Očuvanje prirodnih ljepota i pejzaža Crne Gore zahtijeva promjenu svijesti i odgovorno upravljanje resursima, jer jedino tako možemo osigurati budućnost za naredne generacije, poručuje u razgovoru za “Vijesti” umjetnica Mirjana Marsenić Vujović, čija je samostalna izložba “Zvuk tišine” otvorena u Modernoj galeriji Muzeja i galerija Podgorice do 27. marta.
Nadahnuta prirodom, ali i zabrinuta za nju, izraz Mirjane Marsenić Vujović vezuje se upravo za njeno veličanstvo - prirodu, u svoj svojoj punoći, snazi, moći, zanemarenosti...
“Odnos prema prirodi je, zapravo, i odnos prema nama samima - uništavanjem prirode, uništavamo i sebe. Umjetnost, kao moj način izraza, postaje alat kroz koji želim podići svijest i pozvati na akciju, jer zaštita prirode nije samo moralna odgovornost, već i nužnost za opstanak svih nas”, naglašava Marsenić Vujović.
Ona vjeruje da “umjetnost ima moć da otvori oči, pokrene emocije, izazove razmišljanje, a kroz svoje poruke često djeluje kao prorok, predviđajući smjer u kojem društvo ide, upozoravajući na ono što je nevidljivo ili zaboravljeno”. Takva su i njena ranija djela, ali i najnovija predstavljena na izložbi “Zvuk tišine” koja otvara oči, pokreće emocije, podstiče razmišljanje, ali i šalje snažne poruke.
Moglo bi se reći da je njena umjetnost, inspirisana prirodom i međusobnim odnosom čovjeka i prirode ili čovjeka prema prirodi, istovremeno vizionarska, romantičarska, idealistička, aktivistička i angažovana, ali i otrežnjujuća, spoznajna...
“Mirjana Marsenić Vujović je izabrala da okosnica njene umjetničke poetike bude upravo priroda u svoj svojoj nježnosti, bogatstvu i čulnosti... U velikim formatima koji uvode posmatrača u nježnu, romantičnu estetiku, koja neodoljivo podsjeća na početke impresionizma, leži izuzetno snažan otpor prema industrijalizaciji i nasilnom preoblikovanju prirodnih bogatstava”, zapisala je kustoskinja postavke, istoričarka umjetnosti Iva Vukotić.
Postavka u Modernoj galeriji obuhvata 11 radova velikog formata, nastalih u tehnici ulje na platnu, dok centralno djelo predstavlja instalacija u prostoru koja prikazuje plutajuće lokvanje, izrađene od najlona i plastike, što upućuje na ekološke i brojne druge probleme, ali i beskraj i opstanak prirode.
“Moj odnos prema prirodi je duboko ukorijenjen u poštovanju i razumijevanju njene važnosti. Priroda je za mene ne samo inspiracija u umjetnosti, već i temelj za svakodnevni život”, jasno kaže Marsenić Vujović u razgovoru za “Vijesti” i dalje detaljnije govori o svojoj izložbi, umjetnosti, motivima...
Priroda je, od ranije još, u fokusu Vašeg stvaralaštva. S obzirom na sve okolnosti u društvu, kako je motiv prirode evoluirao u Vašem umjetničkom izrazu? Da li je izložba “Zvuk tišine” logičan nastavak Vašeg dosadašnjeg rada ili određena prekretnica i u kom smislu?
“Zvuk tišine” je, na neki način, logična okosnica u nastavku mog istraživanja u mediju slikarstva, koji je dominantan na ovoj izložbi. Medij slikarstva doživljavam kao meni najbliži oblik i zonu mog unutrašnjeg istraživanja, a istovremeno i kao prostor u kojem se upuštam u duboko istraživanje likovne poetike i likovnih elemenata.
Zanima me svjetlost, njeno prikazivanje, tekstura, forma, valeri koje mi sama tehnika slikarstva omogućava i dopušta da ih istražim i izrazim. Kroz slikarstvo imam priliku da se bavim ne samo vizualnim aspektima, već i dubljim, gotovo apstraktnim pitanjima percepcije i doživljaja. Svjetlost, koja je često prolazna i neuhvatljiva, postaje moj alat za interpretaciju ne samo svijeta oko nas, već i unutrašnjih procesa i stanja.
Šta nam donosi izložba “Zvuk tišine” i kako biste opisali inicijalnu ideju i emocije koje prate postavku?
Izložba “Zvuk tišine” donosi seriju od 11 akriličnih slika na platnu velikih formata, a centralna kompozicija “Lokvanja” konceptualno zaokružuje cijeli proces stvaranja. Priroda, koja je već dugo u fokusu mog stvaralaštva, ovaj put se prikazuje kroz dublji, introspektivni pristup. Zvuk tišine je, zapravo, izraz mog traženja unutrašnje ravnoteže unutar sebe, nešto što sam željela istražiti kroz interakciju mojih radova i publike. Ova izložba predstavlja moj dnevnik koji bilježi svaki korak, od prvih skica do završne realizacije, a, vjerujte, proces stvaranja nije bio jednostavan. Inicijalna ideja potekla je iz želje da kroz prirodu, a naročito kroz motiv atmosferskih pejzaža, lokvanja, prikažem tišinu kao zvuk, odnosno onu neslušljivu, ali vrlo prisutnu dimenziju koja nas okružuje. Emocija koju želim prenijeti je unutrašnja potražnja za smirenjem i ravnotežom, uzimajući prirodu kao refleksiju tih osjećaja.
Instalacija plutajućih lokvanja nosi snažnu ekološku poruku, kao oksimoron prirodne ljepote i zagađenja, kroz svojevrsnu ekološku i kritiku misli, ponašanja, nemara. Za izradu ste koristili najlon. Ima li prostora za postavljanje ovog djela u svakodnevni ambijent i čemu svjedočimo kao posmatrači gledajući Lokvanje?
Kroz svoju umjetnost nastojim da se bavim pitanjem zaštite prirode i borbe protiv njenog uništavanja. Kroz radove sa lokvanjima koje sam radila prije 8-9 godina na otvorenim površinama (Cetinje i Kotor), velikim dimenzijama i interakcijom, želim da ukažem na problem zagađenja i važnost zaštite životne sredine. Lokvanji, koji se često povezuju sa čistim vodama, u ovom kontekstu postaju simboli ugroženosti prirodnih resursa zbog zagađenja.
Lokvanji koji su napravljeni od najlona, materijala koji aludira na plastične kese i prekomjernu upotrebu istih, ukazuju na ugroženost ekosistema i transformaciju prirode u nešto što je umjetno i štetno. Na taj način, sami lokvanji izranjaju kao pobjednici, jer svojim bijelim cvjetovima simbolizuju nadu i otpor prema zagađenju, pokazujući nam smjer u kojem se krećemo.
Odnos prema prirodi je, zapravo, i odnos prema nama samima - uništavanjem prirode, uništavamo i sebe. Umjetnost, kao moj način izraza, postaje alat kroz koji želim podići svijest i pozvati na akciju, jer zaštita prirode nije samo moralna odgovornost, već i nužnost za opstanak svih nas.
Takođe, želim da napomenem da sam, kao finalistkinka nagrade Milčik prije dvije godine, radom “Kako siješ, tako žanješ”, kroz instalaciju u prostoru, prikazala ozbiljan problem zagađenja plastikom i mikroplastikom u našem moru. Ova instalacija imala je za cilj da podstakne svijest o devastaciji morskog ekosistema i podstakne promjene u odnosu prema prirodi. Umjetnost mi omogućava da kroz vizualne poruke doprinosim širenju svijesti o ekološkim pitanjima.
Često se govori o prirodnim ljepotama i pejzažima Crne Gore kao posebnim biserima naše zemlje. Da li se dovoljno pažnje posvećuje njihovom očuvanju, s obzirom na to da je upravo priroda najveća žrtva velikih investitorskih projekata i elitnih/elitističkih kompleksa?
Nažalost, svi smo svjedoci urušavanja prirodne sredine usljed prekomjerne urbanizacije i neodrživih investitorskih projekata. Svijest ljudi o značaju očuvanja prirode sve više izostaje, jer je fokus sve više usmjeren na kapital i novac. Kroz velike elitističke projekte i komplekse, priroda postepeno gubi svoju autentičnost i bogatstvo. Tek kada shvatimo da ovakav put nije održiv i da ugrožava ne samo našu okolinu, već i naše vlastite živote, tada ćemo početi da tragamo za rješenjima i moliti za pomoć. Očuvanje prirodnih ljepota i pejzaža Crne Gore zahtijeva promjenu svijesti i odgovorno upravljanje resursima, jer jedino tako možemo osigurati budućnost za naredne generacije.
S obzirom na to da u Vaša djela oduvijek inkorporirate i aktivistički segment, kako biste opisali svoj lični odnos prema prirodi, ali i njenom prikazu u umjetnosti, te koliko je umjetnost plodno tle za angažman i aktivizam?
Umjetnost ima moć da otvori oči, da pokrene emocije, da izazove razmišljanje, a kroz svoje poruke često djeluje kao prorok, predviđajući smjer u kojem društvo ide, upozoravajući na ono što je nevidljivo ili zaboravljeno. Moj odnos prema prirodi je duboko ukorijenjen u poštovanju i razumijevanju njene važnosti. Priroda je za mene ne samo inspiracija u umjetnosti, već i temelj za svakodnevni život. Započela sam jednostavnim, ali značajnim činom - odbila sam plastične kese. Na prvi pogled, to može izgledati kao sitnica, kao kap u moru, ali kada se sagleda iz šire perspektive, jasno je da svaki mali korak doprinosi većem cilju. Ako svi činimo male promjene, onda se cijeli svijet mijenja. To je i suština aktivizma u umjetnosti - promjena se ne dešava preko noći, ali uz konstantnu posvećenost i odgovornost, ona postepeno raste i postaje snažna.
Naziv postavke, objedinjen sa nazivima radova, ima poetski i filozofski prizvuk. Koliko oni otkrivaju o samom djelu, odnosno ciklusu i izložbi?
Nazivi djela, poput “Jednostavno priroda”, “Ti maleni čudesni svjetovi”, “Tišina prirode” i “Zvuci tišine”, vode nas kroz proces mog ličnog istraživanja i doživljaja prirode. Svako od tih djela nosi sa sobom specifičnu emociju i motiv koji je duboko ukorijenjen u mikro i makro elementima prirode. “Ti maleni čudesni svjetovi”, kroz prizmu prirodnih detalja, otkrivaju moje unutrašnje istraživanje, čitanje vlastitog bića, u kojem sam tražila dublje značenje svoje veze s prirodom.
“Jednostavno priroda” i “Tišina prirode” istražuju temelje našeg postojanja i našu duboku povezanost s okolinom. Zar, na kraju krajeva, priroda nije to što nas čini onima što jesmo - ljudskim bićima, duhovnim entitetima, koji su ujedinjeni u krug prirodnih zakona i snaga? Kroz tišinu koju priroda nosi, ja istražujem sebe, ali i našu bit. Ovi nazivi, u svojoj jednostavnosti, pozivaju na refleksiju o tome kako smo svi dio iste te prirode koja nas je iznjedrila, kroz koju se neprestano krećemo, koja nas oblikuje.
Vaša paleta boja i način izražavanja često podsjećaju na impresionizam, a sa time nerijetko kombinujete i instalacije u prostoru. Od čega zavisi, kako kolorit, tako i forma kojom se izražavate?
Velika platna za mene predstavljaju slobodu i svu punoću stvaranja. Na ovim formatima je vidljiv drugačiji pristup i tehnika slikanja u odnosu na ranije. Koristila sam se tehnikom impasto koja mi je dala mogućnost fizički vidljivog poteza četkice. Tom tehnikom su se, kroz istoriju, služili venecijanski slikari, kasnije impresionisti, pa sve do slikara modernog doba.Taj način slikanja mi pomaže da duboko izrazim svjetlost, dubinu slike, kao i svoje emocije, energiju i dinamiku. Ovi radovi, sa svim svojim detaljima, svjetlom i dinamikom, dolaze do izražaja kroz ovu tehniku, jer svaki potez četkice nije samo slikarski, već je i emotivan, te kao takav prenosi duboku unutrašnju energiju. Na neki način, možda se promjena u načinu slikanja desila i zbog specifičnih uslova u okviru kojih su ovi radovi i nastali. Kolorit na mojim platnima zavisi od trenutka pri stvaranju, atmosfere, refleksije spoljnih faktora, a u isto vrijeme i mog unutrašnjeg traganja.
Je li potrebno uspostaviti balans između estetskog doživljaja i angažovanog pristupa u umjetnosti, kako je to u Vašem slučaju? Koliko je publika važan faktor (u) umjetnosti i šta Vi mislite o pitanju da li joj treba povlađivati, izazivati ili je podsticati?
Kada govorimo o tome da li u umjetnosti treba povlađivati publici, smatram da se umjetnost ne smije stvarati samo s ciljem da zadovolji očekivanja ili ukuse publike. Umjetnost ima moć da pomjera granice, izaziva i podstiče razmišljanje, pa ponekad mora izazvati nelagodu ili postaviti pitanja na koja ljudi nisu spremni da odgovore. Umjetnik, po mom mišljenju, ima odgovornost da bude iskren i autentičan, a ne da stvara ono što je već odobreno ili lakše prihvaćeno. Ponekad je potrebno izazvati publiku, probuditi je iz komfora, jer samo tada umjetnost može biti zaista transformativna. S druge strane, publika svakako ima svoju ulogu u umjetnosti, jer se umjetnost uvijek formira u kontekstu društva i vremena u kojem se stvara. Umjetnik ne djeluje u vakuumu, već u interakciji s publikom, jer se svaki umjetnički rad interpretira i doživljava kroz prizmu društvenih, kulturnih okolnosti. Ipak, to ne znači da umjetnik treba povlađivati publici, već da je važno razumjeti njen kontekst i kroz umjetnost pružiti mogućnost za dijalog, refleksiju i promjenu. Umjetnost je, u tom smislu, most između umjetnika i društva, a balans između izazivanja i podsticanja na razmišljanje čini je snažnim alatom za promjenu.
Iskreno, ne razmišljam o balansu estetskog i angažovanog pristupa u svom stvaralaštvu. Razmišljam o realizaciji ideje i o medijima, kao i o načinima koje mi ideja pruža da ih realizujem.
Kakvi su utisci sa otvaranja izložbe, postavke u galerijskom prostoru i šta biste rekli, zašto bi ljudi trebalo da je vide?
Zaista sam dirnuta velikim brojem posjetilaca koji su prisustvovali otvaranju izložbe, i to, iako je tog dana bilo kišovito vrijeme. Ono što me posebno raduje je činjenica da su mnogi ljubitelji umjetnosti, koje lično nisam poznavala, došli da uživaju u postavci. To mi pruža ogromno zadovoljstvo. Ova izložba je za mene veoma posebna i emotivna, te ima poseban značaj, kako profesionalno, tako i lično.
Želim se zahvaliti cijelom timu iz Muzeja i Galerija Podgorice, kao i istoričarki umjetnosti Ivani Vukotić i direktorki Ivani Čupić, na fenomenalnoj saradnji.
Kakvi su planovi za dalje, ima li u najavi nekih novih predstavljanja ili pak novih ciklusa?
Zasada nemam ništa konkretno u najavi, jer treba da prođe neko vrijeme kako bi se sve što je urađeno “sleglo”. Sada je vrijeme za mali odmor i refleksiju.
Bonus video:
