Portreti koji se keze u lice vremena i govore sami za sebe... Obični ljudi koji često nemaju priliku da izraze svoje nezadovoljstvo... Vrijeme u kojem novac pokazuje vrijednost... Sve to i još mnogo šta vidi se i iščitava sa umjetničkih djela akademske slikarke Ane Cvejić iz Beograda koja se upravo putem portreta koji se smiju u lice, daje glas običnom čovjeku i istovremeno ukazuje na brojne probleme današnjeg društva.
To je potvrdila i sama umjetnica u razgovoru za “Vijesti”, ali i na otvaranju svoje samostalne izložbe u Gradskoj galeriji Kotor, u organizaciji JU Kulturni centar “Nikola Đurković” gdje je postavka “Moral, karakter cenzura” dostupna do 27. marta.
Izložba je pred kotorsku publiku donijela seriju od 20-ak crteža nastalih kombinovanim tehnikama na velikim formatima, a kojima Cvejić na iskarikiran način pokušava da prikaže dešavanja i promjene u društvu.
“Sunovrat današnjeg društva zasniva se na padu morala i nepostojanju karaktera, a na kraju cenzura dolazi kao cenzura u umjetnosti. Osnovna problematika je vrijednost, jer današnje društvo se zasniva na materijalizmu. Moral, karakter, čestitost, iskrenost..., nemaju vrijednost ili je ona svedena na minimum. Nasuprot tome, vrijedan si onoliko koliko imaš novca. U modernom vremenu u kojem živimo, novac pokazuje vrijednost. Po svemu sudeći, živimo u vremenu pada ili sunovrata jednog društva. Ne postoji individualnost ili je svedena na minimum. Svaka individualnost je čudna, osuđena na propast. Valjda svi treba da budemo isti i poslušni, jer se narodnim masama tako najlakše upravlja. Moji radovi su satirični prikaz vremena u kojem stvaram, a koje nije naklonjeno pravom, iskrenom i prirodnom. Oni ne treba da prikažu suptilnu igru svjetla, sjene i nagovještaja - oni se otvoreno keze u lice vremena i govore sami za sebe”, zapisala je Cvejić o svojim djelima.
Umjetnica iz Srbije dodaje da se ne trudi da njena djela izgledaju realistično, već je njen cilj da izgledaju kao karikature.
“Meni, kao umjetnici, cilj nije da pravim komercijalnu umjetnost i prikazujem kako je naš život lijep, jer, kao što vidimo, život nas - običnih ljudi, u cijelom svijetu nije nimalo lijep”, rekla je ona na otvaranju, a o svemu tome više govori u interjuu za “Vijesti”.
Ana Cvejić je nakon završene Srednje muzičke škole “Josip Slavenski” u Beogradu (odsjek violina), diplomirala na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu na odsjeku za slikarstvo, a zatim završila i master studije na “ITS Visokoj školi za Informacione tehnologije”.
“Ovo nije prvi put da samostalno izlažem u Kotoru, a nadam se da je publika prihvatila moje nove radove. Takođe, moram da napomenem da mi je veliko zadovoljstvo što sam učesnica tri puta Festivala svjetlosti”, podsjetila je ona.
Moral, karakter, cenzura... Pretpostavljam da je u fokusu ovog ciklusa društvo i vrijeme u kojem živimo?
Moji radovi predstavljaju neku satiričnu sliku trenutne današnje situacije, povezujući situacije koje su se dešavale kod nas sa onima u cijelom svijetu. Stanje je takvo da je moral posrnuo, a da se karakter negdje izgubio i da, prosto, vlada cenzura. Tako je, makar što se tiče nas, da kažemo - umjetnika... Neke vrijednosti nam se nameću, a sa druge strane, ljudi i umjetnici koji njeguju i cijene neke druge stvari, kada hoće da se izraze i ukažu na taj problem, ako to govore kroz različite satirične načine, bivaju cenzurisani samo zato što ukazuju da ono što nam se svima nameće, nije dobro.
Koliko je teško opstati u takvom društvu i u nedostatku vrijednosti, možda posebno umjetnicima od kojih se ipak očekuje da na neki način budu glasni, da govore, oslikavaju ili pokreću neke važne teme?
Jako je teško. Ali, baš zbog toga se svi borimo, zato što baš jeste teško. Smatram da uvijek treba da postoje ljudi koji će ukazivati na nešto što ne valja u jednom društvu, a umjetnicima je, na neki način, to i zadatak. Umjetnici su uvijek kroz istoriju, pa čak i ako su velikim dijelom svoje karijere stvarali radove po želji kupaca, one koji su naručeni, ipak ostavili pečat. Ostavljali su pečat u smislu da su i tako prikazali jedno društvo onakvim kakvo je bilo, jednako njegovu lijepu stranu, tako i onu surovu. Zato smatram da su umjetnici oduvijek prikazivali stanje društva, ali je to sad jako teško, u smislu da nema toliko umjetnika koji to rade, jer je sama tematika prikazivanja stanja jednog društva teška i nepoželjna, pa je onda teško opstati.
Kako biste opisali korelaciju između društvenih ograničenja u kontekstu cenzure i morala, pa dalje i umjetničke i slobode građana? Postoji li balans između ograničenja i slobode?
Balans, po mom mišljenju, ne postoji, ali sve je na pojedincu. Mi kao pojedinci moramo da se borimo da budemo ono što jesmo - individue, svaka za sebe. Treba da se borimo da budemo originalni, a moramo da se borimo za svoja prava. Danas smo suočeni sa time da moramo da se borimo za neka osnovna egzistencijalna prava. To mora svako od nas, jer mi nismo robovi koji će samo da rade ono što nam je naređeno ili ono što se očekuje. Baš zato, mi treba mladim generacijama da ostavimo ovo društvo boljim nego što je ono sada i boljim nego što je ono bilo kada smo mi živjeli svoju mladost.
Sve to je povezano i sa politikom, ali i sa aktivizmom... Šta Vi mislite?
Moja početna ideja nije bila da se povežem niti sa politikom niti sa nekim aktivizmom. Ja sam više svemu tome pristupila sa neke tačke i iz ideje da jedan sistem ne čini ljude, nego da ljudi čine sistem. Da bismo ovaj svijet učinili boljim i ljepšim mjestom za naše življenje, ali i da bi ostavili to nekim novim generacijama, onda svijet mora da bude bolji, a mi moramo za to da se borimo i da ga tako i stvaramo. Smatram da prvo mi pojedinačno treba da se promijenimo da bi se sami taj “vrh” promijenio i da bi naš sistem bio bolji. Mislim i da treba da promijenimo sredstvo, a moramo da promijenimo vrednosti, odnosno da odbacimo sve ono što je nametnuto i što nam se nameće. Sami treba da razlučimo šta je za nas dobro, šta je dobro za generacije koje dolaze, a šta je loše, pa onda to loše da odbacimo. Moji radovi se na to i fokusiraju - da se mi kao pojedinci promijenimo, da bi nam se društvo, između ostalog i politički, promijenilo. Dokle god smo mi kao pojedinci isti, uvijek će postojati i doći neko drugi ko će biti na tom vrhu, a nama će biti isto, jer se mi nismo promijenili.
Kakvi su Vaši radovi, koji motivi dominiraju?
Ja uglavnom crtam ljude, a najčešće su to portreti, rijetko cijele figure, a ti portreti nisu baš lijepi... To su ljudi sa raznim grimasama i raznim licima... Svi oni nose neku svoju masku kroz koju prikazuju i šire neku emociju, kao reakciju na neku situaciju koja se trenutno dešava u društvu i kao reakciju na nametanje. Predstavila sam u Kotoru i par aktova koji se više odnose na cenzuru koja vlada u umjetnosti, jer primijetila posljednjih deset godina da je jako teško umjetnicima koji se, na primjer, bave erotikom ili crtaju i slikaju aktove, jer ne mogu da ih izlože, pošto se to i dalje gleda kao nešto što je tabu. I dok takva umjetnička djela gledao kao tabu, sa druge strane, kada izađemo na ulicu i kada pogledamo kakvo nam je stanje, vidimo mnogo gore stvari.
Iako su aktovi i teme erotike percipirani kao tabu, nerijetko čujemo da nije tako, što, jasno, nije u potpunosti tačno. No, šta je funkcija ili svrha takvih djela, šta se njima naglašava ili poručuje, a šta Vi želite da izazovete kod gledalaca putem svojih djela?
Aktovi koje ja trenutno radim takođe su stavljeni u kontekst kritike društva. Konkretno su na mojim djelima, najčešće, prikazane žene koje na sebi imaju bar-kod ili su kao naljepnica na novčanici. Time sam željela da poručim da je današnje društvo velikim svojim dijelom zagazilo u materijalizam, i da sve i svi, u dobroj većini, imaju svoju cijenu.
Prepoznati ste i nagrađivani kako na umjetničkoj sceni u Srbiji, tako i šire, međunarodno. Koliko su različite sredine i iskustva uticale na Vaš rad i da li je nešto (bilo) ključno?
Uticale su tako što sam imala priliku da upoznam kolege iz kulturološki različitih djelova svijeta, ali i tako što sam mogla da vidim neki novi način i pristup bavljenju umjetnošću..
Pored toga, imate široko obrazovanje koje uključuje i muziku, ali i informatičke studije. Da li i na koji način to primjenjujete u umjetnosti i je li moguće postići simbiozu svega toga?
Informacione tehnologije i slikarstvo još uvijek nisam povezala, ali možda u budućnosti dobijem neku ideju za to, a da to bude originalno. Pristalica sam učenja, zato se maksimalno trudim da sve što me zanima dobro istražim, da naučim ili saznam nešto novo. U principu, čovjek kada nešto želi i hoće - ima vremena za sve i sve je moguće.
U tom kontekstu, koliko era nove tehnologije i vještačka inteligencija mijenjaju svijet umjetnosti?
Umjetnost je uvijek postojala i kao takva će se održati i uvijek će postojati. Dobićemo mi neke nove medije pomoću kojih možemo da se izražavamo, ali klasična umjetnost će se uvijek održati i opstati.
Pretpostavljam da, kao umjetnica, uvijek radite na nečemu? Kakvi su planovi za dalje i da li biste nešto dodali?
Da, umjetnici uvijek rade, nekad manje, nekad više, sve zavisi od životnih okolnosti u kojima se nalaze. Neki planovi za budućnost su vezano upravo za to da nastavim na razvoju tematike kojom se i bavim, a odnosi se na kritiku društva. To mi je primarna tema i zaokupljenost, jer jednom davno je Mikelanđelo rekao “Kažite papi da promijeni svijet, pa će i slike biti bolje”...
Na kraju bih dodala da se nadam da ćemo se jednog dana probuditi u nekom boljem i ljepšem svijetu. Želim da budem optimista, jer nada umire posljednja!
Bonus video:
