Poslije izlaska iz zatvora, Milovana Đilasa su posjećivali - tada već kao slavnu disidentsku ličnost komunizma - brojni strani novinari. I ne samo oni.
Za vrijeme (uslovne) slobode, Đilas je napisao memoarsku knigu “Razgovori sa Staljinom”. (Originalni naslov knjige glasi “Susreti sa Staljinom”.)
Knjigu je Đilas krajem februara 1962. godine običnom poštom poslao novom izdavaču iz Njujorka (Harcourt Brace Jovanovich). Ova nova izdavačka kuća je osnovana 1919. u Kaliforniji. Osnivači su Alfred Harkourt i Donald Brejs. Vilijam Jovanović se poslije Drugog sv. rata zaposlio kao radnik u firmi da bi 1954. g. postao njen predsjednik. (V. Jovanović je porijeklom iz Crne Gore - Bjelopavlića).
Uskoro je u New York Timesu vodeći njihov novinar S. L. Sulsberger najavio izlazak knjige. Tako je jugoslovenska vlast saznala o izlasku nove knjige Milovana Đilasa.
Ubrzo je pozvan na informativni razgovor kod visokih policijskih funkcionera V. Lukića i S. P. Krcuna. Ovaj drugi je tražio od Đilasa da povuče knjigu iz štampe “jer se u njoj nalazi dio o odnosima sa Albanijom koji su tajni” (Momčilo Cemović: Tajna suđenja Milovanu Đilasu, Dnevnik Novi Sad, 1997. str. 183).
Informativni razgovor je bio jasan znak i nagovještaj novog sudskog procesa i pritiska na autora knjige.
Nešto ranije je - u cilju Đilasovog novog hapšenja - Saveznoj skupštini podnijet na urgentno usvajanje novi paragraf člana 320 Krivičnog zakona po kome je moguće suditi nekom bivšem funkcioneru retroaktivno za odavanje državnih tajni iz svog ranijeg rada. (Stav 2 člana 118 KZ-a je tako izmijenjen da su moguće veoma stroge kazne za odavanje službenih tajni, a stav 5 istog člana je dodat da su državne tajne gotovo vječite.)
Jasno je da su se novi paragrafi odnosio na Milovana Đilasa. (Jedan švajcarski novinar je stoga paragraf podrugljivo nazvao “Lex Đilas”.)
Nekoliko dana poslije razgovora sa S. P. Krcunom, Milovan Đilas je 7. aprila 1962. godine ponovo uhapšen.
Poslije četiri mjeseca Đilas je izveden na sud.
Suđenje je proglašeno tajnim. Iz tog razloga, Đilas je odbio da se izjasni o tužbi i odgovara na pitanja suda.
Odbio je da ima svog advokata, već mu je on (Milovan Vuković) dodijeljen po službenoj dužnosti. (“U arhivi Đilasa postoji dokumentacija iz koje se vidi da je advokat Vuković obavještavao policiju o sadržaju razgovora koje je vodio uoči suđenja sa Đilasom u Centralnom zatvoru. Vjerovatno je on na to bio primoran.”; navedeno prema: Momčilo Cemović: Tajna suđenja Milovanu Đilasu, Dnevnik Novi Sad, 1997. str. 220.)
Suđenje je bilo u Okružnom sudu u Beogradu.
Okružni javni tužilac je bio Aleksandar Atanacković.
Sudije porotnici su bili Antonijević Milovan i Glišić Branislav.
Predsjednik sudskog vijeća je bio Miodrag Stevović.
Zapisničarka na suđenju je bila Natalija Jovanović.
Milovan Đilas je optužen od strane sudije Okružnog suda u Beogradu “što je inostranoj izdavačkoj kući poslao radi objavljivanja svoj rukopis “Razgovori sa Staljinom” u kome je izneo niz poverljivih podataka od naročite važnosti o odnosima između Jugoslavije i drugih država u periodu 1944 - 1948. godina za koje je podatke saznao kao predstavnik jugoslovenske vlade i član jugoslovenskih državnih delegacija u službenim razgovorima i kontaktima sa predstavnicima Vlade SSSR i poverljive podatke iz pomenutog rukopisa učinio dostupnim Veljku Kovačeviću, Vojislavu Grolu i Jovanu Baroviću iz Beograda i nekim drugim nepoznatim licima, čime je izvršio krivično delo odavanja službene tajne iz člana 320 st. 2 u vezi sa st.5 KZ pa mu sud... utvrđuje kazna strogog zatvora u trajanju od 5 (pet) godina.” (Momčilo Cemović: Tajna suđenja Milovanu Đilasu, Dnevnik Novi Sad, 1997. str. 184)
Na predmetnu kaznu, dodate su i dvije dijelom neodležane kazne iz ranijih suđenja, tako da je Đilas dobio ukupno 13 godina strogog zatvora.
Dakle, u ovom sudskom procesu Đilas je prikazan kao recidivista (povratnik).
Na sudu je dato opširno obrazloženje gdje je kazano da je okrivljeni:
”stupio u vezu sa izdavačem Vilijem Jovanovićem s kojim se sporazumeo da će se publikacija (misli se na knjigu “Razgovori sa Staljinom” - V.P.) uz određeni honorar štampati u inostranstvu na nakoliko jezika”;
”da izdavač obezbijedi puni publicitet knjige objavljujući delove knjige”;
”da je rukopisom knjige iznet niz poverljivih podataka”;
”da je dao i ovakve izjave: da svaka sila koja okupira teritoriju nameće svoj društveni sistem”:
”da će se Njemačka brzo oporaviti od rata i da će za nekih 15-20 godina doći do novog rata”;
”da jugoslovensko-albansko rukovodstvo mimo znanja Vlade SSSR vode razgovore o ujedinjenju i upućivanju dvije jugoslovenske divizije u Albaniju”;
”Kako se jugoslovensko vođstvo meša u unutrašnje stvari Albanije”;
”da je jugoslovenska vlada navodno zatražila od SSSR-a upućivanje flote na Jadran”;
”da treba stišati ustanak u Grčkoj”;
”da su Rumuni profesija”;
”da su jugoslovenska i bugarska vlade vodile razgovore o stvaranju Balkanske Federacije”;
”da je Bugarska vojska bolja od jugoslovenske i da bi jedan nemački puk naterao celu jugoslovensku diviziju u bekstvo”;
”da je knjiga pamflet... i da su podaci u knjizi iskrivljeni i obojeni”;
”da se ne radi o delu značajnom za istoriju... a da se radi o aktu antijugoslovenske propagande” itd.
Kratka odbrana advokata Milovana Đilasa se svodila na to da su svi značajniji podaci već ranije objavljeni i da nemaju karakter službene povjerljivosti i tajnosti.
Sve je bilo uzalud. Đilas je osuđen “u ime naroda” za djelo neprijateljske propagande.
U pravnoj pouci na presudu, Đilasu je ostavljeno pravo na žalbu Vrhovnom sudu NR Srbije.
Đilas nije imao namjeru da se žali, ali je pod pritiskom familije, žalbu podnio. Ipak, sjednici Sudskog vijeća, kada se raspravljalo o njegovoj žalbi, Milovan Đilas nije prisustvovao.
Podužu žalbu je Vrhovnom sudu NR Srbije napisao i podnio “advokat Slobodan Subotić koji me posetio u zatvoru. Angažovao ga je Veljko Kovačević... Dakako, žalba je bila bez dejstva: sudovi i suđenja su samo forme za presude - ja sam to dobro znao, jer sam u tome bio sudionik - u partijskim forumima.” (Milovan Đilas “Vlast i pobuna”, Novi Liber, Zagreb 2009. str. 414-415.)
Sve je bilo uzalud. Žalba je odbijena kao neosnovana, a presuda Okružnog suda u Beogradu potvrđena. Pravnički rečeno “pravda je postala definitivna”. Ubrzo je i sproveden na robiju.
Đilas je ostao u zatvoru do 31. XII 1966. godine.
***
Pod pritiskom međunarodne, prvenstveno kulturne javnosti, ali i spleta međunarodnih političkih okolnosti, Milovan Đilas je konačno izašao iz zatvora ranije nego je bilo sudskim kaznama određeno.
Bonus video:
