno drži u neurozi, napetosti, anksioznosti visokog stepena. Tim prije, da: kapitalizam crpi iz našeg simptoma, on rudari iz njega, jer samo kad smo na ivici dajemo i ono što ne znamo da posjedujemo; moguće je apsorbovati negativni materijal i preraditi ga u pozitivan proizvod, budući da - ‘rad oslabađa’, od mišljenja, želja, potreba, da nas pretvara u ‘logoraše posla’, one koji su hipnotisani radoholici, i ne treba da čudi što se u romansama stalno provuče priča o - djevojci slomljenog srca koja bježi u ‘višak rada’ kako bi nečim drugim zaposlila misli koje joj izazivaju tugu i patnju.
U tome se, bez sumnje, javlja za biopolitiku presudno važna kontrola ponašanja kao i u djelovanju raznih pilula koje sprečavaju da dođe do suicida, ili sloma, kolapsa bića koje je dokraja potrošeno, kojim se rad poslužio i kojeg je poslodavac naprosto odbacio, kao rashod, tehnički višak, kao onog ko je - prekobrojan - i ova riječ zaista danas u poznom kapitalizmu figurira od migranata do onih koji tavore na birou rada. Pomislimo u kontekstu rečenog, koliku količinu brige i stresa proizvodi činjenica da porodica živi na kredit, da otplaćuje kuću i automobil, da na banci odlaže novac za školovanje djeteta na Univerzitetu, da je to život koji mora biti stalno na raspolaganju firmi, da duže odsustvo znači raskid ugovora i sudbinu na ulici; u mnogim kompanijama stariji radnici nose pelene da ne bi tako često odlazili u toalet i time gubili vrijeme!
Medicinskim putem umirena memorija ili možda i izbrisana i nanovo instalirana druga memorija, uklanjanje traumatskih tragova, novi oblik - ‘lobotomije’ koja ispravlja i nanovo postavlja druge životne epizode, ili uopšte presađuje neku istoriju koja je ljudskom biću podnošljivija, što imamo u filmu ‘Totalni opoziv’, 1990. (o kojem će tek biti riječi u narednim tekstovima, kao o - ‘lažnom memorijskom implantu’, brisanju podataka, kontroli preko tehnološki usađenog drugog sjećanja koje potiskuje pravo), ali i jednom prilično dobrom ostvarenju koji se bavi - brisanjem sjećanja na ljubav koja izaziva nesreću i razdiruću patnju, u pitanju je film ‘Vječni sjaj besprekornog uma’ (2004), u kojem Džoel proživljavajući još jednom najljepše scene sa Klementinom želi da tokom ‘selektivne amnezije’ ipak, zadrži nešto iz prošlosti, iz ‘hemije’ koja se desila prilikom susreta u vozu, iz pada u ljubav koja istovremeno jeste blaženstvo i bol, jedno prekompleksno stanje i osjećanje zbog kojeg su Grci za zaljubljene govorili da su ‘bolesni.’ Upravo tako: sve može da se izbriše, od memorije do određenog životnog perioda, da se - ‘amputira’ (otupi kao pod lokalnom anestezijom) neurotransmiter koji šalje afektivne impulse i to baš prozakom, da se ‘sredi’ ličnost koja je sklona depresiji i životu u izolaciji, mračnim i turobnim mislima, zapadanju u teške trenutke u kojima se već uvijek izlaže ivici, ponoru, kraju. Jer, osjećanje krivice zašto nismo pozitivni, ushićeni, puni adrenalina, elana, volje za radom, tjera u dodatnu potištenost, strah i osjećaj da smo umnogome drugačiji od ostalih, budući da su mentalni problemi tabuizirani, da su prognani iz društva koje je maksimalno euforično, čak do stepena koji ukazuje da je to veliki problem, signal da nešto uopšte nije u redu: u tom šizoidnom kretanju na sve strane, u tom pokušaju da se ništa ne propusti, taj planetarni party u pustinji koja je elektronska orgy, jedna trance orgy i jedna orgy u kojoj se miješaju seks i sintetika, laseri i libido, trip i trodimenzionalni efekti, nasilje prekomjernog koje treba da nas isprazni, i energetski i emotivno ishlapi.
Vratimo se Fukujami, prenesimo ovaj dio koji je itekako važan dok se bavi navodima kritičara kompanija koje prave i u svijet distribuiraju lijek, kako bismo, odatle, došli do - thymos-a, ili duševnosti, o onome što govori Sokrat u Platonovoj `Državi`, kao o ‘duševnosti’, nematerijalnom dijelu, jer postoje tri dijela duše, jedan je želja, drugi borba, treći duševnost; dakle evo citata: ‘U nekim studijama se, na primjer, iznosi da prozak nije baš toliko delotvoran kao što se tvrdi, pa se Kremer kritikuje zbog preterivanja u pogledu dejstva tog leka. Daleko najveći dio literature protiv prozaka odnosi se na knjige kao što su “Odgovori prozaku” Pitera Bregina, Džindžer Ros Bregin, i “Kontrareakcija prozaka”, Džezefa Glenmalena; u ovoj drugoj dokazuje se da prozak ima veliki broj neželjenih efekata koje je njegov proizvođač nastojao da prikrije. Pomenuti kritičari tvrde da je prozak uzrok gojenja onih koji ga koriste, da izaziva ružne tikove na licu, gubitak pamćenja, seksualne disfunkcije, kao i da dovodi do samoubistva, nasilja i oštećenja mozga.” Od strane države zaštićene i iz budžeta finansirane i na Sudu branjene kompanije prikrivaju nuspojave lijeka kojeg prave i sa kojim izlaze na globalno, svjetsko tržište, tako da je teško zamisliti kako društvo u SAD ali sve više i u Evropi, razaraju sintetičke droge koje se rasturaju po ulicama, tim prije posljednja posjeta šefa Kine Si Đi Pinga upriličena u San Francisku, bila je između ostalog u razgovoru sa predsjednikom Bajdenom posvećena i problemu - fentanil. Kontrola i regulacija populacije, smanjenje populacije u dobi kad treba da pruži maksimum od sebe, i to od strane biopolitike koja kontroliše emotivni, kognitivni sistem, onesposobljavajući i reproduktivni, što govori da hemija ima ogromni uticaj, posebno kad se u vidu ima da mahom stradaju mladi, zahvaljući nekontrolisanom bujanju - kućnih laboratorija, gdje se prave ove supstance-ubice, zato je toliko i bila popularna i na neki način svima poznata priča iz serije “Breaking Bad”, koja prati Voltera Vajata, srednjoškolskog profesora hemije, koji se, nakon dijagnoze terminalnog raka, okreće proizvodnji i prodaji metamfetamina, kako bi se pobrinuo za finansijsku situaciju svoje porodice. (Serija je osvojila 16 nagrada Emi i dva Zlatna globusa.)
Thymos Sokrat prepoznaje kao ljudsku potrebu za priznanjem u društvu, koje danas dolazi od strane velikog Drugog, simboličkog, virtuelnog poretka koji počiva na naporu zajednice da stvori nepisana pravila, i baš thymos eksploatiše kapitalista preko “viška rada” kojim sebi obezbjeđujemo sanjanju ulogu u društvu koje je čist proizvod biopolitike.
Bonus video:
