Lik poznatog pisca, nobelovca Semjuela Beketa, podstiče nas da zavolimo stanje starosti. Tako je makar u romanu “Treće doba” francuske književnice Majlis Besri, kazala je Vijestima dobitnica Gonkurove nagrade koja se tradicionalno dodjeljuje za najbolji debitantski roman.
Jedna od najpoznatijih autorki iz Francuske bila je specijalna gošća 18. Međunarodnog podgoričkog sajma knjiga i obrazovanja, u okviru programa “Uvod u Sajam knjiga” koji je realizovan u biblioteci Gimnazije “Slobodan Škerović”, a u organizaciji zemlje počasnog gosta - Republike Francuske. No, to nije prvi put da je Besri u Crnoj Gori, otkrila je Vijestima i ispričala svoja sjećanja iz devedesetih godina kada je posjetila državu...
Ona je predstavila nagrađivani roman “Treće doba” čija je odlika poseban književni pristup i reimaginacija lika i djela čuvenog Semjuela Beketa, ali i u kojem je na lijep i specifičan način obrađena tema treće dobi, odnosno starosti.
“Nijesam željela to treće doba da prikažem kao neko propadanje, kao doba puno barijera, već i kao neko vrijeme kada granice nijesu baš najjasnije, između snova, mašte, stvarnosti i sjećanja, gdje se sve pomalo miješa, ali kada upravo iz svega toga nastaju i nove priče. Ako gubitak pamćenja i sjećanja posmatramo ne samo kao jedan medicinski, odnosno zdravstveni problem, možemo reći da se radi o jednoj poetskoj halucinaciji”, rekla je ona Vijestima.
“Treće doba” je prva od knjiga iz trilogije o Irskoj, druga je o Vilijamu Batleru Jejtsu, treća o Fensisu Bejkonu.
”Bilo je izazovno putovanje osmisliti tri knjige koje će prikazati moj odnos prema ovoj trojici sjajnih autora i odati počast Irskoj. U pitanju je odnos Francuske i Irske. Beket je Irac koji je pisao na francuskom i postao ambasador francuskog jezika”, navela je književnica koja više o svom djelu govori za Vijesti.
Pored toga, Besri je govorila i o značaju književnosti, ljepoti čitanja i moći umjetnosti, ali i o svom radu na radiju.
“Ne znam da li literatura i pisanje mogu da promijene način na koji društvo funkcioniše, ali ono što zahvaljujući književnosti postižemo jeste da možemo da istrpimo, odnosno, književnost nam pomaže da podnesemo stvarnost i pruža mogućnost da se ponovo nasmijemo, uprkos svim okolnostima”, istakla je Besri tokom razgovora za Vijesti.
Gostujući u Gimnaziji “Slobodan Škerović” u Podgorici kazali ste da ovo nije Vaš prvi put u Crnoj Gori. Kakvo je Vaše prethodno iskustvo sa našom državom?
Tako je, ovo nije prvi put da sam u Crnoj Gori, već sam bila ovdje kao dijete. To je bilo devedesetih godina i mogu reći da imam jednu predivnu uspomenu na Jadransko more, planine, na pejzaže, prirodu, ljude i to su ta lijepa sjećanja iz djetinjstva. Ipak, ovo je bio prvi put da je povod mog dolaska zapravo knjiga i da ću govoriti o književnosti. Veliko mi je zadovoljstvo što je moja prva knjiga “Treće doba”, prevedena na srpski jezik, samim tim i da je dostupna čitaocima u Crnoj Gori, a objavila ju je izdavačka kuća Geopoetika iz Beograda. Kako moja knjiga govori o međunarodno poznatom autoru, Beketu, to mi omogućava da svuda u svijetu govorim o njemu. Čast mi je što sam pozvana i što sam bila tu da inaugurišem početak Sajma knjiga. Tema književne večeri bila je zapravo šta je to pisanje.
Moram priznati da sam dirnuta što sam došla u Crnu Goru, jer to moje pređašnje iskustvo, iako veoma lijepo, na neki način ostalo je i kao traumatično jer sam bila u jednoj prelijepoj zemlji koju je vrlo brzo zadesila propast i rat. Kao adolescentkinja sam čitala jednu veoma popularnu knjigu “Zlatin dnevnik” autorke Zlate Filipović iz Jugoslavije koja je pisala o svom iskustvu rata u Srbiji. U Francuskoj je to bila izuzetno uspješna knjiga i autorka koju smo zvali “Jugoslovenska Ana Frank”.
S obzirom na samu temu o kojoj ste govorili, da li imate odgovor na pitanje šta je pisanje, za Vas kao autorku, ali i čitateljku?
Za mene je to vrlo teško, široko i kompleksno pitanje. Sve zavisi od toga šta se piše i šta se čita. U mom slučaju, ja sam već napisala trilogiju sa irskom tematikom. Pisanje je za mene stvaranje iz unutrašnjosti, a konkretno kada je moje pisanje u pitanju, onda je to bilo svojevrsno pisanje iz unutrašnjosti samih autora i stvaralačkog svijeta Beketa, Jejtsa i Bejkona. To je zapravo pisanje u okvirima njihovog svijeta. Ako možemo da napravimo paralelu uporedila bih to sa sviranjem violine, vi svirate violinu, sami, ali ste dio orkestra i nalazite se unutar svijeta muzike svirajući svoj dio, a u istom momentu možete da prenesete mnogo više onoga što se dešava unutar tog svijeta muzike. Sama činjenica da je moje pisanje subjektivno, jer ulazim u to iz sopstvene perspektive i to je zapravo neki moj lični, a ne objektivni doživljaj Beketa i ostalih.
Ono što je zanimljivo jeste da ove pisce koristite ne samo kao protagoniste sopstvene literature, već ih formirate i kao subjekte njihovih vlastitih djela i priča. Koliko je to izazovno i zahtjevno, uzevši u obzir da su u pitanju stvarne ličnosti? Sa druge strane, koliko slobode i mašte dozvoljavate sebi kada je u pitanju odskakanje od njihove biografije, jer to književnost i omogućava?
To je zapravo jedna vrsta omaža koji se odaje književnicima i autorima kroz taj dijalog sa njihovim djelom. To podrazumijeva i da u samom mom pisanju ja svoje emocije utkam kao čitateljka. Jer su dio mojih romana i moje emocije koje imam kada čitam djela tih autora o kojima pišem. Sa druge strane, to je i približavanje tih autora i njihovih djela mom maternjem jeziku. Ja njih, na moj način, približavam francuskom jeziku, oni su irski umjetnici, a ja uvodim moju viziju tih likova...
Dobitnica ste prestižne Gonkurove nagrade. Koliko je to priznanje odredilo Vaše dalje stvaralaštvo?
Gonkurova nagrada se dodjeljuje za prvi, odnosno debitantski roman. Nagrada se dodjeljivala neposredno posle objavljivanja mog romana “Treće doba” i mislila sam da nema šanse da uđe u razmatranje. To je bilo u februaru 2020. godine, kada se zemlja zatvorila usljed kovida-19. Znači, nagrada je došla u pravo vrijeme jer sam mislila da knjiga neće imati odjeka nakon zatvaranja. Može se reći da je knjiga doživjela svoju popularnost zahvaljujući toj nagradi, a taman kada se zemlja otvorila nakon pandemije komisija za dodjelu Gonkurove nagrade uručila mi je priznanje. Nakon toga je knjiga prevedena na 15 jezika, a zatim su nastupile razne promocije po raznim zemljama. Desio se jedan procvat od dodjele narade, a za mene je to bilo jako bitno jer je to bila zapravo promocija Beketa kao pisca koji predstavlja jedan interesantan spoj koji mene asocira na moje djetinjstvo, povezanost sa Irskom gdje sam boravila, njega kao irskog pisca koji je pisao na francuskom jeziku koji je moj maternji.
Vi ste Francuskinja, uz arapske korijene. Kako nas određene utemeljene ili mentalitetske vrijednosti, jezik, umjetnost i tradicija određuju i usmjeravaju način izraza, pogotovo danas kada živimo u globalizovanom društvu?
Beket je dugo vremena bio pisac koji nije pisao i morao je da promijeni jezik da bi uspio. Bilo je mnogo velikih pisaca koji su pisali i stvarali na njegovom jeziku, u prvom redu Džojs, a onda i ostali. Tu primjećujem i shvatam teškoću pisanja na jeziku koji smo naučili da čitamo, i na onom na kojem smo se podigli. Vjerovatno se i Beket sve vrijeme pitao kako bi nešto rekao na engleskom, a kako na francuskom. Kako je irski jezik kojim je on govorio jako specifičan, a meni dobro poznat, hiberno-english, bilo mi je lako da zamišljam kako bi šta zvučalo na jednom a kako na drugom jeziku. I ja sama sam tokom pisanja razmišljala o tome kako bi nešto bilo rečeno na engleskom jeziku i onda sam jednostavno “kontaminirala” francuski jezik nekim engleskim izrazima koji bi približili način razmišljanja na engleskom. To je bio način da pronađem drugačiji način pisanja, što je za mene bilo veoma oslobađajuće. Mogu da konstatujem da je moja ideja u pisanju malo drugačija, jer želim da idem dalje od sebe i da nema autobiografskih elemenata. Htjela sam da pobjegnem od onoga što je sad trend, pisanje u prvom licu, na maternjem jeziku, svjedočenje neke lične priče. Pisanje mi je pružilo jedan drugačiji život i zašto to ne bih iskoristila? Zašto onda ja ne bih bila jedan stari irski gospodin na kraju svog života? Onaj gospodin koji se možda i posljednji put smije, sa svojim irskim humorom, u penzionerskim danima i kući za odmor? Željela sam da pričam o svim tim ljudskim fenomenima, invaliditetima, starosti... Govoreći iz vizure nekog od mojih likova iz komada, željela bih da se okrenemo ka emocijama i empatiji, a ne da budemo tuđinci.
Biću slobodna u procjeni da na našoj književnoj sceni nemamo mnogo djela, odnosno autora, koji se bave ljudima u trećoj dobi. Takođe, rijetko govorimo o nekim velikim i značajnim ličnostima kada dođu u određene godine koje donose različite izazove. Primijetila bih da smo u tom dijelu života svi na neki način jednaki i pred sličnim izazovima, a isto tako o starosti se malo govori, ali jeste važno. Kako prevazići te tabue ili podstaći zanemarene teme?
Ono što sam ja željela i što mi se dopadalo u samoj ideji jeste da tema starosti bude jedna od velikih tema knjige. Nijesam željela to treće doba da prikažem kao neko propadanje, kao doba puno barijera, već i kao neko vrijeme kada granice nijesu baš najjasnije, između snova, mašte, stvarnosti i sjećanja, gdje se sve pomalo miješa, ali kada upravo iz svega toga nastaju i nove priče. Ako gubitak pamćenja i sjećanja posmatramo ne samo kao jedan medicinski, odnosno zdravstveni problem, možemo reći da se radi o jednoj poetskoj halucinaciji. Na početku romana Beket se budi i ne zna gdje je. On to konstatuje, shvata da nije u Dablinu, jer da jeste čuo bi ptice. Zatim stavlja ruku na mjesto na krevetu pored sebe i vidi da njegova žena nije tu i onda nanovo spoznaje da je preminula. Taj odnos prema realnosti vrlo je promjenjiv, ali je on i dalje on, uvijek isti, Semjuel Beket. On ostaje onaj slavni pisac, dobitnik Nobelove nagrade. Dio njega su i dalje sva ona književna djela koja je pročitao, sve slike koje je vidio, muzika koju je čuo, sve to ostaje dio njega. Taj ogromni unutrašnji svijet nastavlja da živi u njemu, ali sve je izmiješano. I ta mješavina svega je zapravo ono što je mene interesovalo.
Nasuprot tehnologiji, može li čitanje, književnost, umjetnost uopšte, probuditi više empatije među ljudima, saosjećajnosti i bliskosti i podstaći možda na neke akcije kako bi se određeni aspekti života promijenili?
Ideja je bila da u ovom romanu pokažem nešto drugo u odnosu na tipično starenje. Ne samo ono što je nestalo i što je uništeno, već i ono što je ostalo. Beket je dalje jako nervozan, i dalje preuzima rizike, završava u domu za stare. Znači, on zapravo živi ono što sve nas čeka, a to je neki poseban čovjek koji živi svoj život, ali ono što ga izdiže od drugih je njegov kapacitet i sposobnost da se nasmije i da se našali. Ne znam da li literatura i pisanje mogu da promijene svijet ili način na koji društvo funkcioniše, ali ono što zahvaljujući književnosti postižemo jeste da možemo da istrpimo, odnosno književnost nam pomaže da podnesemo stvarnost i omogućava nam da se možemo ponovo nasmijati, uprkos svim okolnostima. Beket sa svojim jako izraženim humorom stalno je u tom modusu samouništenja, uživa što je postao star i liči na one starce iz njegovih pozorišnih komada. On nas zapravo podstiče da zavolimo to stanje starosti. Za mene je to puno jača poruka nego da kažem da trebamo biti pažljivi prema starima i starosti generalno i kako da se prema tome ophodimo.
U intervjuu za Vijesti, ovogodišnji nobelovac za književnost Jun Fose kazao je da je najuniverzalnija, ali istovremeno i najveća književnost ona koja je lokalna i u čijem središtu je nečiji mikrouniverzum. Rekla bih da su Vaši romani na tom fonu...
Ja sam izabrala da se bavim nekim manjim temama. Praktikujem minimalizam, znači: stari čovjek u maloj sobi u domu za stare, ali i kontrast između pređašnje slike njega i onoga sada. Primjer tom kontrastu je recimo čin kupanja koji za njega u toj situaciji postaje prava jedna epopeja. Ono što ja kao čitateljka volim kod autora je pasija prema životu i strast koja postoji prema nekim običnim, malim stvarima. Beket neprestano govori o tome šta jede, ima maniju da posloži kamenčiće na neki svoj način, a u isto vrijeme dok to radi, imamo i velika metafizička razmišljanja i upravo ta amplituda čini velike pisce. Nije potrebno da se dese neke velike stvari u knjigama, već je to jezik i mentalni univerzum koji posjeduje autor, čak i ako će nas povesti na neku drugu planetu. Na primjer, Moloj je lik iz Beketovog djela, i on može biti običan čovjek, ali njegova ludost dovodi u pitanje sve što je oko njega, koji se pita da li je on stvarno u svojoj kući, da li je njegova majka stvarno njegova majka ili se možda ta žena pretvara da je njegova majka, a možda je on zapravo njegova majka, i upravo to stalno preispitivanje i postavljanje pitanja dovodi nas do jedne male priče u jednom malom prostoru koji jako dobro poznajemo, ali univerzum koji otvara je ogroman. Upravo je to ono što želim, odlasci i povratak.
Koliko je bitno čitanje novih, savremenih autora, svojevrsni susret i razmjena u književnosti? Danas nam je sve na neki način pristupačno, ali ipak nije uvijek dovoljno blizu...
Sjajno je da se susrećemo sa raznim autorima, kako sa onima koji stvaraju negdje blizu nas, tako i sa onima koji su daleko, jer na taj način spontano idemo ka nekoj literaturi koja nam je više ili manje bliska i pokušavamo da proširimo svoje poznavanje jezika, izraza, rukopisa. Nažalost, ima mnogo stvari pored kojih prolazimo, tek tako. Dobro je što ovaj Sajam knjiga otkriva ljudima drugačije vrste pisanja, drugačiji tip književnika iz različitih zemalja. Potrebni su ovakvi sajmovi i manifestacije da bi ljudi mogli da nađu književnost koja bi im se kao čitalačkoj publici svidjela. Smatram da je važno otkrivati nove autore, nove prevodice, interesantno je da otkrijemo način na koji rade drugi strani pisci i prevodioci, možda će nam baš neko novi i manje poznat reći nešto posebno i značiti nam više nego susret sa nekim bliskim autorom. Čini mi se nekada da su ti susreti sa stranim piscima i način komunikacije sa njima mnogo jednostavniji i iskreniji, ali i drugačiji. Tako spoznajemo kako su život i književnost povezani i kako opstati u svemu tome.
Nijesu isti prioriteti medija i očekivanja čitalaca
Radite i na radiju koji je profilisan kao kulturni. Često se govori o krizi knjige, a isto tako i radija. Kako Vi to doživljavate?
Ja radim za francuski radio koji se bavi kulturom. Nijesam nikada bila novinarka orijentisana ka opštim, informativnim temama. Volim rad na radiju i u tu svrhu takođe puno pišem, jer radim fikciju, i sa time definitivno nastavljam. Smatram da je često u kontrastu ono što mediji smatraju prioritetnim i ono što očekuju čitaoci, to često nije isto. Ja mislim da će konzumenata, ljubitelja i stvaralaca umjetnosti uvijek biti. Potreba za fikcijom uvijek postoji, kao i potreba za lijepim djelima, bilo da je u pitanju slikarstvo, muzika, književnost, arhitektura, jer je to postojalo i u vrijeme pećinskog čovjeka. Tu potrebu jedan ekran ne može da utoli. Ono što postaju problemi za pisce jeste da je tržište sve manje i sužava se broj čitalaca, pa tržište bukvalno funkcioniše za mali, ako ne i odabrani, krug ljudi. Uglavnom se sve svodi na autofikciju. Postoji jedan kraći put koji je sad aktuelan i atraktivan, a ja sam našla drugi put i način da budem slobodna, da pišem o drugima, a ne o sebi. Smatram da ljudi uvijek imaju potrebu za umjetnošću, za susretima i festivalima. S tim u vezi, vjerujem da se epohi ekrana, u kojoj živimo, polako bliži kraj.
Bonus video:
