Rovinj je doživio domom. Nakon konstantnih seljenja na relaciji Crna Gora-Beograd-Zagreb, tek je u tome gradiću, smještenom između Pule i Trsta, pronašao mir. To kaže akademska slikarka, Mirkova supruga Slobodana Matić Kovač. Ako joj vjerujemo, a kome vjerovati ako ne onoj koja je bila uz njegovo uzglavlje i tad kad je otišao, jasno je zašto je želio da u tome mjestu bude sahranjen. Ponajbolja Kovačeva djela nastala su u Rovinju. S nekim izuzecima, poput romana Gubilište, koji je u književnikovoj 24. godini najavio posve novu eru jugoslovenske književnosti. Takvih “književnih dinosaurusa”, reče Filip David, više nema. A nema ni takve književnosti.
Mirko je 1938. rođen u Petrovićima, na, šire posmatrano, svojevrsnoj tromeđi kultura Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Hrvatske, u mjestu koje je i danas jednako bogato kamenjem, ali s kog se pruža pogled na plavičaste pastele neba nad Jadranom i do koga povremeno dopire, gonjen južnim vjetrovima, miris morske soli. Trgovi Bileće, Trebinja, Dubrovnika, užareni do fatamorgane, bili su pozornica Kovačeve poetike, a na toj sceni smjenjivali su se nezaboravni (anti)junaci, noseći tragiku prostora i vremena, zadatu tradicijskim signalima i obilježjima. Ali, ima u tim slikama i Crne Gore. I Nikšića. Kaže i piše Božo Koprivica (a njegovoj Ludoj knjizi što još miriše na štamparske prese posebno treba vjerovati) kako je za onoga grudobolnog književnog junaka Mirko imao oca kao paradigmu. I da je Mirkov otac bio u Brezoviku s Božovim, te da je onaj dječak koji im čita - Božo lično. “Kovač veli da sam ja u romanu Grad u zrcalu onaj dječak što njegovom ocu čita, na terasi, knjigu. Ne sjećam se koju, možda Pisma iz Italije Ljube Nenadovića.” Možda…
Kovač je rano napuštio “tromeđu”. “S jednim ciljem, da postane pisac”. Njegovi biografi ističu podatak da dramaturgiju na beogradskoj Akademiji za pozorište i film nije priveo kraju jer je tokom studija zapravo to i postao. Dakle, prvi roman donio mu je status progonjenog pisca. U čaršiji, i izvan nje, suđeno mu jer te 1962. nije slikao potentno socijalističko društvo nakon revolucije, a to je bilo svetogrđe, jer, kako piše Milovan Đilas u Novoj klasi, ako je i njemu vjerovati, tih dana je komunizam “podsećao na isključivost srednjovekovnih verskih sekti”. Kovač je valjda Gubilištem kvario naum vođa da se ostvari apsolutna sreća i idealno društvo.
“Odavde promatram sve: gore i dolje je tamnica... Gledano odavde, iz tamnice, ostaje nam da mislimo da je naš krajolik, taj ljuti kamen, i sve što je oko nas, čudo. I da toga nigdje nema. Samo smo u jednom saglasni: kad sunce stane u zenitu, kad više nijedna stvar nema svoju sjenu i mjeru, nastaje čas Zloga! Tada sve postane opako i odulji se u vremenu”.
I, na sreću, oduljilo se.
Pa su došle Moja sestra Elida, Životopis Malvine Trifković, Ruganje s dušom, Vrata od utrobe, Uvod u dugi život, Kristalne rešetke, Rane Luke Meštrevića, Nebeski zaručnici, Evropska trulež, Bodež u srcu... I scenarija: Mali vojnici, Lisice, Okupacija u 26 slika, Pad Italije, Tetoviranje... (Emitovanjem filma Lisice, “najboljega hrvatskog filma svih vremena”, večeras će biti zatvoreni podgorički Dani Mirka Kovača.)
Poput Kovačevih Petrovića, i njegova je poetika je na tromeđi: književnost-film-teatar. I kao što mediji s vremena na vrijeme pogriješe imenujući širi prostor kome pripadaju Kovačevi rodni Petrovići, tako je vrlo teško zaključiti koji je od likova što su iscurili iz njegova pera vjerodostojniji pokazatelji nenadmašne lucidnosti i talenta. Da li onaj što, bježeći od zmije, skonča na užarenom trgu, ili crnogorski dinast-reformator, ili lažni dinast, ili je to onaj oronuli bokser koji ne pogađa ništa izvan ringa?
“Laskaš mi. To je prvi znak da je nešto bilo... Ili su te pohodile neke grešne misli”. Kaže knjaz Danilo, u istoimenoj predstavi, u izvedbi maestralnog Srđe Grahovca (režija Radmile Vojvodić), koji bi vjerovatno bio i jednako adekvatan za kakvo izvođenje lika teškaša Tripa Đapića... “Kod nas je svako bratstvo crkva za sebe, a pomeđu bratstvenicima uvijek barem po jedan popuje. Boga se ne bojimo jer smo ga zamijenili gospodarem. Bibliju ne čitamo jer smo nepismeni. A kad nam je drugi čita ne slušamo, jer mislimo da bismo je mi bolje napisali.”
Ta replika crnogorskoga knjaza na umoru, koji živi posljednje dane nakon atentata u Kotoru, prkoseći nastojanju popova da sebi potčine Crnu Goru, ne odgovara uvriježenim viđenjima nosilaca monarhističkoga društvenog uređenja. Danilo se u tome smislu, a i ta drama je kaže gospođa Matić Kovač nastala u Rovinju, dakle u potonjoj stvaralačkoj fazi, ne razlikuje previše od oca protagoniste prvoga Kovačeva romana - “lažnoga proroka”, “lude”, “obješenjaka”, koji govori: “Ako ste sve dobro razmotrili i okom razabrali, ako znate čitati znakove, onda će vam biti jasno da ne pomažu molitve i litije.”
Slični su ti likovi, kao što su slični i njihovi neprijatelji. S kojima su, opet, srodni i neprijatelji Mirka Kovača.
Zapanjujuća je zapravo sličnost “energije” kojom se iz komunističkoga miljea sudilo Kovaču početkom šezdesetih i “energije” nacionalizma i šovinizma s početka devedesetih, koja se tad u Beogradu fotoaparatom bacila na Mirka. Postoji taj foto-portret Kovača nakon napada Šešeljevih bojovnika na jednom skupu 1991. Mirko je miran, prekrstio je ruke. Glava mu je umotana zavojem, ispod koga bježe vrhovi kose. A oči? Oči emituju ne samo umor, već i po zrno nespokoja i prkosa. Takav pogled prvi put vidio sam na đedovoj slici iz Udbinog dosijea, koju su službenici ANB-a nesebično darovali porodici tokom dozvoljenog pregleda golootočkih dokumenata (portret je nastao 1950. na Cetinju, nakon “saslušanja”). Kaže dr Aleksa Đilas, govoreći jednom prilikom o razočarenju i beznađu svoga oca u trenutku kad ga je Partija odbacila: “Zamislite da sad Vama neko kaže da Podgoricom ne protiče Morača, već neka druga reka, i da ste prisiljeni da poverujete u tu budalaštinu. Đidu se srušio ceo svet za koji se borio. Mogu samo da pretpostavim kako se osećao.”
Da i mi pretpostavimo može nam pomoći slika Kovačevog teškaša: “U drugoj rundi Tripo je stajao u ringu, klatio se i gotovo ravnodušno primao udarce, kao da je htio dokazati svoju izdržljivost. I doista, zadobio je podršku publike, bodrili su ga ne toliko da uzvrati, koliko da se ne preda. Proglašen je šampionom u primanju batina, nepopustljivom mazgom na ringu. Na njegovim nabubrjelim usnama, drhturio je prezrivi osmijeh koji je kazivao unutarnju nijemu poruku: samo ti udaraj, bitango! Tuci šakama u postojanu stijenu.”
Petrovići. Petrus, Kovač.
Napuštio je Beograd da se više ne vrati. I zadobio je podršku publike, malobrojne, koja ga je bodrila ne toliko da uzvrati, koliko - da se ne bi predao. I Kovač je ostao u tome vremenu jedan od rijetkih, ili jedan od rijetkih među najvećima, koji se nije predao fašizmu, nacionalizmu, šovinizmu. Može li se isto to, recimo, zaključiti o Pekiću?
I da, ima taj snimak, pojavio se prije nekoliko godina. Kamera je “uhvatila” okupljene: Kovač, Đilas, Bećković (da li i Raičković). “Hroničari” tvrde - godina je 1977. - a onda dostavljaju “istorijski vrijedan prilog” (sic!). A šta je to istorijsko u prilogu? Vidi se na snimku kako Kovač uzima gusle i počinje da gudi. Slijedi zaključak “hroničara”: evo ideologa razbijanja guslarskog i mitomanskog mentaliteta s guslama u rukama...
No da li je Kovačev obračun s tradicijskim kodovima takav da ga mogu razumjeti i nedobronamjerni poluinteligentni “hroničari”? U jednom tekstu o Kovačevom djelu, Radoman Kordić se zapitao: “nisu li, u strukturnom i sadržinskom pogledu, i Kovačeva proza i Kovačev mit o razbludnom sinu proizvod ličnog mita, fantazmatskog, nesvesnog?” Odgovarajući na to pitanje ovaj autor između ostaloga zaključuje da je Kovačeva priča o razmetnom sinu dokaz funkcionisanja jednoga posebnog sistema odnosa. Taj mit stoji nasuprot glasinama, nasuprot zboru. Otud su mnogi Kovačevi likovi klesani groteskom. Sliku obračuna “uprljane” individue s kolektivom, odnosno s ukupnošću kodova koji određuju kolektiv, mogu donijeti tek oni autori koji dobro razumiju mitsko, tradicijsko, pa, ako hoćete, i običajno. Jasmina Ahmetagić zapisuje i to da odsustvo crno-bijele tehnike u prikazivanju okolnosti i odnosa i kontrastiranje pojedinca otkrivaju ne samo da je “Kovač naprosto dobar pisac, a ne socrealistički pajac - već i posebnu namjeru koju je ostvarivao na taj način”. Stoga, ne treba se ljutiti na poluinteligenta kad zaključi da su gusle u rukama pokazatelj bilo čega drugog osim toga da je Mirko Kovač ponikao u epski zadatom prostoru.
Tome se prostoru, u posljednjoj deceniji povremeno vraćao. Bilo je tu emocija s obije strane. Trinaestojulska, pa Njegoševa. Tako je njegovo ime uklesano u mermer Biljarde, da prkosi većini drugih, što su na tablu dospjeli kompromisima vremena, po zakonitostima sitnih, prolaznih interesa. Primivši nagradu, saopštio je da priznanje s Njegoševim imenom u njegovu životu ima osobit značaj, naročito zbog činjenice da je “prvi dobitnik u nezavisnoj Crnoj Gori.” A onda se, kovačevski magično, poigrao jednim citatom, te umjesto teze da pjesnik govori iz glave naroda saopštio da narod mora govoriti iz glave pjesnika, “jezikom poezije”. I eto smo opet viđeli Kovača, kako stoji nasuprot kanonu. I to kakvom.
A tih posljednjih godina dao je moguće i presudni zamah procesima u crnogorskome jeziku. Na poziv lingvista iz Crne Gore priključio se tijelu koje je standardizovalo crnogorski jezik, kao pisac “koji jezik i jezičke finese mnogo više doživljava nekom intuicijom ili sluhom, pa tek onda učenjački iliti naučno.” Kovač je i tada nastupao kao slobodan čovjek, čija je jedina obaveza bila da brani slobodu, pa i slobodu crnogorskoga jezika i njegovih govornica i govornika.
...u Podgorici su juče počeli prvi Dani Mirka Kovača, svojevrsni nastavak manifestacije koja začeta u Rovinju. Osobito zadovoljstvo bilo je gledati kako se tome festivalu odazivaju prijatelji i poštovaoci ličnosti i djela ovoga velikog pisca iz svih krajeva bivše Jugoslavije. I kako se bez dvoumljenja odlučuju na put u Podgoricu, usred 12. mjeseca. Razumije se - zasluga je to Mirka Kovača.
Miljenko Jergović je saopštio za Fokalizator kako se nada da ova će manifestacija zaživjeti i postati tradicionalna, “ne toliko zbog Kovača, koliko zbog nas i naših novih čitanja”. Spori su to procesi, no nužni, jer bez čitanja “subverzivnih” autora naše društvo, odnosno naša društva tonu u sve dublji mrak, mrak koji je zadat društveno-političkim kratkoročnim interesima ili brzim sticanjem profita. Kovačev primjer, pa i sudbine njegovih (anti)junaka, opominju na to da bi nasuprot rigidnosti jednog sistema morao da stoji jak pojedinac, koji će samom pojavom razbijati predrasude i mitove, koji će “boljeti” naše društvo, kao što boli svaki ubod injekcije. Zato ništa nećemo obećavati, ni društvu ni Mirku Kovaču, ali ćemo u Fokalizatoru bespoštedno raditi na afirmaciji njegova djela, kao da od toga zavisi sudbina sve naše đece.
(Autor je glavni urednik Fokalizatora)
Bonus video:
