Grubo smo se privatizovali, a ujedno i primitivizovali

Grubo smo se privatizovali, a ujedno i primitivizovali.

Tako prethodne decenije kulturu, društvo, sveukupni život u Crnoj Gori, u razgovoru za “Vijesti” sumira Zoran Bojović - prepoznatljivo lice Titograda, Zabjelo Republike, Podgorice, filma i videa...

Prepoznat na alternativnoj kulturno-umjetničkoj, te aktivističkoj sceni, Bojović već dvije decenije istrajava i u organizaciji jedinog crnogorskog Festivala kratkog, alternativnog filma Smotra kratke video-forme koja se odvija u Podgorici od 2006. godine, a čiji je osnivač i urednik.

“Pronaći pravu video formu sa što manje produkcije, a pritom izbjeći stereotip, trend, diktat - tu vidim kreativni izazov”, kaže on i dodaje:

“U ambijentu nepostojanja kino-amaterizma i skromnih alternativnih platformi smatram da smo uspjeli održati slobodnim prostor za afirmaciju novih autora koji djeluju ili će djelovati u zoni alternative i kino-amaterizma”, navodi Bojović.

Iako je u decembru, nakon 19. izdanja Smotre kratke-video forme, najavljeno da će jubilarno, 20. izdanje Smotre biti održano već na proljeće ove godine, Bojović je Vijestima kazao da termin ipak ostaje isti: decembar, a otkrio je i kakvi su planovi za obilježavanje jubileja.

Govoreći o filmovima, istakao je da je proces stvaranja bespotrebno mistifikovan i birokratizovan.

“Da biste ‘regularno’ snimili dugometražni film u Crnoj Gori danas, treba vam minimum nekoliko dugih i teških godina rvanja sa raznim fondovima i institucijama. Sve to bolno usporava proces nastajanja filma, pa tako i to malo kreativnih autora sa vizijom usporavamo i pasiviziramo, krešemo im krila. Sa druge strane, živimo u vremenima multimedijalne ekspanzije, nikada nije bilo lakše izraziti se filmskim jezikom”, poručuje on i smatra da “kreativni ljudi danas nemaju opravdanja za nestvaranje”.

Pored Smotre, filma, kino-amaterizma, alternativne forme, Bojović se za Vijesti prisjeća svog angažmana tokom devedesetih, koncepta i misije Zabjelo Republike, sumira tokove u kulturi i društvu od tada do danas...

Zoran Bojović rođen je 1973. godine u Titogradu. Završio je Filozofski fakultet u Nikšiću, odsjek istorija i geografija. Kao osnivač i urednik, član uređivačkog tima, producent, autor emisija radio je u brojnim crnogorskim medijima. Scenarista i režiser dokumentarnih filmova oz čijih se naslova mnogo može čitati: “Fenomen korupcije u Crnoj Gori” (2008), “Jedan dan - svaki dan” (2009), “Izbori se!” (2014). Autor je mnoštva kratkih filmova, kampanja, reklama, a kao scenarista i režiser potpisuje i igrani film “Zlatne čaklje” koji je 2007. godine dobio nagradu za najbolji film Filmskog festivala u Varaždinu (Hrvatska) i 2008. specijalnu nagrada Cinema City u Novom Sadu. Sa “Udruženjem ljubitelja Gorice i prirode” dobitnik je nagrada: “Zelena zvijezda” (2014), za javni angažman i ISKRA (2023) za Specijalni doprinos građanskom aktivizmu.

Jedan ste od najistaknutijih ljudi na crnogorskoj alternativnoj, kako društvenoj, tako i kulturno-umjetničkoj sceni. Bili ste član redakcija nezavisnih medija 90-ih, inicijator tadašnjih urbanih pokreta, ostali u filmu, umjetnosti, aktivizmu... Kakve su Vas okolnosti podstakle i šta Vas i dalje podstiče te istrajavate u svemu tome?

Prije svega, hvala Vam što ste me ovako predstavili. Odavno nisam javno istupao, pa nisam siguran koliko me vaših čitalaca uopšte prepoznaje kroz ovo vaše pitanje. A ne oglašavam se često, jer je naše društvo par posljednjih decenija ukliješteno između dva isfrustirana, histerična, naelektrisana narativa. Hrane jedan drugog i od njihove zaglušujuće buke se ništa i ne čuje. I jedan i drugi narativ su van istorijske logike ovog prostora. Plitki i banalni narativi donose upravo takve plodove. Primitivizam, šovinizam, nasilje dominiraju javnim prostorom. Potisnuli smo većinu progresivnog nasljeđa. Dvadeseti vijek smo iskoristili da se kvalitetno udrobimo i usitnimo. Podatak da smo od 1880. godine, kada smo se nakon pet vjekova oslobodili, promijenili čak devet država govori dovoljno o stabilnosti, napretku, budućnosti. Ukoliko se ne smirimo, stanemo u neki red i pravedni poredak - otanjićemo, bukvalno nestati. Upali smo u projektovni stereotip, šlafujemo u blatu i ne mrdamo s mjesta.

Srećom, dovoljno je da držite glavu van i jednog i drugog koncepta pa vam društvena dinamika postaje mnogo jasnija. Naravno, pod uslovom da ste elementarni.

Prvobitno ste pokrenuli Zabjelo Republiku, a nakon sopstvenih filmova stigao je i festival, Smotra kratke video-forme koja opstaje već dvije decenije. Šta su ciljevi Vašeg angažmana i kako sumirate period od sopstvenih početaka pa do danas, bilo kada je društveno-politička ili pak alternativna i umjetnička sfera Crne Gore u pitanju?

Da, početkom 90-ih Zabjelo Republika je bila odgovor moje generacije na užas velikonacionalnih gadosti, na dno malograđanskih strasti. To je jedna od posljednih SFRJ generacija odgajana na principima bratstva, jedinstva, entuzijazma, nekih elementarnih vrijednosti… Maturirali smo ‘92. kada počinje građanski rat u okruženju. Mi smo tada prostor alternative shvatili kao prostor slobode, slobodnog mišljenja i izražavanja. Tako smo kreirali radijske, TV ili filmske sadržaje od kojih je dobar dio odavno u zoni lokalnih kultnih djela. Snimali smo ozbiljne video radove sa jednom VHS ili mini DV kamerom, gerilski štampali časopis katkadnik i beskućnik, bukvalno smo vrištali protiv poremećenog sistema vrijednosti na par tada slobodnih radio-stanica. Radio Free Montenegro je od 1999. do 2002. godine bio najbolji radio u širem regionu. Druga je stvar što tada, a bojim i sada, nemamo mehanizme koji će to realno ocijeniti i adekvatno selektovati.

Sada, 35 godina kasnije, možemo svjedočiti o etabliranom primitivizmu na skoro svim nivoima. Ništa se nije promijenilo na bolje od nestanka jugoslovenske zajednice. Koncept “Tuškog puta” (mislim na nekadašnju kamionsku pijacu - pramaglina iz koje je iznjedren naš sadašnji društveni i ekonomski realitet) i dalje je aktuelan. Dominacija sive ekonomije iznjedrila je i zacementirala sive društvene odnose. Recikliramo devedesete. Djeca ne vole da idu u školu i uče, stariji su većinski pogubljeni u političkim i identiteskim lavirintima. Centri moći su u monopolima, a ne u akademijama.

U takvoj situaciji pričati o kulturi je iluzorno. Kao da tražite čiste, bijele patike na megadeponiji.

Kultura je u takvom društvu potisnuta i marginalizovana. Ipak, događaju se neki mikro pomaci dovoljni da makar zadovoljite svoje interne kulturne potrebe. Ima ljudi, autora u Crnoj Gori sasvim dovoljno, nije sve đaopopio, nego je estrada pojela kulturu, a nema korektiva i brane tom nezasitom transbalkanskom primitivizmu.

Jasno je. Da se okrenemo Smotri, kakvi su utisci sa prošlogodišnjeg, 19. izdanja?

Smotra kratke video-forme - Festival alterntivnog filma/videa ove godine slavi 20 godina postojanja. Podatak da smo do sada prikazali 291 kratki alternativni film naših autora dovoljno govori. U ambijentu nepostojanja kino amaterizma i skromnih alternativnih platformi smatram da smo uspjeli održati slobodnim prostor za afirmaciju novih autora koji djeluju ili će djelovati u zoni alternative i kino-amaterizma.

Prošlogodišnje 19. izdanje Smotre nastavak je tog kontinuiteta. Pored eksperimentalnog dokumentarca, remek-djela “Soul of Nature”, autora Slavka Klikovca i pokojnog Borisa Đurovića, koji spada među najbolje ikada snimljene filmove o prirodi Crne Gore, performans “Mir, mir, mir niko nije kriv” bio je osvježavajuća forma. Mladi ljudi su se uhvatili u koštac sa kolektivnim traumama skorije prošlosti. Takođe, raduje i pojavljivanje nove generacije mladih autora kratkih video-formi.

Kakvi su planovi za 20. Smotru kratke video forme, koja će umjesto proljeća ipak biti održana u decembru, kako smo i navikli? Da li ste već krenuli u organizaciju i šta će biti u fokusu?

Jubilarno 20. izdanje festivala, pored tradicionalnih programa, donijeće retrospektivu ove prethodne dvije decenije. Nastavićemo sa predstavljanjem kino klubova iz regiona, a planiramo jednu veću radionicu kratkog filma. Očekujemo i nekoliko značajnih filmskih imena iz jugoslovenskih zemalja. Moguće je da tokom godine naše najbolje kratke filmove prikažemo u Kanadi i Bjelorusiji. Takođe, otvorićemo prostor za autore performansa i instalacija.

Kako je mnogo kulturnih dešavanja u decembru i osjeća se vrtlog kraja godine, planirali smo da tokom proljeća održimo 20. Smotru, ali zbog vremena potrebnog za pripremu programa, ipak smo odlučili da jubilarno izdanje bude u decembru.

U kojoj mjeri amatersko snimanje vidite kao segment alternative, ali i refleksiju autentičnih priča, te da li se i kako ono može porediti sa mejnstrim filmskom industrijom? Koje su razlike u tim sferama, osim u budžetu?

Proces stvaranja filma je bespotrebno mistifikovan i birokratizovan. Da biste ‘regularno’ snimili dugometražni film u Crnoj Gori danas, treba vam minimum nekoliko dugih i teških godina rvanja sa raznim fondovima i institucijama. Sve to bolno usporava proces nastajanja filma pa tako i to malo kreativnih autora sa vizijom usporavamo i pasiviziramo, krešemo im krila. Sa druge strane, živimo u vremenima multimedijalne ekspanzije, nikada nije bilo lakše izraziti se filmskim jezikom. Kreativni ljudi danas nemaju opravdanja za nestvaranje.

Kada ste u zoni amaterizma niste opterećeni komercijalnim ili formalnim normama što je sasvim dovoljno da iskrenost potekne od vas do publike. Mislim da je to jako važno u ovom dobu smarajućih filmskih šablona. Oko savremenog čovjeka je prezasićeno klišeiziranim video sadržajima. Tu vidim kreativni izazov. Pronaći pravu video formu sa što manje produkcije, a pritom izbjeći stereotip, trend, diktat.

U kojoj mjeri su kulturne, ekonomske, političke i sveukupne okolnosti u društvu od uticaja na razvoj ili stagnaciju kinoamaterizma u određenim regionima ili zemljama? Kakva je situacija u Crnoj Gori?

Socijalistički model našeg društva, od 1945. do 1991. godine, favorizovao je amaterizam u skoro svim granama umjetnosti i života. Razvijen osjećaj zajedništva, poleta i entuzijazma ogromna je sila, zato se SFRJ, između ostalog, i podigla iz ruševina. Podgorica je jedan od rijetkih glavnih republičkih gradova gdje nije došlo do nastavka tog entuzijazma koji je u osnovi amaterskog bavljenja filmom. Utulili smo kultne bioskopske dvorane: Bioskop Kultura, Dom omladine, Dom JNA, Bioskop 25. maj na Koniku…

Grubo smo se privatizovali, a ujedno i primitivizovali, nažalost, na skoro svim nivoima. Paralelno sa dehumanizacijom kulture izvršena je i dehumanizacija gradova u kojima živimo. Nekadašnji, onaj i onakav Titograd sada djeluje kao renesansni gradić u odnosu na sadašnju prenatrpanu i zagušljivu Podgoricu. Sve to utiče na ljude koji kreativno promišljaju, na kvalitet i potencijal njihovog stvaralaštva. Mladim ljudima ne ostavljamo puno čistog prostora. Svaka generacija nanovo se provlači, krvari kroz drače ovog krša.

Kako vidite budućnost kino-amaterizma i alternativnog filma u odnosu na brojne online platforme, društvene mreže, ali i tehnološki napredak, pa onda i na vještačku inteligenciju?

“Svi smo mi započeli kao amateri, samo najbolji među nama su to i ostali”, rekao je Boris Buden. Ne bih ništa dodao ovoj konstataciji.

Uzalud vam dobri filmovi i hiljade ljudi na ulicama, ako nema političke artikulacije te energije

Ako govorimo o kino-amaterima, ima li amaterski film vrijednost u savremenom društvu, bilo u Crnoj Gori ili svijetu? Krije li se tu i potencijal društvene promjene?

Ima, naravno. Ljudima će uvijek biti interesantno da pogledaju autentične, iskrene i slobodne filmske/video forme. Bez obzira da li se radi o kratkom, eksperimentalnom dokumentarcu ili nekoj animaciji, uvijek će se tražiti nešto novo i drugačije.

To što smo mi u Crnoj Gori, sa preskromnim filmskom kvalitetom, delegitimisali cijeli taj mehanizam ne znači da ne on funkcioniše. Radi, itekako, samo ga treba pravilno upotrijebiti.

Jedan film može pokrenuti društvenu dinamiku, a da li će to biti dovoljno da dovede do društvene promjene, stvar je političke artikulacije. Uzalud vam dobri filmovi i hiljade ljudi na ulicama ako nema političke artikulacije te energije.

Umjesto da prosvjećuju, mediji danas uglavnom zatupljuju i manipulišu

Filmski centar Crne Gore i Zavod za školstvo potpisali su Memorandum o saradnji, koji ima za cilj izradu programa filmske pismenosti i njegovo uvođenje u sistem predškolskog i osnovnog obrazovanja u Crnoj Gori. Šta mislite o tome i kako podstaći kritičko promišljanje, filmsku edukaciju, ali i alternativno obrazovanje zarad unapređenja znanja mladih, ali i položaja filmske umjetnosti?

Razvoj kritičkog promišljanja, medijske pismenosti i kulture dijaloga neki su od mehanizma koji mogu dovesti do odgovornijih građana. Ne bih se usko fokusirao na mlade, svakako je da su najbitniji. Pomenute mehanizme treba ponuditi i starijima. Očigledno je da smo neke nivoe civilizovanog ponašanja preskočili. Pored institucija, i mediji su jako biti. Nažalost, umjesto da prosvjećuju i obrazuju, mediji danas uglavnom zatupljuju i manipulišu. Regulatorne institucije bi morale očistiti medijsku scenu, a obrazovne institucije kreirati zanimljive programe. Sve u svemu, potrebno je puno vremena da se takve inicijative implementiraju i daju željene rezultate.