(Dragan Koprivica, “Don Kikot”, ITP “Unireks”, Podgorica, 2024)
Dragana Koprivicu poodavno poznajemo kao višestrukog stvaraoca: pjesnika, dramskog pisca, reditelja, kritičara, kolumnistu, aforističara... Raznovrsnošću svog literarnog pera, on u svakoj navedenoj oblasti, s vremenom, postaje sve dosljedniji, zreliji i dorečeniji. Tu, prije svega, mislimo na njegov dramski i kolumnističko-aforističko-satirički opus. Kad imamo u vidu ovakvu višeslojnu uronjenost u tkivo života, čitaocu se, naravno, onom zahtjevnijem, i nehotice otima uzdah, uz žal što se ovaj autor, kao književni kritičar i teoretičar, češće ne dotiče naše književne prakse, koja već poodavno vapi za analitičkom, istoriografskom sistematizacijom. No, Koprivica, s druge strane, svoju budnost književnog istraživača, ipak nije prepustio slučaju i, “držeći je na oku”, veoma ju je uspješno transponovao u drugu stvaralačku sferu: u aforistiku koja nikad ne gubi na aktuelnosti, jer se bavi onim pitanjima koja su prisutna u ljudskom društvu od njegovog postanja.
U “Don Kikotu”, čiji se naslov asocijativno naslanja na humornu sliku Servantesovog “Don Kihota”, Koprivica je, uz ranije, uvrstio i svoje najnovije izabrane aforizme, sistematizujući ih u više tematskih poglavlja: o državi, građanstvu, vlastima, političarima, o političkim partijama, vođama, predsjednicima, penzionerima, policiji, porodici, o siromaštvu, bogatašima... Kroz, naizgled oprečnu a, u suštini, logičnu misao da je “humor veoma ozbiljna stvar”, autor je ukazao na svu složenost ljudskog duha, karaktera i naravi, na njihove slabosti i kontradiktornosti per se, kompoziciono ih slažući u jedinstven iskazni blok, bilo njihovih krajnosti, ili saglasja. Pišući o aforizmima Dragana Koprivice, Aleksandar Ćuković, književni teoretičar, s pravom je zaključio da je “sve meta njegove (Koprivičine) satiričarske oštrice. Nema povlašćenih. Niko nije pošteđen. Niko se nije uspio skriti”. I zaista, Koprivica je pred našim očima rastvorio široku mapu ljudskih naravi, bilo individualnih ili entitetskih mentaliteta, te ga na taj način, istovremeno, doživljavamo i kao kolumnistu izoštrene percepcije, dragocjenog iskustva i analitičke oštroumnosti. Otuda, njegov humor, gotovo ni u jednom aforizmu, ne pristaje na trenutnu “lakoću postojanja”, već se svojom asocijativnošću veže za psihološke i karakterološke finese pojedinaca i kolektiva, za njihov istorijski podtekst i političko-sociološki portret.
Uvijek otvorenih očiju i sposobnošću da efektno poentira problem kojim se tako ispitivački pozabavio, Koprivica nas svojim aforizmom odlučno pokreće u smjeru dodatnog samopreispitivanja: koliko smo u dosluhu sa njegovom jetko-ironičnom konstatacijom; da li nas upućuje ka objektivnijem rezonu, kada se radi o našoj životnoj svakodnevici, ili nas, u stilu željezničke skretnice, pomjera na kolosjek još dublje, pomnije analitičke avanture; na koji način čitamo crnohumornu stranu Koprivičinog smijeha; u čemu se, i koliko prepoznaje aplikativnost autorovog aforizma itd... itd... Bez obzira što Koprivičin aforizam kreće širim semantičkim zamahom, svrhovitost njegove ideje mogli bismo lakonski sažeti u konstataciju: da, prosvjetljujući, autor nas, istovremeno, uz pomjeranje nerva naše odgovornosti, čini angažovanim. U najmanju ruku, budnijim nego što smo dotad bili.
No, s druge strane, humor nije nimalo nevino pitanje, već glasna, dijabolična tvarca. Ako smijeh prihvatamo samo smijeha radi, on je bezopasan. Ali, ako zađe u “crnu”, destruktivnu zonu, postaje crni humor. Tu antinomiju, koja bilježi njegov pojmovni sklop, nije teško razabrati, tim prije, ako se zna da sve ima i “svoju drugu stranu”. Šta je u tome privid, igre radi, a šta stvarni efekat, saznanja radi? Koprivica je tu veoma jasan, jer pod udar njegovog humora ne dolazi samo jedan dan, jedna situacija, jedan čovjek, već čitave formacije, epohe, običajno soc-kulturološke, istorije, političke situacije, čijoj konstanti i danas svjedočimo. Ilustracije radi, evo nekoliko aforizama: “Imamo izbalansiranu prošlost: svijetle stranice naše mračne istorije”; “Osjeća se pomak: tako smo snažno s glupostima krenuli - pamet da ti stane..!”; “Da bi se autentično pridružio radničkoj klasi preko radničkih zanimanja, položio je za rukovaoca glasačkih mašina”.
Refleksivni naboj aforizma rađa se, ne samo iz idejne jasnoće, već i iz duboko pročišćenog i iskristalisanog stilskog postupka, koji ne dozvoljava da se autorova misao udalji sa glavne, presudne staze, već je drži budnom u svoj njenoj snazi i ubojitosti. Takvog formata su i aforizmi Dragana Koprivice, čiji su temati postali britko naravoučenije, otvorena pozornica svih mogućih egzistencijalnih rašomonijada, bilo pojedinca, porodice, društva, naroda, države... Ovako široki panoramski prikaz stanja i situacija, u kojima se čovjek, ne samo nađe, već ih i sam stvara, igrajući najčešće glavnu ulogu u sopstvenom “rukopisu”, asocijativno nas približava Koprivici kao književnom analitičaru, a što on to, prije svega, i jeste. Dakle, na stranicama “Don Kikota”, kroz značenjski krajnje svedenu riječ, niče mnogostruka priča o nama: našem mentalitetu, zabludama, porocima, nepravdi, kratkovidosti, samoljublju, grandomaniji, dvoličnosti... Dakle, ista ona svjedočenja koja su, kao sižejna tkiva, nicala na stranicama mnogih romana, priča, drama... Ali, ovoga puta, prvenstveno kroz humorno, ironijski-sarkastično ogledalo. (“Mogli smo biti odlučujući tas na vagi da nije prevagnulo naše vječito balansiranje”; “Dosadna predstava je napokon dobila na snažnom ubrzanju kad su nezadovoljni gledaoci skočili na scenu i pojurili glumce”).
Aforistička građa u knjizi raspoređena je, motivski i tematski, po cjelinama: o istoriji, političarima, vođama, o braku, vjernosti-nevjernosti, o ženi, a nijesu izostavljene ni umjetničke oblasti - književnost, muzika, slikarstvo (“Njegoševski eho: “Naš teatar snom mrtvijem spava - scena naša nema reditelja”; “To je onaj miljenik režima, kontroverzni pisac: visokotiražni i niskomoralni”). Nekada aforizmi imaju slobodniji narativni tok, koji prati “odušak” piščevih osjećanja, koja su se iskrala iz autorovog čvrstog ironijskog narativa. Gotovo svaki aforizam (mada svi ne poentiraju jednakom težinom i ubojitošću) iskušava problem na način da ga adekvatno prati, često uz autorovu ovlašnu sugestiju - na koji način da ga i eliminišemo. Ili, uz obrazloženje kako je do problema došlo. Otuda, razgrćući stranice “Don Kikota”, pred sobom imamo, zapravo, široko polje društvenih naravi. Samo, za razliku od Balzakovih “dugometražnih” kadrova, ovdje, što je i logično, svjedočimo deficitu opisa.
Ali, da se ne zavaravamo: davno je već rečeno da umjetnošću ne možemo, u etičkom pogledu, pomjerati finansijske, političke, vojne, i uopšte korporativne sisteme moći, u smislu da budu pravedniji i perspektivniji. Ali, možemo uticati na svijest pojedinca, na snagu njegove volje, na njegov etički i sveukupni duhovni personalitet. Zapitani smo i zbog još jedne karakteristike aforizma: doza humora, kojim isijava, i doza kritičkog osvješćenja, kojeg u nama pokreće - u kakvom su suodnosu? Šta bi, u ovom slučaju, trebalo da prevagne? To zavisi od recipijenta, čitaoca. Bojim se da će čitalac, kako nikad nije imao lagodnu životnu poziciju, prije glasati za humor. Da njime, bar na trenutak, razvedri svoj socijalni status. A političari, finansijski i drugi karteli? Aforizam, i ne samo onaj iz “Don Kikota”, ni u čemu im ne može nauditi. Jer su, kako milenijumska praksa govori, uglavnom imuni na kritička osvješćenja. Knjigu, svakako, treba pročitati. Radi sopstvenog zadovoljstva (“Smijeh je lijek”), a i da se podsjetimo kakvi ne bi trebalo da budemo.
Bonus video:
