Ruždi u knjizi opisao napad nožem: Nisam želio da izbjegavam tu krupnu stvar

"Želio sam da se vratim fikciji. I pokušao sam, ali djelovalo mi je glupo. I rekao sam sebi: 'Slušaj, nešto dramatično ti se desilo'", kazao je pisac

13133 pregleda 2 komentar(a)
Ruždi, Foto: Shutterstock
Ruždi, Foto: Shutterstock

Da ne okolišam, razlog zašto "Nož" postoji jeste napad koji se desio na mene. Ali, dok sam ga pisao, plašio sam se da ću ponovo da se istraumiram zbog svega. I u prvom poglavlju sam trenutak napada opisan je do detalja. I to je bilo prokleto teško napisati, kaže pisac Salman Ruždi, čija je nova knjiga "Nož: Meditacije nakon pokušaja ubistva" izašla početkom nedelje u izdanju "Rendom hausa".

"Imam vrlo dobrog terapeuta i zato je, uz njegovu pomoć, ova knjiga mogla da ugleda svjetlost dana. Pričao sam s njim svake nedjelje o onom što radim. I to je bilo od velike pomoći. Razbistrilo mi je um", istakao je Salman Ruždi u razgovoru za agenciju AP, povodom izlaska knjige „Nož“ (Knife: Meditations After an Attempted Murder), u kojoj do detalja piše o trenutku kad je ljeta 2022. Amerikanac libanskog porekla Hadi Matar pokušao da ga ubije i to s 12 uboda nožem u leđa, lice i abdomen, uoči piščevog predavanja u Njujorku pred prestravljenom publikom.

"Da mi je neko rekao šta će mi se desiti, ne bih nimalo bio optimističan kad su moje šanse u pitanju. Nisam baš čovjek koji dobro podnosi strah. Znate, samo sam običan čovjek koji se nada da se strašne stvari, poput ovih, neće desiti, i da niko ne mora da se suočava sa strahom i bolom", kazao je Ruždi, kako prenosi Nova.rs.

Pričao je Ruždi svojevremeno da je, nakon što je ajatolah Homeini bacio na njega fatvu zbog „Satanskih stihova“ imao probem da piše, stvara. Otuda pitanje da li i sad ima problem da piše fikciju, s obzirom da je „Nož“ sve samo ne fiktivno dočaravanje strašnog trenutka poslije kojeg je ostao bez vida na desnom oku?

"Nemam sad ideju za sljedeći roman. Nadam se da ću imati. Jedina fikcija koju sam počeo da pišem od kad sam završio roman 'Nož' je više priča, novela. I ne znam šta s njom da radim. Priča je na nekih šezdesetak strana. Ne znam da li da ostanem na noveli, ili da dodam nešto, i od svega napravim štogod drugo".

U „Nožu“ piše kako ponovo pokušava da preuzme svoj život. A pisanje mu je u tome pomoglo:

"Uvijek sam najsrećniji kad treba da pišem knjigu".

I dok postoji stotinu različitih načina da se posmatra napad i posljedice koje je ostavio, postavlja se pitanje da li je sve to uticalo i na piščevu imaginaciju?

"Pa, jeste. Više od šest mjeseci poslije napada nisam mogao da pomislim na pisanje. Nisam ni fizički bio dovoljno snažan. A kad sam konačno sjeo da pišem nikako nisam htio da pišem ovakav roman. Želio sam da se vratim fikciji. I pokušao sam, ali djelovalo mi je glupo. I rekao sam sebi: 'Slušaj, nešto dramatično ti se desilo'. A sad da se pretvaram da nije i da 'pišem neke bajke' djelovalo bi kao izbjegavam tu krupnu stvar. A to nisam htio", iskren je bio pisac.

U knjizi opisuje taj trenutak kada mu prilazi napadač hoteći da ga ubije, i unutrašnji glas koji mu govori: „I evo ga“.

"Davno, kad je opasnost po mene bila velika, nisam o tome razmišljao. Ali, jesam o tome da bi neko nekad mogao da iskoči iz publike i napadne me. Sanjao sam čak to više puta."

Upitan da li je nekad strahovao da je možda to njega sudbina, odgovorio je da u sudbinu ne vjeruje. Kao ni u slučajnost.

"Vjerujem samo u preuzimanje brige o sopstvenom životu."

Napadač, Hadi Matar (26) iz Nju Džersija nije čak ni rođen kad su izašli „Satanski stihovi“ 1988, a govoreći o kontroverzama koje su pratile knjigu od objavljivanja Ruždi naglašava da je mnogi nisu čak ni pročitali:

"Samo su ime knjige neodvojivo vezali uz moje ime kako bi me demonizovali kao lošeg momka. A o momku koji me je napao gotovo da ne znam ništa. Samo sam čuo ono što je njegova majka rekla – da kad se vratio u Ameriku iz Libana, iz posjete ocu bio je posve drugačiji, mnogo više okrenut religiji, spreman da kritikuje majku što ga nije dobro podučavala o religijskim stvarima. I da je četiri godine proveo u podrumu. I šta je tu radio… Igrao video igre i gledao video klipove. I zašto se fiksirao baš na mene? Ne znam…"

Na pitanje da li je, odrastajući, mislio da će biti osoba koja će upadati u nevolje, odgovorio je – nikako, dodavši:

"Bio sam veoma tiho dijete. Dobro, lijepo sam se ponašao. Moja sestra, koja je godinu dana mlađa od mene, bila je ona nestašna u porodici. Ona bi, umjesto mene, prebijala one koji su me maltretirali, a ja bih nju izvlačio iz nevolja. Kao dijete sam imao osjećaj da sam voljen, da me roditelji podržavaju. I uvijek sam bio i dobar đak. Tako sam odrastao. I dao sam sebi pravo da potom radim razne stvari. Ne zaboravite, imao sam 21 godinu 1968. Ja sam dijete šezdesetih."

Na pitanje koliko se promijenio u odnosu na period od prije dvije godine, kad se desio atak u Njujorku, kad je za dlaku izbjegao smrt, istakao je da je još uvijek on taj, isti, ali…

"Čini mi se da u duši nosim sad neko teško gvožde. Kad tako pogledaš smrti u oči, ostaje to negdje duboko u tebi… Ostaje neka senka, kao stalno prisustvo kraja", objasnio je Salman Ruždi, uspjevši i da se našali riječima da se sada osjeća kao da ima 25 godina:

"Jedna od najljepših stvari u vezi sa pisanjem jeste to što ti je neophodna neka mladalačka snaga da bi pisao. Pisanje zahtijeva energiju, imaginaciju, snivanje. To je igra za mlade. Jednom sam rekao da kad si mlad i pišeš, onda treba da lažiraš mudrost. A kad si star i pišeš, onda lažiraš energiju. To i pokušavam da radim…"

Bonus video: