Boka Kotorska u srednjem vijeku: Lihvarenje je postojalo uprkos osudama crkve

U Kotoru kao važnom trgovačkom i pomorskom čvoru uvijek je postojala živa razmjena novca, pogotovo što su se ovdje slivali novci raznog porijekla

6342 pregleda 5 komentar(a)
Srednjovjekovni Kotor, Foto: Vijesti.me
Srednjovjekovni Kotor, Foto: Vijesti.me

Srednji vijek se čini daleko od vremena u kojim živimo, ali većina modernih problema nastala je već u tim vremenima. Jedan od njih je zelenaštvo koje je tjeralo na rub propasti pojedince i institucije, kao što je slučaj i danas.

Zelenaštvo je još jedna pojava koju je crkva pokušavala da suzbije i predoči kao nemoralnu. Jevrejima koji su smatrani za stanovnike niže vrijednosti i kojima nije bilo dozvoljeno držanje poljoprivrenih imanja i bavljenje zanatom, preostalo je zelenaštvo kao jedan od malo načina preživljavanja. U kritici Jevreja kao podmuklih zelenaša krila se ogromna dvoličnost, zavist i vjerska mržnja. Jer, bez obzira na to što je crkva osuđivala zelenaštvo, nije uspijevala da ga suzbije i sama se služila novcem svakojakog porijekla.

Zabrana zelenaštva se temeljila na Novom zavjetu, na Jevanđelju po Luki: Mutuum date nihil inde sperantes [(dajte u zajam, ne nadajući se ničemu zauzvrat: Luc (Luka) 6, 35]. Prvobitna zabrana zelenaštva odnosila se na sveštenstvo, tek zatim se proširila na sve hrišćane, kako kaže Aron Jakovljevič Gurevič (Kategorije srednjovjekovne kulture, 318).

Međutim, kreditori srednjeg vijeka uopšte nisu bili Jevreji, nego, pored laičkih bankara, zapravo duhovne institucije: redovi templara i ivanovaca. Ivanovci su poznatiji pod nazivom Malteški vitezovi. Ordo Iohannnitarum nastao je 1048. godine u Jerusalimu radi zaštite hodočasnika. Oblače crnu odoru sa malteškim krstom na lijevoj strani grudi.

Templare, takođe viteški red, osnovan 1119. godine u Jerusalimu, ukinuo je Papa Kliment V pod pritiskom francuskog kralja Filipa Lijepog. Oblačili su bijelu odoru sa crvenim krstom sa osam špiceva.

Zelenaštvom i lukrativnim poslovima čiji je cilj bila novčana dobit bavili su se i koncili, prije svega Drugi Lateranski (1139), Vijenski (1311/1312) i koncil u Konstanci (1414–1418). (Vidi opširnije C. Bauer, Diskussionen um die Zins und Wucherfrage auf dem Konstanzer Konzil, in: Das Konzil von Konstanz, Herder, 1964.)

Već u dokumentu iz 1200. g. koji bilježi odredbu o ograničavanju kamata u gradu vidi se koliko nerado je crkva gledala na zelenašenje, ali ga nije mogla zaustaviti. Ipak, imala je oružje moralne osude. U dokumentu se opisuje posjeta papinskog legata Gvalterija u Kotoru kojem su građani iznijeli tužbu zbog previsokih kamata na pozajmice. Vezano za ovaj događaj, biskup je uveo mjere za suzbijanje visoke kamatne stope. (Vidi L. Blehova Čelebić, Lectionarium et Pontificale Catharense, 45, str. 463-464, januar 2020).

SUDSKI STENOGRAMI

Iz dokumentacije se vidi da je sveštenstvo bilo mnogo zaduženo i istovremeno je imalo brojna potraživanja. Sveštenici iz imućnih porodica su redovno pozajmljivali onima kojima je zatrebao novac. Na primjer, sveštenik Junije Hramol je pozajmio Vlahu Karboču iz Dubrovnika hiljadu perpera. Pozajmica je data pod uslovom da bude vraćena za četiri mjeseca, pod kamatom dvadeset odsto. Monumenta Catharensia (MON CAT II, 650, 12. XI 1334); ibidem, 902 (4. V 1335). Isti sveštenik je posudio četrdeset perpera Todoru Gimanoju.

Arhiđakon Ivan Paltašić je 1443. godine sudskim putem potraživao vraćanje duga u novcu od četiri osobe. Tu se radilo o klasičnim pozajmicama, jer je Paltašić te godine tužio i dužnike koji su mu dugovali desetinu plodova kao cijenu zakupa za crkvu sv. Jakova i Filipa čiji je upravitelj bio. Paltašić je imao potraživanja kod brojnih sugrađana i kolega.

U njegovoj zaostavštini pronađeno je nekoliko mjenica njegovih dužnika u ukupnoj vrijednosti od 45 perpera, čak se i bavio brodskim prometom i bio suvlasnik broda. Vidi Istorijski arhiv Kotor (IAK SN VII, 639, 23. IV 1443. godine; ibidem, 666, 15. XI 1443). Paltašić je potraživao od Mihena Buće šest dukata, Marina Buće isto, od Lovra Buće šesnaest perpera, od Bioča Radičevića sa Ljute šest perpera (Biskupski arhiv Kotor, BAK I, 277, 13. I 1451). Isti je, takođe, posudio tri dukata nekom Felicijanu iz Korčule; ibidem, II, 65, 18. VIII 1457. godine.

Paltašiću je dugovao sveštenik Ivan Božidarev (BAK, ibidem, IV, 30b, 14. IV 1478). O tome svjedoči pomen sadržaja Paltašićeve zaostavštine, IAK SN IX, 114, 7. IX 1444.g.; dalje, ugovor o zajedničkom držanju broda sa Pribom Ratkovićem; ibidem, CXIIX, 693, 27. III 1451; najzad, ugovor Paltašića i dvojice Peraštana, Marina Kovača i Ljubiše Radoslavovog u vezi s podijeljenim vlasništvom barke et passim.

BOKELJI I STRANCI

U izvorima pronalazimo i vijesti o dugovima kotorskih građana duhovnim licima sa strane, poput priznanice na 500 perpera koje je Kotoranin Druško Kraneć posudio od Jakobina, opata sv. Jakova u Dubrovniku, dokumenat IAK SN II, 366 od 17. X 1396. godine.

Zakup za crkveno zemljište bio je crkveno vlasništvo, ali krediti uvijek lično. Sveštenici nisu mogli da raspolažu sa crkvenim novcem na taj način, jedino ako je to odobrio konvent ili kaptol, o čemu se uvijek pravio zapis. Teško da je to kreditiranje bilo lišeno interesa, prije izgleda da se na taj način obrtao i umnožavao novac, ali je isto tako nemoguće odlučiti da li se u konkretnim slučajevima radilo o zelenaštvu, odnosno, da li je i kolika kamata naplaćivana.

U gore opisanom slučaju kada je opat Jakobin posudio 500 perpera Drušku pominje se kamata od dvadeset odsto, ali tek u slučaju da Duško ne vrati novac u dogovorenom roku od šest mjeseci. O tome da se nije radilo o svotama za zakup svjedoči uvijek doznaka pro debito (za dug), pro uno cirographo, instrumento (na osnovu priznanice) i činjenica da je bila riječ o svotama previsokim za zakupe koji su iznosili male novčane svote do desetak perpera godišnje i više naknada u naturi - plodovima i “darovima” (eximia) poput zečeva, prasića, kokota, jagnjadi i slično za sveštenikovu trpezu (IAK SN VII, 639 od 23. IV 1443.g.).

Sveštenik Marin Paltašić je 1439. godine posudio 40 perpera Ivanu Zaguriću; ibidem, 671 od 27. I 1444. Radoslav Mišić iz Perasta je ostao dužan devetnaest perpera, dva groša i dvadeset dva folara svešteniku Mateju Krsmanovom.

Razumije se da u tom ogromnom broju priznanica i presuda na isplate dugovanja nema govora o nikakvim kamatama, jer je riječ o sveštenstvu. Kod laika je druga priča: kod njih je pozajmica na interes bila tekuća stvar. To je bio onaj dio poena de quinque de sex, znači, 20 %, spomenut u brojnim zapisima gradske kancelarije: na pet pozajmljenih djelova, vraćalo se šest.

Naime, prema Tomi Akvinskom (1124–1273), umjesto izraza foenus ili usura korišćen je termin poena. Tako je, kao toliko puta u istoriji, crkva prilagodila svoja shvatanja diktatu ekonomskog razvoja i životnih činjenica. (O tome opširnije svjedoče V. J. Kulischer, Opća ekonomska istorija, 342-345; G. Luzzatto: Ekonomičeskaja istorija Italii, 430; A. Mayer: Catarensia, in. Zbornik Historijskog Instituta Jugoslovenske akademije, vol. 1, Zagreb 1953; A. J. Gurevič: Kategorije srednjovjekovne kulture, 313, 317-319.)

KANONSKO PRAVO

U Kotoru kao važnom trgovačkom i pomorskom čvoru uvijek je postojala živa razmjena novca, pogotovo što su se ovdje slivali novci raznog porijekla. Sačuvan je proglas iz 1200. godine u kojem civilne vlasti, ujedno s crkvenim (zastupanim kaptolom i njegovim čelnikom arhiđakonom Mihom), zabranjuju da kamate na pozajmljeni novac prekoračuju gore pomenutu granicu. (O tome ima dosta materijala u ediciji Književnost Crne Gore od XII do XIX vijeka u 23 toma, Obod, Cetinje, 1996. godine, t. II, 161-162; takođe kod D. Sindika, Kotorska isprava iz 1200. godine, Istorijski časopis XXXVII, 197-203.)

Cvjetalo je i ulaganje novca na kamatu, kao što je bio slučaj sa depozitima koje su u Kotor sklanjali vladari iz susjednih zemalja - Jelena, udovica Balše Stracimirovića i Sandalja Hranića, sam Sandalj, i Mara Branković. (Vidi in: Istorija Crne Gore II/2, 189-190 (I. Božić); IAK SN VI, 71 (26. XI 1436) et passim; Đ. Tošić, Sandaljeva udovica Jelena Hranić, 426-434.)

Kanonsko pravo je zabranjivalo da se novac ili stvar posuđuju na dobit. Osuda zelenaštva se odnosila na klerike i laike, CIC, § 1534. Zapravo, u zapisima biskupske kurije spominje se lihva samo jedamput, iz čega bismo mogli izvesti zaključak da lihve ili nije bilo ili je tolerisana.

U jednom društvu koje je upražnjavalo kreditiranje kao način poslovanja (posebno u trgovini i brodskom prometu) lihva je morala postojati, ali je ugrađivana u dogovarane postotke od dobiti, i u rate. Sveštena lica nisu, dakle, učestvovala u lihvi kao takvoj, ali su kao vlasnici barki (arhiđakon Druško) učestvovali u tim finansijskim operacijama u mjeri većoj nego što je crkvi bilo milo.

LIHVA

Jedini dokument gdje se bez uvijanja govori o lihvi odnosi se na 1457. godinu. Tada se žalila neka Radula da joj je sveštenik Ivan Božidarov ostao dužan zakup za njenu kuću. Ivan je na sudu dao iskaz da se na zakup obavezao njegov otac.

Radula je, zatim, dokazivala da joj je Ivan pozajmio novac pod uslovima koji su nedozvoljeni i zelenaški (pecunias mutuo habuisse sub certa condicione que illicita est et usuraria). Jedan svjedok je izjavio da je Ivan Božidarov dao Raduli novac pod uslovom da ga “koristi” (cum conditione, quod ipsa usufructuaret dictas pecunias), to jest, pusti u opticaj za kamatu i umnoži.

Sud je osudio Ivana Božidarovog na novčani prilog za ukras sakristije sv. Tripuna (... solvendum ... sacristie S. Triphonis pro hornamento eiusdem sacristie...), a istovremeno ga je oslobodio od Raduline optužbe. Ali je zabranio objema stranama da ubuduće sklapaju bilo kakve zelenaške ugovore (contractus), BAK II, 45–47 (11. - 15. VII 1457. godine).

U pretresu predmeta privedeno je petoro svjedoka: svi su znali za pozajmicu, ali je samo jedan svjedok nagovijestio mogućnost da je Božidarov tražio da se novac umnoži, to jest, dalje pozajmi na kamatu. On sam to nikako ne bi smio, kao svešteno lice, pa bi to mogao uraditi samo uz nečije posredovanje.

Iz dokumenata proizilazi da je Ivan Božidarov jedno vrijeme koristio Radulinu kuću kao vinski podrum gdje je čuvao i prodavao vino. Kroz dokumentaciju nema nagovještaja da bi se Ivan Božidarov tokom svoje dalje svešteničke karijere (1450-1489) bavio novčanim transakcijama. Pojavljuje se na sudu zbog sitnih dugovanja, potraživanja i sporova sa kolegom Radoslavom Prieradom zbog beneficija, ali ne više u vezi sa kamataštvom. Oštar ukor biskupov urodio je plodom.

Odbojan stav zvanične crkve prema zelenašima ogleda se i u papinskim dopisima. Godine 1256. papa Aleksandar IV udijelio je franjevcima pravo da u njihovim crkvama vrše sahrane svjetovnjaka, osim ekskomuniciranih osoba i javnih lihvara. O tome pišu H. Sirotković - J. Kolanović, Codex diplomaticus (supplementa I), 163 (15. III 1256): … Sepulturam ecclesiasiarum vestrarum liberam esse decernimus … qui se illic sepeliri deliberaverint, nisi excomunicati vel interdicti sint, aut etiam publice usurarii...

(Odlomak iz monografije ISTORIJA CRKVE - Boka Kotorska, koja izlazi 2025. godine)

Bonus video: