Bez tačke, zaključka i suda, vođen duhovnim i spritualnim, akademski slikar Relja Dedeić traga za odgovorima i prepušta se stvaralačkom procesu umjetnosti.
Proces je za njega i cilj i sredstvo, ali i bijeg, borba, vid meditacije, potvrđuje on u razgovoru za Vijesti.
Nedavno je otvorena Dedeićeva nova samostalna izložba slika u prostoru hotela Kalamper, nazvana “Sjene što nas prate”, a obuhvata 12 radova koji su nastali ove godine i koji najbolje predstavljaju temu kojom se umjetnik bavio u svom novom ciklusu. Dedeić dalje otkriva i koje su to teme koje ga intrigiraju, impresioniraju, inspirišu...
Istoričarka umjetnosti Katarina Gazdić Ilić u propratnom tekstu primijetila je da je ciklus “Sjene što nas prate” refleksija osjećaja nužnosti i duhovnog traganja, povezanog s načinom na koji umjetnik doživljava i objašnjava svijet oko sebe.
Ona smatra i da Dedeić “svojim umjetničkim kolorističkim alegorijama, objedinjenim u postavci “Sjene što nas prate”, fokusiranom vizijom, ispituje manifestaciju skrivenog, višeg smisla u potrazi za njegovim ishodištem”...
“Radovi koji su pred nama, oslikavaju iskru Dedeićevog duhovnog traganja i nagoni nas da je, u određenoj mjeri, u sebi istovjetnu naslutimo. Hvatajući delikatne impulse iz dubine praskozorja bića, odvija se susret i sa sopstvenom sjenom i susretom svih naših sjena koje komuniciraju u nesvjesnom”, zapisala je Gazdić Ilić.
Snažan i spontan umjetnički izraz Relje Dedeića u saglasju je sa unutrašnjim impulsima, koje, primjećuje Gazdić Ilić, autor tvori kontrastima i hamonijama boje, oslobođenim tragovima svog djelovanja na površinu platna raznim nekonvencionalnim tehnikama, različitim teksturama, sa ponekim nagovještajem forme u nestajanju, čime uspostavljaja autentičan vizuelni doživljaj koji izražajnom snagom nastoji da prenese ono skrovito i neizrecivo.
“Dedeićevo slikarstvo iluminirano kolorističkim tretmanom, izuzetno je po svom intenzitetu i životnoj energiji, gdje boje nisu vlasništvo forme, već su date kao tajanstvena saopštenja nesvjesnog. One zadirkuju jedna drugu u razigranoj napetosti, stvajućući vizuelno privlačnu kompoziciju”, kaže istoričarka umjetnosti u dodaje:
“On sugeriše koncept jednog svijeta u kom se nalazi istinsko buđenje. Umjetnik je taj svijet dotakao i teži da ga približi nama u svojim likovnim traganjima, kroz mistično carstvo boja”, poručuje Gazdić Ilić, a Relja Dedeić o svemu tome više govori za Vijesti.
Kako biste sumirali izložbu i šta biste rekli da je centralni motiv ili tema Vaših djela?
To je prilično kompleksno, jer je kod mene sve spiritualnog karaktera... U pitanju su one naše sjene koje nas na svjetlu prate tokom dana, ali i preko noći, gdje god je svjetlo... To su one naše sjene po putu, po zidu, ali i tuđe sjene koje se sukobljavaju sa nama, kao i sjene koje su svuda oko nas, identiteti koje mi naročito ne vidimo, a prisutni su među nama. To je još kompleksnije i mogao bih mnogo i dugo o tome. Svakako, ja uvijek najviše volim da ostavim prostora ljudima da razmišljaju o tome, da tumače i otkrivaju, a ne da ja navodim bilo koga na nešto konkretno, već želim da ostane široko, široko i da ljudi iz svojih iskustava dožive moje slike na svoj način spram svojih čula.
Prije nekoliko godina imali ste izložbu u Baru, “Unutrašnja strana sna”. Koliko se “Sjene koje nas prate” nadovezuju na tu “Unutrašnju stranu sna” i koliko sve to zapravo stavlja čovjeka, ali neku podsvijest u Vaš slikarski, umjetnički, pa i filozofski fokus?
Uvijek je moj predmet istraživanja sličan, ali on je ujedno i beskonačan, jer se tiče onoga božanskog, da kažem. Tiče se jednog svekupnog ljudskog života i njegove psihološke i mentalne strane, ali se trudim da to bude najviše spiritualno. Znači, da to bude svijet koji je malo istražen (k)od ljudi generalno. U suštini, kod nas u Crnoj Gori to i nije mnogo razvijeno, neke druge kulture su dosta naprednije po tom pitanju, dok je kod nas to na neki način neka izgubljena forma. Ja se trudim da aludiram na nešto, da kod ljudi probudim neku, da kažem, svijest ili podsvijest da idu u tom pravcu. Jer, u suštini, mi umiremo, zemlji se ovo naše tijelo vraća kroz svaki svoj atom, ali sve to što ostaje za nama ne pripada nama i nije naše, kao što nije naše ono što nam je ostalo od prethodnih generacija, već je to nešto što smo dobili na korišćenje kao neko vozilo. Ono što mi zapravo jesmo, a to ja pokušavam da istražim, jeste neka energija, vibracija, frekvencija.
Koliko različite energije sa kojima se susrećete, ali i društveno-političke okolnosti, utiču na Vas i Vaše stvaralaštvo ili se izmičete iz aktuelnog trenutka i predajete umjetnosti?
Ja se ne izmičem, već se uvijek mičem iz tih društveno-političkih okolnosti, zato što mislim da je sve to potpuno budalaština. Iako to utiče na sve ljude, naravno, ja tome ne poklanjam mnogo pažnje, već više pažnje poklanjam i usmjeravam na reakcije ljudi, njihovu mimiku, njihove pokrete, njihove unutrašnje osjećaje koji se mogu primijetiti u njihovoj gestikulaciji, pogledu očima i tako dalje. Na neki suptilan način, više sam posmatrač nego neko ko presuđuje ili osuđuje bilo šta. To je samo posmatranje i zatim neko cjelokupno obrazlaganje svih tih energija, frekvencija, vibracija koje ljudi emituju i posjeduju. Uvijek su tu i oni entiteti koji su oko nas, koje ja ne nastojim niti znam da objasnim, a koje svako od nas može da osjeti, pa možda i krajičkom oka uhvati kakvu sjenu dok prolazi pored njega.
Kazali ste jednom prilikom da posmatrate ljude cijeli svoj život sa željom da u rad prebacite njihova stanja. Postoje li neki zaključci na osnovu tih posmatranja, kakvi smo kao ljudi, kakvi kao društvo, u kakvom se stanju nalazimo i da li smo ih svjesni ili im se samo predajemo?
Ja konkretno nikad ne volim zaključak, jer bi zaključak značio tačku, a ja ne volim da išta bude s tačkom, zato što kraj ne postoji, sve je beskonačno, pa i mi sami. Shodno tome ne mogu da iznesem bilo kakav zaključak, a i ne želim da to ispadne kao neko osuđivanje. Koliko god bio ja posmatrač i radio to što radim, ne mogu se oduzeti ili postaviti važnije od bilo kojeg čovjeka sa svim svojim anama i vrlinama, jer ne doživljavam sebe ništa posebnije od bilo kojeg drugog čovjeka, bez obzira na to koja je njegova struka, profesija, način života i djelovanja. Znači, svi smo u istom loncu tehnika. Moja želja je više neko zapažanje i stavljanje akcenata na neke stvari koje bi moglo probuditi ljude na neki kvalitetniji način, na neki ljudskiji odnos, na to da se više volimo i poštujemo, a manje osuđujemo i dijelimo. Da je ljubav među nama onakva kakva bi zaista trebalo da bude, a to je da se čovjek nađe čovjeku, a ne da je čovjek čovjeku vuk. Najčešće se, nažalost, danas koristi ta poslovica, nekad i bez razmišljanja, što je za mene tužno i očajno. Zapravo, u životu nema konkurencije, a tako je i u umjetnostu. Neko misli da je bolji, neko gori, nekome prijaju hvalospjevi, neko ne zna šta je loše a šta dobro, ali ja ne mogu striktno tako da percipiram stvari... Mislim da svako ima pravo, svako ima pravo u životu, pa i u umjetnosti - da se izrazi. Vjerujem da svaka umjetnost koja dolazi iz nekog razmišljanja mora biti dobra i trebalo bi da zasluži pažnju svakog pojedinca. Ono što ja želim, ponavljam, jeste da svako stekne svoj dojam o mojoj umjetnosti bez obzira ko je, iz koje struke dolazi i sa kakvim prethodnim iskustvom.
Što znači da je umjetnost za svakoga?
Tako je. Ali i ne samo u umjetnosti, već i generalno u životu treba da vjerujemo sebi i ostavimo otvoren prostor za drugoga, za misli, djela, riječi, živote...
Rekla bih da su Vaši radovi prilično snažni, puni emocija, ali mi istovremeno neke figure koje sam poistovijetila sa čovjekom, liče na zatočenike, da li sebe samih ili ovoga svijeta i vremena, a možda pokušavaju i da se otrgnu nekim silama. U svemu tome, specifične su i privlačne kombinacije boja koje koristite, a koje nijesu teorijski posložene i odabrane kao komplementarne, već nerijetko i eksperimentišete. Sve to mi djeluje poput neke borbe za slobodom koja izaziva introspekciju, možda i introvertnost, ali i svojevrsni krik...
To i jeste neka suština svega. Odlično ste zapazili i formulisali sve to. U suštini, sve je uvijek protkano kroz čovjeka i referiše na čovjeka. Naravno, pošto sam ja onaj koji to stvara i na tome radi, mora i dio mene biti tu, mada nije neophodno, a i najčešće ja nijesam u prvom planu. No, kako sam ja neki medijator toga što radim, naravno da dio mene mora biti tu. Što se tiče ljudi i onoga što ste Vi primijetili i lijepo objasnili, uvijek je prisutno neko tjeskobno stanje. Nikad to nije neko apsolutno ispunjenje ili apsolutni doživljaj nečega veličanstvenog, već je uvijek tu ta neka tjeskoba i elementi nekog zla i nesreće, ali to je ono što je generalno stanje ljudi oko nas...
Stanje ljudi oko nas, ali nerijetko i život koji je sam po sebi takav - borba.
Da, tako je, a onda tu ima i ono onostrano što stalno spominjem i što se krije negdje, a najčešće to što vidite i mislite da su ljudi, najčešće to nijesu ljudi, nego njihovo unutrašnje stanje, ali ih ja objektom prikazujem kao ljude da bih njima samima lakše približio na šta se moja djela i razmišljanja odnose... Znači, nije to nešto što ima meso, što ima kosti, što ima formu, to je samo stanje onoga unutrašnjeg ili kako mi to kažemo - unutrašnje stanje duše. To je ono što reflektujem(o).
Rekli ste da ste donekle i sami prisutni u svojim umetničkim djelima. U tom procesu stvaranja i slikanja koliko ne samo da ispoljavate sebe, već u tom procesu pronalazite određeni prostor za bezbrižnost, za bijeg, suočavanje ili pak meditaciju?
To je vrijeme i prostor namijenjen za sve što ste nabrojali. Prije svega, čovjek kad krene da radi, uvijek mora da počne od nečega, bilo svjesno ili podsvjesno, a to je najčešće suočavanje... I taj proces je uvijek pomalo tjeskoban i traje duže. Recimo, prvi rad koji radim, kada krenem da radim neki ciklus ili seriju, on najduže traje. Znači, treba mi vremena da probijem neki nivo i svijesti i podsvijesti stanja, da bih došao do nečega. Kasnije ono što slijedi, treći, četvrti, peti rad to ide jako brzo, jer čovjek zaista uđe u neki vid meditacija i povezuje se sa nečim neobjašnjivim, ali definitivno sa nekim većim i uzvišenijim stanjem od sebe i onda dolazite u jedno iskustvo i stanje koje je upravo takvo - meditativno. Kao da zajedno s nekom drugom silom povlačite poteze. Zbog toga moje boje nikada nisu iste, ne zato što ja želim da ne razmišljam o tome što radim, nego jer želim da izbacim iz sebe način na koji ta unutrašnjost vibrira u meni. Ne vodim mnogo računa o bojama, bitno mi je da ih imam na raspolaganju i to što imam ja koristim.
Više puta ste spomenuli pojam i termin beskonačnosti, odnosno izbjegavanje granica ili izbjegavanje nekih definicija i tome slično. Meni se to mnogo dopada, zbog toga što su često i u umjetnosti prisutne određene granice, teorije, formule i slično. Čini mi se da je zapravo najupečatljivije i najiskrenije ono što se ispolji bez nametnutih usmjerenja. Koliko moderan, savremen ili tehnološki čovjek danas u ovom našem društvu može sebi da priušti upravo takav vid stvaranja, života, funkcionisanja? Naravno, ne na uštrb ičije slobode, ali koliko nam je to postalo privilegija, a sa druge strane koliko smo upali u neke matrice i očekivanja?
Mi smo svi u matricama, iščekivanjima, očekivanjima i zato se najčešće i dešavaju razni emotivni slomovi, jer se nekada naprosto naša očekivanja ne mogu ostvariti na način na koji mi priželjkujemo. Druga stvar, privilegija se dešava onoga momenta kada vaša svijest dođe na taj nivou da shvatite da ste bar kroz samoga sebe oslobođeni u odnosu na ono što svijet oko vas traži. Po mom mišljenju je to poenta i svaki čovjek bi trebalo tako da se osjeća zato što je to jedan kreativan čin življenja života, a ne (robo)vlasništvo bilo kome i bilo čime, pa ni kada je u pitanju religija, politika, izbor nacije, vjere ili bilo čega. Sve su to gluposti, sve su to identifikacije koje ljude sputavaju i stvaraju sukobe. Moji su bolji, tvoji su gori i tako dalje... Čovjek je sukob, a nedostaje nam upravo ono o čemu smo pričali maloprije, poštovanja i ljubavi. Ako neko padne, podignite ga, a nemojte ga tretirati kao neku imenicu koja vama ne odgovara i preskačete je kao da je to potpuno nebitna stvar. Jer, niko nije ništa manje bitan niti od vas, niti od mene, niti od bilo koga drugog. Tako je i sa životinjama i sa biljkama i sa bilo čime što nas okružuje.
U skladu sa našim razgovorom, ja Vas neću pitati za očekivanja od izložbe ili za to što biste voljeli da posjetioci dožive.
I nemojte, jer ja u to ni ne ulazim. Ako i kad završim radove, ja ih više ne tretiram kao svoje i više mi ništa ne znače, pa samim tim ne postoje ni očekivanja, jer nema ni emocija. Proces mi je bitan, govorili smo i o tome. Proces mi je bitan, a radovi su mi važni još koji dan, dok ja sam sebe pronađem i sagledam u tome, pošto ni ja sam dok stvaram ne znam kuda to vodi, jer se sve to odvija jako spontano i bez nekih kalkulacija.
Imate li neke radove za koje ste vezani ili su vam nešto značajni?
Apsolutno ne, to već kod mene ne egzistira. Taj proces je bitan i proces je moj napredak, bilo da gledate sa duševnog, mentalnog, psihološkog, umjetničkog aspekta... Sve ono što je ostalo nakon toga i nastalo kao rezultat procesa, ja dajem drugome... Možda je njima je bitno da sebe pronađu u tim radovima, pa tako možda ta izložba i egzistira, a inače da nije tako, niti ni postojala ona, niti bi uopšte bilo bitno išta od toga, već bi ti radovi bili negdje ispod kreveta ili ko zna gdje.
Dakle, radovi nijesu cilj, već sredstvo ili alatka za put ka samome sebi?
Možda je sebično, ali mislim da b isvako trebalo da prizna da sve što radi, u stvari radi za sebe. Mali je procenat, i on postoji kod svakog umjetnika, pa i kod mene, ta mogućnost, želja, ili možda naslućivanje želje i ispunjenja da i nekome drugome pomogne putem svog života da nađe dublji dio svijeta. I taj segment postoji, i on jako ljep, jako empatičan, ali generalno, uvijek je tako da umjetnik u stvari radi na sebi i poboljšava se u svakom smislu, mentalnom, psihološkom, spiritualnom.
Bonus video:
