Charles Simic (Dušan Simić), “an American poet with Serbian background” (“američki pjesnik srpskog porijekla”), kako je sebe predstavljao (v. Simić & Djordjević 2010: 9), oštroumni esejist i renomirani prevodilac poezije sa srpskog i drugih jezika, rođen je u Beogradu prije Drugog svjetskog rata (1938), a preminuo u januaru 2023. godine u Americi, gdje je proveo veći dio života. Između ta dva datuma na početku i na kraju puta nalazimo neobičan životopis i bogatu bibliografiju jednog od najznačajnijih autora našeg vremena. Simić je dobitnik brojnih priznanja i nagrada za poeziju, prozu i prevođenje, ali je postao svjetski poznat kao laureat prestižne Pulicerove nagrade za djelo The World Doesn’t End, 1990. godine (prethodno takođe dvostruki finalist za Pulicera).
Pisao je na engleskom i prevodio sa srpskog (tj. nekadašnjeg službenog srpskohrvatskog jezika, u svim varijantama), a oba jezika “govorio s akcentom”. U više navrata prevodio je i priređivao za američke čitaoce poeziju najznačajnijih jugoslovenskih autora. Zapravo, prevodio je sa svih južnoslovenskih jezika koji se govore na prostorima bivše Jugoslavije (sa francuskog jezika takođe).
O umjetnosti i podrazumijevajućem nekonformizmu
Simić je bio pisac koji se “ne uklapa”, kako je sam kazao, a to se da zaključiti i iz mnogih njegovih tekstova - u stihu i u prozi.
U intervjuu za The Bloomsbury Review (TBR) 2002. godine, koji je vodio Rej Gonzales, urednik časopisa, pjesnik govori o toj svojoj neuklopljenosti sa svojstvenim mu šarmom i ležernošću koji inače karakterišu i njegov stil pisanja:
“TBR: Tokom Drugog svjetskog rata, kao sasvim mali dječak, sa svojom porodicom bježite iz Evrope. Ta sjećanja su bila neki od izvora Vaše poezije tokom cijelog života. U knjizi Muva u supi, takođe pišete: ‘Svijest kao svjetlost jasnoće i istorija kao tamna noć duše.’
Duša je često tabu u američkoj poeziji. Kao pjesnik sa već dugom književnom, prevodilačkom i univerzitetskom karijerom, osjećate li da se uklopate?
CS: Je li duša danas tabu? Nisam to znao. To nije riječ koju treba pretjerano upotrebljavati u poeziji. Ja sam siguran da psi imaju dušu, i pokoji čovjek tu i tamo, ali mi ostali? Što se tiče uklapanja, bio bih iznenađen da je tako. Konformizam i umjetnost ne idu zajedno. Svako ko radi bilo šta nezavisno, ili samostalno razmišlja, smatra se čudakom. Mi smo navodno zemlja individualista, a istina je da se bojimo ostati sami po bilo kojem pitanju. Uopšte ne patim od nesanice zbog toga što se ne uklapam.”
Upravo zato što nije konformist nego humanist, i zato što je njegova percepcija stvarnosti objektivna i lucidna a odgovor konstruktivan, Čarls Simić je autor koji zaslužuje punu pažnju. Uprkos određenom (opravdanom) pesimizmu u razmišljanjima o svijetu, uvijek je tu i nada, izražena kroz humor, radoznalost i otvorenost prema velikim mogućnostima - makar onim koje postoje u samom jeziku, počev od dobre metafore koja se može pojaviti u stihu. U Simićevom slučaju, to je ipak oblik pozitivnog stava prema životu.
Uprkos tome što je kao bilingval u multikulturalnoj sredini stvarao književnost visoke umjetničke vrijednosti na drugom jeziku - nikada nije zaboravljao zemlju svog porijekla: svojim izuzetnim prevodima i predstavljanjem vrijednih djela jugoslavenske književnosti govornicima engleskog jezika - povezivao je ove prostore sa svijetom na reprezentativan način.
Prvo ćemo, dakle, osvijetliti biografske i književne činjenice, ideje i stavove autora - kako o životnim, istorijskim i filozofskim, tako i o pitanjima poezije i umjetnosti uopšte - koji su važni za konačno razmatranje pitanja kako se Simićev rad može integrisati u različite predmetne sadržaje, srednjoškolske (prevashodno gimnazijske) i univerzitetske programe (jezik i književnost, istorija, filozofija, psihologija, sociologija) - posebno u okviru projektne nastave.
Sjećanje na rano djetinjstvo u ratu
Prevladavanje trauma iz godina Drugog svjetskog rata ispoljilo se kao potreba, inspiracija i motivacija, ne samo za pisanje, nego i za čitanje i traženje odgovora u tekstovima drugih autora, pri čemu je filozofija najvažniji izvor. Cijeli esej Reading Philosophy at Night (Čitanje filozofije noću) u suštini se bavi pitanjem usamljenosti i govori o potrebi za filozofijom u traganju za odgovorima na duboko lična pitanja, često povezana s teškim i traumatičnim iskustvima rata i poratnog vremena (u Simićevu slučaju - djetinjstva i tinejdžerskih godina). U isto vrijeme, to je lucidan pogled u mudroslovlje, pregled najvažnijih imena i pojedinih pravaca u istoriji filozofije, s jasno izraženim ličnim stavom prema njima, jer, naposljetku: “Ko god čita filozofiju, jednako čita sebe koliko i filozofa”.
Kao u prekrasnim pjesmama Volasa Stivensa o usamljenim čitačima, noć je za čitanje filozofije koja postaje svojevrsni “povratak kući”.
Snažna metafora “povratka kući” objašnjena je u potresnim poetskim slikama koje evociraju snove, baku, napuštenu kuću i slično. Neke stvari ostaju - među njima i kamenčići urezani u svijest u ranom djetinjstvu, u noćnoj mori rata, preobraćajući se u najjasniju sliku i izvor dubokog čuđenja, tog ogromnog, ontološkog čuđenja pred zagonetkom postojanja. Oni ostaju u svijesti kao najveći dokaz da nešto postoji, u opštoj atmosferi nestajanja i razaranja.
“Sjećam se da sam ležao u jarku i gledao u neke kamenčiće dok su nam njemački bombarderi letjeli iznad glava. Bilo je to davno. Ne sjećam se lica svoje majke ni lica ljudi koji su bili tamo s nama, ali još uvijek vidim one sasvim obične kamenčiće. ‘Ne radi se o tome ‘kako’ stvari postoje u svijetu koji je mističan, nego o tome da postoje’, kaže Vitgenštajn. Osjetio sam upravo to. Vrijeme je stalo. Gledao sam sebe kako gledam kamenčiće i drhtim od straha. Zatim je vrijeme krenulo dalje i iskustvo se završilo.”
Kamenčići su puno više od “stvari”, više od samog Simićevog “it” po sebi. Govor je ono “manje”, ali u poeziji “manje je više”, kao što ćemo vidjeti.
Najranija sjećanja na djetinjstvo vezana su, dakle, za bombardovanje Beograda, razaranje, haos bjekstva i sveopštu zbrku, i - kamenčiće, kamenje kao čvrsto uporište i dokaz postojanja, nešto na čemu, kao na temelju, treba obnoviti porušeni svijet i sopstveno razumijevanje svijeta. Nije to samo vremenska, nego i ironijska i autoironijska distanca u odnosu na ono “davno”, začinjeno šalom i humorom, što će dodatno omogućiti drugačiju matricu koja doprinosi oblikovanju autorove poetike.
Tako je počelo, a nastavilo se učenjem napamet stihova velikih francuskih pjesnika dok je pohađao školu u Francuskoj… Noćno čitanje filozofije važan je dio života i rada Čarlsa Simića. Najzad, počeo je pisati poeziju na engleskom jeziku, u Americi.
Kad poezija nije bila dovoljna, filozofija je bivala utjeha i utočište.
“Poor poetry.” “Sirota poezija” - konstatuje autor, dodajući naglašeno emotivan ton još jednom svom dobrom oksimoronu (“splendid poverties” - “blistava siromaštva”) i čitavoj toj ideji moći/nemoći riječi kao izražajnog sredstva. Ipak, znamo da je ovo samo pjesnička figura, efektan epitet iza kojeg se krije duboka ljubav prema poeziji. “Powerful poetry.” Moćnoj poeziji.
Čarls Simić počeo je pisati poeziju kao srednjoškolac, u predgrađima Čikaga. Bilo je potrebno stvoriti svijet, ni iz čega, počevši od “kamenčića” koji su ostali u svijesti, što podrazumijeva polete mašte do paradoksalnog i nadrealnog. Zato Simić ne može da prihvati ideje logičkog pozitivizma, koje su ograničavajuće na području kreativnosti. Radije će se složiti s Vitgenštajnom da su riječi nedovoljne da bi se izrazile mnoge stvari i ideje; međutim, negdje u magli mašte - svjesno, nesvjesno ili podsvjesno - spajaju se na neobične načine, prema nedokučivim zakonima estetike. One ipak mogu dokučiti neku istinu, poetsku. Dakle, barem je u poeziji moguće izgraditi svijet, onaj u kojem olovka nije samo predmet mjerljivih dimenzija, pojavnost i korisna funkcija koja nema nikakve veze sa svijetom misli i osjećaja, kako bi “logički pozitivisti” mogli misliti, već radije nešto što može u stihu postati “inteligentna olovka zaljubljena u muziku”. Kao protivteža potrebna mu je jasna svijest, istina do koje on može doći kroz filozofiju.
Otuda toliko paradoksa i oksimorona u njegovom jezičkom izrazu: jer u sebi nosi, prema vlastitom priznanju, “i jedno i drugo - Don Kihota i Sanča Pansu”, i mora izraziti to jedinstvo suprotnosti. Ističući da su zadovoljstva filozofije zadovoljstva redukcije - epifanije nagovještavanja složenih stvari u nekoliko riječi, dodaje: “I poezija i filozofija, na primjer, bave se Bićem”. S druge strane, postoji istorija, koja je “antireduktivna” (“Haos! Galama! Beznadna zavrzlama! Moja lična istorija i istorija ovoga stoljeća poput djeteta i njegove slijepe majke na ulici”).
U poeziji i filozofiji zajedno pjesnik će tražiti izlaz iz haosa, kroz jasnoću filozofske misli i mutnu ali beskrajnu izražajnu moć imaginacije u pjesničkom oblikovanju svijeta.
Ideal je “istina u mirnom svijetu”, kao u pjesmi Volasa Stivensa “The House Was Quiet and the World Was Calm” (“Dešava se! Svijet i um se toliko smiruju da istina postaje vidljiva”). I dan sviće s Hajdegerom, u samoći, jer - možda posebno u noći čitanja filozofije - “nijedan mislilac nikada nije ušao u samoću drugog mislioca” (Heidegger, citirano prema: Simic, 2015: 16). Samo u toj samoći svijest postaje tako jasna da filozofija, poezija i istorija postaju jedno. Ova složenost traženja odgovora i ponovna izgradnja svijeta nakon što je uništen, predstavljaju ogroman potencijal - ujedno i pedagoški izazov, kako ćemo kasnije vidjeti.
Simić o poratnom vremenu i teškoćama učenja od istorije
Čarls Simić je često razmišljao o ratnom i o poslijeratnom periodu, oblikovanim u njegovoj memoriji, ali je sagledavao to vrijeme i iz perspektive najbližih - porodice i okoline, uključujući i druge izvore, pune suprotstavljenih ideja i gledišta (svjedočenja i spisi, tekstovi važnih intelektualaca, autora koji su pisali o tom vremenu). Složena porodična situacija, administrativni problemi, nemogućnost pronalaska “mjesta pod suncem”, novog doma poslije rata, ostali su u duši nešto starijeg dječaka kao još mutnije i teže sjećanje od onog iz ratnog vremena (“Jednom nemaš papire - ne postojiš. Svako ko ima malo vlasti može postupiti s tobom kako hoće, i to su milioni iskusili nakon rata”). Na temelju činjenica, spisa i sjećanja, Simić piše o pobjedničkoj euforiji poslije Drugog svjetskog rata, ali i o užasnoj mržnji i potrebi za osvetom s druge strane.
Najporaznija je činjenica da su “osvetu” provodili oni koji su na to imali najmanje prava - a često su to činili nad onima koji nisu bili ništa krivi. U tom haosu dogodila su se mnoga zlodjela, počinjena su na svim stranama, pogađajući mnoge nedužne ljude.
“Iako je ovo saznanje šokantno, ne smijemo zaboraviti da, čim dobiju priliku, sadisti iz bilo koje etničke grupe traže prostora za svoju zabavu. Ne bi me iznenadilo kada bih saznao da su neki od tih Njemaca bili potpuno nedužni, a da su neki od njihovih mučitelja bili saradnici nacista. To je često bivao slučaj. (Simić 2015: 246)
Autor ističe “kolektivnu krivicu” kao fundamentalno nedopustiv koncept. Kolektivna krivica, kakav god oblik ili opravdanje poprimala, mora biti zla ideja, jedna od najgorih koje je ljudski mozak ikada smislio, i najvjerojatnije najveći uzrok patnje nevinih od svih drugih naopakih uvjerenja u istoriji svijeta - smatra Simić.
Uz aluziju na drevnu latinsku frazu “Historia magistra vitae est” (“Istorija je učiteljica života”), Simić će ustvrditi: “Ako su razmjere ljudske bijede bile nezamislive 1945. godine, i danas su neshvatljive. Možda razlog iz kojeg nikada ne učimo od istorije jeste - da nismo sposobni predvidjeti stvarnost rata i predočiti njegove posljedice”.
Ono što je sam naučio od istorije imalo je visoku cijenu; s druge strane, to je rezultiralo visokom vrijednošću njegovih riječi, premda je sam autor povremeno izražavao sumnju u njihovu moć. S obzirom na to da “učenje od istorije” u njegovom slučaju počinje od najranijeg razdoblja života u Beogradu, u Srbiji (tada dio Jugoslavije) - i premda će kasnije postati američki pjesnik koji stvara samo na engleskom jeziku - Simić nikada neće prekidati vezu sa zemljom porijekla, njenom istorijom, kulturom i jezikom.
Između slike, “stvarizma”, poezije i filozofije
Slike u Simićevim stihovima pune su naizgled sasvim običnih, jednostavnih “stvari”. Njegova poezija, međutim, krije dublja, hajdegerovska značenja. Kao takva, bila je brzo prepoznata po kvalitetu i priznata kao nesumnjivo umjetnički vrijedna.
No, u godinama Simićeve mladosti još uvijek je bila aktuelna rasprava o tome šta bi trebalo ili ne bi trebalo da bude sadržaj istinski vrijednog djela. Još uvijek je bilo onih čiji credo nije dopuštao stav da “između dobro naslikanog povrća i dobro naslikane Madone nema nikakve razlike u vrijednosti”. Pitanje afiniteta: da li je kakav običan, profani “sadržaj” - u smislu detalja, motiva, elemenata prikazanih predmetnosti - dopušten u tekstu istinski darovitog pjesnika? Treba li on da troši svoj talenat na suviše obične, svakodnevne stvari? U jednom od brojnih intervjua koje je dao, pjesnik je ispričao simpatičnu anegdotu koja se odnosi upravo na to pitanje. Kao mladi pjesnik, davne 1965. godine, poslao je svoju stihove uredniku jednog časopisa. Odgovor je bio sljedeći: “Dragi gospodine Simiću... Vi ste očito razuman mladić, pa zašto onda gubite vrijeme na pisanje o noževima, kašikama i viljuškama?”
“Valjda je urednikova premisa bila da postoje stvari vrijedne poezije i da viljuška u mojoj ruci nije jedna od njih.”
Ne radi se o tome piše li pjesnik o “kašikama i viljuškama”, nego o tome kako su te stvari “osvijetljene” u pjesmi, kakvo skriveno, alegorijska i simbolička značenja nose i kakvom ljepotom zrače tako osvijetljene.
Ima postmoderne simbolike u tim semantičkim poljima; među ključnim višeznačnim leksemima nalazimo stabla, cipele, slamu, kiša, kišobran, zrnca pijeska, ulica, dim, golub, pismo i - ono “it”, “ono nešto”, što je neodređeno i beskrajno, nedostižno kao i sam život.
Upravo o tome Hajdeger, jedan od filozofa s najvećom dubinom i osjetljivošću za pitanja umjetnosti, jezika i poezije - govori u svojim tekstovima. Martin Hajdeger tvrdi da “svako djelo ima svoj “thingly” (“stvaristički”, materijalni, supstantivni) karakter”, ali već u sljedećem pasusu dodaje da je “umjetničko djelo nešto izvan i iznad sopstvenog stvarizma”. Bez obzira na materiju kao “stvar”, medij u kojem je izražena, oblikovana (bilo da se radi o vajarskom ili arhitektonskom djelu u drvetu ili kamenu, umjetničkom tekstu u materiji jezika, muzičkom djelu u tonovima) i bez obzira na “stvar” koja se konkretno prikazuje - istinska umjetnost uvijek upućuje na nešto više, nešto drugo (Cipele Van Goga, na primjer; a i Simić ima svoje Shoes, u stihu). “Upravo to ‘nešto drugo’ u djelu čini njegovu umjetničku prirodu” (Heidegger).
Postoji dublje i apstraktnije značenje. Djelo je simbol.
Simić, pjesnik jezgrovite, efektne forme prepune smisla, vjerovao je da je manje u poeziji više i izrazio taj stav mnogo puta u različitim prilikama. Kako je došao do svojih intenzivnih, jakih strofa i kratkih pjesama, Simić je u jednom intervjuu objasnio:
“Kratke pjesme nisu napisane, nego se nalaze u dužim pjesmama. Ja sam napisao mnogo dužih pjesama koje nisu vodile nikamo sve dok nisam shvatio da postoji još jedna, mnogo manja pjesma u njima koja govori sve što je trebalo reći. Vjerujem da je u poeziji manje više.” (Gonzalez 2002.)
(Kraj u narednom broju)
Bonus video:
