Nije u redu da budemo zakinuti za mladost

Činjenica je da živimo u društvu gdje se izgubio kontakt. Svaka povezanost nam je preko ekrana. Neka ovo bude komad poslije kojeg ćemo se vratiti dvorištu, društvu i igri, onim iskrenim veselim druženjima, duhu koji nam fali, poručila je glumica Marija Đurić na jučerašnjoj konferenciji za medije uoči premijere predstave “Magareće godine”.

Po motivima romana Branka Ćopića, nova predstava Gradskog pozorišta Podgorica, namijenjena uzrastu od 13 i više godina, biće premijerno izvedena večeras u velikoj sali Kulturno-informativnog centra “Budo Tomović” u 20 časova, a reprize su u subotu i nedjelju u podne.

“Predstavu je režirao jedan dječak, nježan, otvoren, zbunjen, neiskusan, mlad, zatečen pred svijetom koji ga sve više stiska, dječak koji se druži sa djecom, koji radi sa njima”, kazao je upravo reditelj Andrija Rašović.

Dramatizaciju potpisuje Vuk Draganić, kostime Mia Đurović, scenografiju Smiljka Šeparović, muziku reditelj Rašović, dok u predstavi igraju: Luka Stanković, Božidar Zuber, Dejan Đonović, Marija Đurić, Zoran Dragićević, Željko Radunović i Nevena Penava.

Rašović je dodao da su njihove “Magareće godine” omaž lirskom stvaralaštvu i onome što je Branko Ćopić osjećao čitavog života, njegovom osjećanju, ali sjećanju na Grmeč, na Zoru kojoj nikad nije rekao da je voli.

“Tako ovom predstavom ispravljamo neke istorijske, ali prije svega lične nepravde, upravo kroz tu ljubav, kroz riječi upućene nekome koga voliš, kroz riječi upućene sebi, ali i onima koji čine nepravdu, kroz poruku da nije u redu da budemo zakinuti za mladost”, istakao je mladi reditelj i podijelio sopstvenu vodilju u inscenaciji djela.

“U ovom procesu vratio sam se svom Ćopiću i nekom iskrenom doživljaju njega, onom Ćopiću kojeg sam doživio onog trenutka kada mi je majka čitala “Doživljaje mačka Toše”. Bio sam zatečen ljepotom tog izraza, jednostavnošću, emocijama, stanjima, događajima koje je taj pisac nosio kroz čitavo svoje stvaralaštvo. Kada smo sa upravom dogovarali izbor komada, usaglasili smo se da bi to trebalo da bude lektira, nešto namijenjeno adolescentima, kako bi se bavili tom ciljnom grupom koja je usko definisana, a koja zapravo čini i likove ovog romana jer su junaci u tim godinama. Bilo je teško prokljuviti šta je za taj uzrast, naročito danas, ali sam se baš zbog toga i vratio sebi, zakinut za neke ljubavi kao tinejdžer, suočen sa nepravdom, pokušao sam to da ispravim ovdje”, rekao je Rašović.

Vršiteljka dužnosti direktorke Gradskog pozorišta Ivona Čović Jaćimović, ponosno je istakla da je “ovako čisto i otvoreno srce jedini prozor ka nekoj čistijoj i boljoj kulturi, Crnoj Gori i našoj budućnosti”.

“Očekuje nas sjajna predstava, baš onakva kakav je bio i Andrijin govor: čista, emotivna, ljubavna, predstava otvorenog srca. Želim da pozovem sve ljude, nevezano za uzrast, da i oni sami budu otvorenog srca, da ne kritikujemo našu mladost, već da joj pružimo podršku”, rekla je ona.

Čović Jaćimović je problematizovala podršku koju mladim umjetnicima i stvaraocima pružaju oni od kojih uče. Prisjetila se svojim početaka, prilika, značajnih riječi, osnaživanja i kazala da se to i očekuje od profesora i iskusnih kolega, te pozvala sve njih koji su raspoloženi da prisustvuju probama i upute konstruktivne kritike mladima.

“Biti profesor to je jedna od najvećih titula, jer edukujemo neke mlade ljude. Stariji koji se osvrću na mlade u negativnom kontekstu, puni osuda i kritike, tim činom najviše govore o sebi jer su oni ti koji uče te mlade ljude. Čemu ste ih i čemu ih učimo, onda? Zato sve profesore otvorenog srca pozivam da budu na našim probama, da uče i pomognu mladima, da budu podrška”, poručila je ona.

Radunović je kazao da se osjeća srećnim jer se bavi poslom glumom, te da mu je veliko zadovoljstvo što upoznaje mlade i divne ljude.

“Želim da im poručim da sve ono što ih krasi i što zaista i imaju, pokušaju da zadrže što je moguće duže i da u što manjoj mjeri u svoje živote unesu ono drugo. Svima nam želim da ne izgubimo predstavu o tome gdje smo, ko smo, što smo, želim nam da i dalje maštamo, da tražimo neki svoj, bolji svijet, da zadržimo prijateljstvo, ljudskost, praštanje. Srećan sam što sam dio ovog sjajnog tima i što sam ponovo u tim magarećim godinama”, rekao je on.

Dramaturg Draganić je podsjetio da je Branko Ćopić prije svega lirski pisac, te da su karakteri u njegovim romanima i pripovijetkama nabijeni emocijama.

“U njima vrca i tuga i sreća i radost i sve ono što život čini onakvim kakvim jeste. “Magareće godine” su priča o pobuni koja se ostvaruje prije svega kroz poeziju, kroz to lirsko. Ova dramatizacija zalazi u čitavo polje refrena Branka Ćopića, njegovih lajtmotiva u kojima dominira poezija. Naš junak nosi Brankove obrise, on donosi to lirsko u tumačenju i uz pomoć poezije pobjeđuje sve one poluge koje nas prate još od najmlađih dana. Mislim da je vrlo važno što se ta pobuna ostvaruje uz pomoć poezije i lirskog. Važno je buniti se, važno je i pisati poeziju. Kako Ćopić kaže, čitanje je na granici između mašte i stvarnosti, a magareće godine su upravo taj period u kojem odrastamo. U tom odrastanju biramo da li ćemo sačuvati ono lirsko što smo imali u djetinjstvu, uvjerenje da se mjesec može rukama dohvatiti, da vuk može biti bilo kakve boje, da one prve pjesme i stihove sačuvamo u sebi, jer, kako i sami Branko kaže, nakon svakog pisanja romana za djecu, on se osjeća kao da se vraća sa neke velike svečanosti. Nadamo se da smo tu jednu veliku svečanost da pružimo i publici putem ove predstave kroz ono što smo Andrija, ja i cijela ekipa kroz proces mukotrpno tražili, a vjerujem i da smo pronašli vrata Ćopića”, poručio je Draganić.

Đonović se nadovezao da su magareće godine sinonim za pubertet, za vrijeme u kojem spoznajemo i najčešće koristimo riječi poput “neću” i “ne želim”, za koje smatra da su od velike važnosti.

“Ova predstava govori i o slobodi i o ljubavi, o slobodi da se zaljubimo i vratimo u te divne magareće godine kad možemo reći ‘neću’ i ‘ne želim’, jer su to vjerovatno i najvažnije stvari koja svi treba da nauče, a djeca ih znaju. Ovo je poziv i mladima i odraslima i starijima, da se vratimo u magareće godine koliko god možemo i da podstičemo tu vrstu fantazije koja podstiče da razmišljate drugačije”, poručio je Đonović.

Đurić je potvrdila da jesmo zaboravili da kažemo i “ne” i “neću”, a razlog su, smatra, nepostojanje pravila igre u društvu u kojem živimo.

“Da bi se postavila ta pravila moramo da imamo dobre lidere, obrazovane, koji znaju da smo svi jednako važni i da treba da težimo jedinstvu. U ovom komadu se dešava pravi lider, to je Branko Ćopić, koji je i obrazovanjem i znanjem i snagom i hrabrošću tu i da razdvoji grupu, a onda i da je spoji i učini boljom, naprednijom, grupom koja živi svoju slobodu i teži zdravijem i boljem životu”, rekla je.

Mladi glumac Stanković dodao je da su komplikovana vremena u kojima živimo razlog više da “pokušamo da se vratimo jednostavnosti i da pokažemo da poetično nije isto što i patetično”.

“Ovo jeste komad o ljubavi, prijateljstvu, hrabrosti, o pobuni koja je jedna od glavnih tema. Ono što je bitno jeste i da naši junaci kroz sve te stvari sazrijevaju i postaju odrasli ljudi”, rekao je Dragićević, a Penava poručila:

“Onako kako sam se ja zaljubila u ovu priču i u ovaj tekst, istinski vjerujem da će i publika u predstavu koju će tek doživjeti”.

Gdje je Sokrat?

Kakav je položaj mladih u crnogorskom društvu, kako ih stariji percipiraju, koliko podržavaju ili podstiču, a sa druge strane šta od njih očekuju, s kojim namjerama kritikuju i osuđuju, pitanje je “Vijesti” koje je otvorilo nove teme na konferenciji za medije, a odgovori su stigli od iskusnijih članova ansambla...

“Ta mladost uvijek donosi nešto novo i mi stariji uvijek, koliko god iskustva da imamo, uvijek možemo nešto da naučimo od djece... Djeca i mladi daju najiskreniji plamen životu, djeca ne umiju da lažu ili skrivaju emocije, oni ne kalkulišu situacijama, okolnostima, osjećanjima, jednostavno su neposredni. Isto tako su neposredni i ovi mladi ljudi koji su dobili svoju šansu”, rekla je Čović Jaćimović.

Dejan Đonović, prepoznat kao neko ko je posvećen radu sa djecom i mladima, kazao je da u odgovoru na postavljeno pitanje leže i političke teme, od koje je često prisutan otklon, ali, podsjeća, sve je politika.

“Neki misle da samo političari imaju pravo da razmišljaju politički i da nas do kraja unište. Ne. Moje pitanje bi glasilo: Gdje nam je Sokrat? Koliko decenija već mi nemamo Sokrata? Sokrat je optužen, osuđen, ubijen, između ostalog i zbog vaspitavanja omladine. Gdje nam je Sokrat da “pokvari” našu omladinu? Gdje su nam uzori koji su spremni da se žrtvuju i da pokažu omladini pravi put? Da, nama treba Sokrat. Sokrat je zagovarao meritokratiju, bio je protiv demokratije, odnosno, smatrao je da ne mogu svi da odlučuju o svemu... Ja znam da je do demokratije teško doći, ali ne možemo biti ni blizu, ako nemamo nekog Sokrata. Treba ga napraviti! Ne smijemo mu/joj dozvoliti da ode iz zemlje. Moramo ga zadržati i podržati da ih bude što više, tada će biti bolje”, poručio je Đonović.

Radunović je na to referisao podrškom inicijativi da poslanici u Skupštini Crne Gore dobiju savjetnike - po jedan za svakoga, plaćeni novcem građana, a po mogućnosti iz sfere psihologije...

“Neko bi trebalo da osvijesti političare, poslanike ko su i šta su, gdje su i zbog čega su tu, zašto rade to što rade. Treba da osvijeste kako treba razmišljati, i onda će sve biti u redu, pa ćemo doći i do razvoja, do biodiverziteta i kulture”.

Ljubav je temelj za bolje društvo

Da svijet nije striktno podijeljen, pa tako ni ljudi na odrasle i mlade, istakla je Marija Đurić.

“Kad nekoga smatramo ili zovemo odraslim? Da li su godine kriterijum? Smatram da mnogi zauvijek ostaju djeca i da je najvažnije kako se osjećamo. Svi smo mi potrebni jedni drugima, i mladi i stariji”, poručila je ona.

Đonović je dodao da i sama predstava govori o tome, s akcentom da je samo ljubav potrebna kako bi ljudi i svijet bili bolji.

“Ako ljubavi imate samo za sebe, onda to nije ljubav, već samoljublje, sebičnost. Ljubav se dijeli i daje. Kad počnemo jedni drugima da je dajemo, da je razmjenjujemo, imaćemo temelje da napravimo neku pravedniju i bolju zemlju. Ljubav je jedini način da ostanemo zdravi kao društvo”, rekao je Đonović.