Mađioničar je svojom flautom dodirnuo svaku od tri lutke, a one počeše da plešu. U svojoj živosti one osjećaju, nadaju se, žele, a svojom pričom neodoljivo podsjećaju na ljude i njihove čarke, poroke i nesrećne sudbine. Jedna od lutki je Petruška, glavni lik istoimenog baleta.
Tu magiju Stravinskog oživjele su sestre Bizjak, Lidija i Sanja, na festivalu “Forte piano” u Podgorici, a predstavile su se i djelima Miloša Raičkovića “Duet without you”, Karola Befa ”Priviđanja” i Melani Boni “Kleopatrin san”.
Svirale su u četiri ruke, a program nisu činila samo djela koja su namijenjena toj vrsti sviranja. Sanja Bizjak kaže da je klavir za četiri ruke bio gramofon od 18. vijeka, više od 19. vijeka, za mjesta gdje nije mogao da stigne orkestar, te da su većinu orkestarskih djela veliki kompozitori pisali verziju za četiri ruke.
“Od Mocartovih simfonija do evo baleta koji smo večeras svirale, ‘Petruška’, ‘Posvećenje proljeća’... to je za ljude, čak i kad ne znaju orkestarsko djelo, potpuno neka nova vizija tih djela, kao da je ono prošlo kroz skener gdje se odjednom taj orkestar, masa, linije čuju na neki potpuno drugi način. Dva klavira koja isto sviramo za neke koncerte su druga priča. Ima dosta repertoara pisanih isključivo za dva klavira”, objašnjava Sanja.
U razgovoru za “Vijesti” one pričaju o klasičnoj muzici, njenoj povezanosti sa drugim umjetnostima i pričama koje u sebi nose. Otkrivaju kakav je položaj klasične muzike u Francuskoj, gdje žive i rade, i šta je zapravo u toj zemlji najcjenjenije. Govore o različitim segmentima svog muzičkog rada, izdvajaju najvažnije nastupe, a u svemu tome prate i stanje u zemlji odakle potiču - Srbiji.
Kako ste zadovoljne nastupom i kako doživljavate to što ste dio festivala “Forte piano”?
Lidija: Zadovoljne smo, bilo je dosta ljudi. Mi se bavimo tim klavirskim duom, četiri ruke i dva klavira, baš dugo, sad već preko 20 godina. Rijetki su festivali koji se baš onako fokusiraju na taj domen kamerne muzike, tako da nam je baš bilo interesantno.
Sanja: Drago mi je što sam imala tri prijateljice koje znam iz Pariza, koje su Crnogorke, a koje su bile večeras u sali. Posebno mi je drago što se sve poklopilo tako lijepo.
Imate brojna značajna pojavljivanja. Da li biste neke nastupe naročito izdvojile?
Lidija: Sigurno nastup na londonskom festivalu “Proms” gdje se svira u Albret holu pred pet hiljada ljudi koji stoje u parteru, a svirale smo sa orkestrom “Karneval životinja”. Puno koncerata na francuskom festivalu Roque d’Anthéron koji je na otvorenom u Provansi na jugu.
Sanja: U Japanu su interesantni koncerti. Posebna je publika. Na potpuno drugačiji način percipira umjetnike, doživljava ih kao zvijezde sa neke druge planete, dobije se puno poklona… cjelokupno jako posebno iskustvo u više dana.
Lidija: Da, baš je neobično i dirljivo.
Vi živite i radite u Parizu u Francuskoj. Kakvo je tamo iskustvo klasične muzike?
Lidija: Prvo sam ja otišla pošto sam starija zato što je naša profesorka iz Beograda studirala u Francuskoj, pa je to bila neka veza. Odmah sam ušla u Nacionalni konzervatorijum. Ušli smo u taj najviši rang, u najvišu školu, gdje su najbolji profesori… Živim tu preko 30 godina, a Sanja...
Sanja: 24. godine.
Lidija: Da. Onda godinama shvatite kakva je to kultura i to nije kultura klasične muzike. Tu ona nije najvažnija. Najvažnija je literatura, najvažniji je film…
Sanja: Pozorište… Nije kao Njemačka, na primjer.
Lidija: Da. Klasična muzika nije nešto što je prvo i ta borba je stalna. Ne samo naša, već uopšte francuskih muzičara za svoje mjesto pod suncem. Ali nekako, eto, živimo, radimo… ja predajem sada baš na tom istom Nacionalnom konzervatorijumu, gdje sam i studirala. Sanja takođe predaje, tako da to nam je sada neka baza.
Koliko je važno znati priču da bi se razumjela kompozicija, ili je to moguće i bez poznavanja priče? Recimo, “Petruška” je jedna zanimljiva priča.
Lidija: Mislim da može i bez poznavanja priče. Mislim da je interesantno ako znate, jer je jako detaljno. U notama je vrlo vrlo detaljno radnja opisana riječima, ne samo scene nego i baš i u scenama ima “a sad je Petruška ustao”, “sad je umro”, “sad je balerina”, “sad...” Tako da jeste interesantno, ali kao i svaka muzika, čak i programska preživljava vrlo dobro i bez poznavanja priče.
Tako ste kroz klasičnu muziku upoznale i razne priče i druge oblasti umjetnosti?
Lidija: Apsolutno.
Sanja: Dosta romantične muzike inspirisano je komadima iz pozorišta, ili su pisane za pozorišne predstave.
Lidija: Da, ili poezijom vrlo često.
Sanja: Ako se svira transkripcija nekih pjesama onda to zahtijeva i znanje.
Lidija: Ima, na primjer, jedan cio repertoar za djecu gdje je priča najvažnija, od “Peće i Vuka”, “Babara”, “Karnevala životinja”... to su sve djela koja imaju svoju priču. Naravno, za djecu je važno da znaju (priču), jer onda im je pažnja mnogo usmjerenija. Nauče vas razne stvari paralelno uz muziku.
Kako poredite rad solo i kao sestre?
Lidija: Mi sviramo zajedno preko 20 godina.
Sanja: Počele smo brzo pošto sam ja došla posle Lidije. Nekako su nas neki ljudi ubacili u to uprkos nama.
Lidija: Da, to nije bila naša ideja.
Sanja: Onda smo mi shvatile da to funkcioniše baš dobro i odmah smo krenule jako puno da sviramo, ali zbog te naše razlike u godinama, 20 godina, svaka je dosta već započela svoju rutu. To je nekako bilo paralelno, iako je duo ono po čemu nas znaju u muzičkom svijetu. Trudimo se, ne sviramo samo same i duo nego Lidija ima i projekte sa violinom i dva glumca koja imitiraju ptice, projekte koji su pozorišne, scensko-muzičke predstave. Ja od prije dvije godine se bavim malo kabareom i francuskom šansonom, onda pravimo aranžmane za neke pjesme…
Lidija: Zahvaljujući duu ljudi nas znaju pa onda sviramo i druge stvari, resitale sa violinom, sa čelom, kamernu muziku… tako da ima svačega.
Svoj ste koncert, kako ste i kazale na sceni, posvetile profesoru koji je baš danas (dan koncerta) preminuo?
Lidija: Ferenc Radoš, mađarski klavirski pedagog parekselans.
I kao što ste rekle studentima?
Sanja: I studentima.
Lidija: Apsolutno.
Sanja: Pratimo sve što se dešava iz Pariza. Bile smo sad u Somboru u Srbiji porodično, tako da učestvujemo, pišemo transparente, šetamo…
Lidija: To je ista priča koja je traje već tridesetak godina, iste teme, isti problemi. Ja sam protestovala devedesetih, izgleda da mora stalno.
Važno je da umjetnici progovore kad se nešto dešava, zar ne?
Lidija: Jako važno.
Sanja: To nije obaveza, ali mi osjećamo tu neku potrebu.
Lidija: Kao i svi obični građani.
Sanja: Muzika je dio kulture, a kultura je tu gdje je. Na kraju krajeva ne treba biti ne znam koliko pametan. To su osnovne stvari, osnova je pravda, ako nema pravde onda džabe ti muzika i sve.
Bonus video:
