Ostalo je još nekih desetak dana do početka semestra na UDG Fakultetu politehnike - i spremam se da još jednom (deseti ili jedanaesti put, morao bih provjeriti) povedem kolo na predmetu Teorija i filozofija arhitekture (treća godina osnovnih studija, šesti semestar) - pa sam, u to ime, kopao i kopao po Netu - i još malo kopao - sve dok ne iskopah članak Teodora Fajningera (Theodore Lukas Feininger, alijas T. Lux, 1910 - 2011) naslovljen “The Bauhaus - Evolution of an Idea” i objavljen u časopisu Criticism (Wayne State University Press, Vol. 2, No. 3, summer 1960.) - koji mi se učinio idealnim za otvaranje nove sezone.
Ti Luks (a ne Ti Laks) je bio “dijete Bauhausa” - slikar i fotograf - sin Lionela Fajningera (Lyonel Feininger, 1871 - 1956), slikara, grafičara, strip-crtača, karikaturiste i fotografa - jednog od najbližih saradnika Valtera Gropijusa (Walter Gropius,1883 - 1969), osnivača Bauhausa - a pomenuti (malo poznati) tekst je zapravo jedinstveno svjedočanstvo (iz prve ruke) o arhitektonsko-dizajnersko-umjetničkoj školi koja je djelovala u periodu od 1919. do 1933. godine - i koja je izvršila nemjerljiv i nesaglediv uticaj na vrlo širok spektar emancipacijskih ideja i procesa koji su obilježili vijek koji je za nama.
Ne bih ovom prilikom zalazio u detalje - već bih se ograničio na par inspirativnih momenata koji se tiču Oskara Šlemera (Oskar Schlemmer, 1888 - 1943), slikara, vajara, scenografa i koreografa - jedne od ključnih ličnosti Bauhausa - i njegovog pristupa radu sa studentima - o čemu izravno svjedoče pisma koja je Šlemer pisao prijatelju - a na koja se poziva Ti Luks Fajninger u pomenutom članku.
“Slijedio sam vlastiti impuls”, piše prijatelju Oskar Šlemer 1922. godine, nedugo nakon što je prihvatio Gropijusov poziv da se pridruži nastavnicima/majstorima na Bauhausu, “u pokušaju da zauzmem stav nastavnika koji bi bio negdje na pola puta između formalne nastave i društvene debate; trebalo je nekako harmonizirati te divergentne (oprečne) tendencije. Osjećao sam da je nužna sinteza kao protivteža tolikom analiziranju. Što je neminovno vodilo ka razmatranju pitanja osnovnih principa. Činilo mi se da su principi korisni i da su od suštinske važnosti. Odnekud je, međutim, iskrslo pitanje: Može li se to što ti želiš postići debatom i diskusijom? - Zar nije bolja akcija? - Neka akcija progovori i neka nam pokaže puteve!
Ako mene pitate, te diveregntne tendencije koje pominje Šlemer su zapravo u središtu (opšteg) problema uspostavljanja odnosa između nastavnika i učenika...
Sa jedne strane imamo nastavnike koji preferiraju ex cathedra pristup - polazi se od činjenice da postoji specifični korpus (stručnog) znanja - dobro prežvakanih i pomono poredanih neporecivih istina - i jedina uloga nastavnika je da to znanje prespe - bukvalno - u glave učenika - što znači da ne postoji prostor za tzv. programatske digresije i kojekakve improvizacije - jer ako postoji dogma - onda moraju postojati tumači dogme (nastavnici - u ulozi lidera) i sljedbenici - učenici koji slijepo slijede lidera (tumača dogme) i bespogovorno prihvataju dogmu. Ako ne slijediš lidera - ako nijesi sljedbenik - onda si jeretik.
Sa druge strane je bilo nešto što se rađalo na Bauhausu - nešto o čemu je Gropijus govorio - strogo vodeći računa da nikada o tome ne kaže nešto konkretno - nešto za što bi se nastavnici/majstori mogli uhvatiti - jer je vjerovao da postoji samo jedno mjesto gdje se to nešto može roditi - baš u tzv. radionicama Bauhausa - kroz odnos između nastavnika i studenata - ili, drugim riječima, sav revolucionarni potencijal Bauhausa je počivao na jednom jedinom imperativu - koji, podrazumijeva se, nikada nije uzdignut na nivo oficijelnog narativa: na Bauhausu nema mjesta ni za lidere - tumače dogme - ni za sljedbenike!
Dakle, Bauhaus je funkcionisao kao kolektiv - ko nije želio, ili nije uspijevao da postane dio kolektiva i da svakoga dana nesebično doprinosi kolektivu - nije mu bilo mjesta na Bauhausu - s tim da Gropijus nikada nije gasio “konstantne požare” - konstantne nesuglasice između majstora, između majstora i studenata i između studenata na Bauhausu - puštao je da se stvari razviju do krajnjih konsenvenci - jer je baš u toj turbulentnoj atmosferi - kroz neprestano i žučno sučeljavanje koncepata i ideja - škola cvjetala - što će reći da je Bauhaus u doba Gropijusa - od starta 1919. godine, pa do 1928. godine kada Gropijus napušta Bauhaus - bio vrlo živo mjesto.
“Insistirao sam na tome da se više ne odlaže naša lutkarska predstava”, opet Šlemer piše prijatelju, 1923. godine, očigledno frustriran, godinu i po nakon što je došao na Bauhaus da kao slikar po vokaciji preuzmeme radionicu za slikanje murala i skulpturu, baš u vrijeme kada od Lotara Šrajera (Lothar Schreyer) preuzima tzv. scensku radionicu. “Počeli smo da radimo na produkciji, vrlo labavo osmišljenoj, jedne od priča iz “Hiljadu i jedne noći”. Ja sam htio da se radi “Kovač iz grada Apolde” - to je jedna narodna priča iz Turingije. Mogli smo da igramo to po selima i da zaradimo neki novac. Učenici nijesu htjeli da rade Kovača, zato što je to bilo, kako rekoše, strašno dosadno i strašno moralizirajuće itd. - a u suštini zato što je to bila “majstorova” ideja. Htjeli su da rade predstavu na svoju temu i na svoj način - samo ih je to zanimalo - to je bio uslov da se svi uključe u produkciju - a i ja sam, na koncu, povjerovao da bi i ta njihova priča mogla da ispadne kako treba - Prvo pravilo: Studente obavezno treba držati u uvjerenju da su oni sve sami smislili i da oni stoje iza svega.”
Čitava ta stvar je razumljivija ako znamo da je većina tadašnjih učenika/studenata stigla na Bauhaus direktno iz rovova Prvog svjetskog rata - i da te momke nije bilo lako impresionirati - nijesu zazirali od autoriteta - ni najmanje.
“Ništa ne nailazi na veće neodobravanje - i kod Gropijusa i kod učenika - od ideje koju je predlažio majstor”, piše Šlemer prijatelju 1924. godine, opet nakon godinu i po od prethodnog pisma, “što će reći da se odbija sve što je direktno i što teži da izađe iz stanja teorijske neutralnosti. Učenici insistiraju da sve rade sami, ili ih moramo barem ostaviti u iluziji da je sve to plod isključivo njihove invencije. Zato oni vole majstore koji znaju i kako da se drže po strani - da ostanu neutralni - i kako da podijele sa njima svoje praktično znanje i iskustva. Prihvataju svakoga ko zna da radi to što oni hoće da rade sami”.
Opet ispucah a da nijesam stigao do poante...
OK, poanta u sljedećem broju...
Bonus video:
