U vremenu kada umjetnost sve češće traži način da dopre do najmlađe publike i istovremeno sačuva istinu, vrijednosti i emocije, mlada glumica Mina Mićović unosi dašak poezije, igre i promjene u svaku ulogu koju tumači. Njena Mara iz predstave "Dulsineja i Servantes", pijačarka koja prodaje ribu, učestvuje u bajci koja ruši stereotipe, bajci u kojoj princeza spasava viteza, a djeca postaju ravnopravni učesnici u pozorišnoj magiji.
Iz te predstave, pa do ozbiljnih televizijskih uloga, master studija, nagrada na recitatorskim takmičenjima i želje da glumačku autentičnost ponese i na svjetsku scenu, Mićović priča o glumačkom rastu, ulozi žena u mitovima, značaju pozorišta za djecu i svestranosti koja oblikuje umjetnika. U razgovoru za Vijesti, oslikava ne samo svoj umjetnički put, već i ono što glumu čini stvarnim susretom sa sobom, drugima i svijetom.
“Uloga Mare je neizmjerno zabavna, kako djeci tako i odraslima, kao i čitava predstava. Priča nije ono što smo navikli da čitamo i srijećemo u bajkama, gdje djevojke čekaju princa na bijelom konju koji ih spasi. Baš nasuprot tome ovo je legenda u kojoj princeza Dulsineja spasava svog Servantesa. Priča o gusarima, moru, slobodi, ljubavi i pomirenju. Djeca su divna publika s obzirom da se toliko užive i naglas navijaju, što ih još više čini učesnicima u predstavi, a nama kao glumcima još veći podstrek da se igramo i zabavljamo”, rekla je glumica.
Ova predstava nudi jednu priču koja svjedoči o lokalnom i kulturnom bogatsvu i koja predstavlja mješavinu legende i fikcije. Pitali smo Mićović postoji li za nju još neka zanimljiva priča koja se tiče Crne Gore, a koja bi bila interesantna u pozorišnom obliku, te u kojoj bi i sama voljela da se nađe.
“Crna Gora obliuje mitovima i legendama, tako da ih je uvijek interesantno slušati. Međutim, kao i sva literatura, teško podliježe ženskim likovima, ali pada mi na pamet legenda o Vili sa Komova. Ona se zaljubljuje u smrtnika, mladog hajduka. Pomaže mu da se spasi iz turskog ropstva, ali ljubav između vila i ljudi je zabranjena. Kada pređe granicu vilinskog zakona da bi ga spasila, biva kažnjena”, kazala je Mićović.
U predstavi “Dulsineja i Servantes” se radi o jednoj poetskoj avanturi, promjeni emocijom, poezijom i umjetnošću, a ruše se i stereotipi o tome ko je emotivniji u zavisnosti od roda. Koliko smatrate da je važno da promjena dolazi na takav jedan umjetnički, temeljit i iskren način?
Djeca su naši najveći imitatori i ono što vide od starijih poprimaju kao oblik svog ponašanja. Mislim da je važno djecu odmalena učiti da kojeg god pola da su da im pripada da pokazuju osjećajnost i ljudskost. Da jedna djevojka poput Dulsineje može biti hrabra, borbena, avanturistikinja i dječak kao jedan Servantes da bude nježan, osjećajan i blag. Sa tim u vezi, pozorište je idealno mjesto za djecu, jer će im ono usaditi pravi sistem vrijednosti i očuvati njihova dječija srca i oplemeniti čiste duše.
Radite li trenutno na nekim projektima o kojima biste nam mogli nešto otkriti?
Trenutno snimam seriju “Krunska 11”, u produkciji Laze Ristovskog. U pitanju je uloga novinarke. Uloga je sama po sebi komična i uživam u razigravanju tog karaktera. Mene lično zabavlja. Ovo je drugi put da snimam u Lazinoj produkciji, jako mi prija rad sa cijelom ekipom i zaista sam zahvalna na prilici.
Imate, dakle, iskustva i u snimanju za televiziju, a radi se o “Braniocu”, “Zvaćeš se Varvara”, kao i “Krunskoj 11”, zar ne? Kako je bilo pripremati se za te uloge i glumiti pred kamerom, raditi na njima? Šta su za Vas značila ta iskustva?
Tako je. U septembru bi trebalo da se emituje serija “Zvaćeš se Varavara”, gdje ja tumačim ulogu Senke. Igram jednu inteligentnu, buntovnu, radoznalu tinejdžerku. To je moja prva veća uloga na televiziji, pa već pri prvom čitanju scenarija sam bila uzbuđena i jedva čekala da krene snimanje. Reditelj, Dejan Zečević, je bio jako strpljiv sa mnom i cijela ekipa je odisala jednom pozitivom i stvarala prostor u kojem je milina stvarati i kreirati, tako da sve poteškoće su se lako prelazile. Sad jedva čekam da serija izađe i da i vi uživate u njoj.
Vi ste sada na master studijama, zar ne? Koliko je teško balansirati Fakultet dramskih umjetnosti i ostale obaveze, među njima i glumačke koje nisu vezane za fakultet?
Tako je, upravo završavam drugu godinu master studija na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju u klasi profesorice Dubravke Drakić. Dešava se da imam jako gust raspored određeni period, ali uz dobru organizaciju uspijevam da ispunim obaveze. Moram da priznam da je problem kad obaveze i projekti manjkaju, e tad treba ostati uigran i svjež. Tada se posebno trudim da hranim svoje glumačko biće, da čitam, pišem, treniram, učim španski...
Čini se da tokom studija imate dosta nastupa gdje predstavljate svoje ispitne radove. To su npr. predstave u kojima ste bili - “Play Shakespeare”, “Laku noć, majko”... da li ima još neka i da li biste neku posebno istakli i zbog čega?
Ispiti tokom studiranja su jako uticali na oblikovanje i senzibilitet naše glume, pogotovo kad smo imali priliku da biramo sami tekst i uloge. Veoma sam ponosna na ulogu Julije, iz djela “Romeo i Julija”, upravo u ispitnoj predstavi “Play Shakespeare”. Moj kolega sa klase, Matija Memedović, koji je tumačio lik Romea, i ja smo se potrudili da ovu renesansnu tragediju oživimo na jedan poseban način, na ispitu koji se igrao u predivnom kraljevskom Zetskom domu. Pored Julije, moram pomenuti duodramu “Jača”, koju je napisao Strindberg, koju sam na kraju druge godine igrala sa svojom dragom koleginicom Jovanom Brnović, s tim što je njena uloga bila nijema i prvi put sam se susrela sa skoro monodramskom vrstom igre, što je bilo vrlo izazovan poduhvat. Već ste pomenuli predstavu “Laku noć, majko”, po tekstu Marše Norman, koju sam igrala takođe sa Jovanom Brnović i zajedno smo premijerno izvele master predstavu u CZK Tivat u koprodukciji sa FDU Cetinje. Predstava je tokom analize i proba ostavila ogroman utisak na nas kao glumice i na publiku, na šta smo izuzetno ponosne.
Koliko je značajno za vas studente da vam se da prilika da tokom studija tako živo doživite glumu tj. pred publikom?
Mi smo imali sreću, nas osmoro klasića, da nas je naša profesorica Dubravka od samog početka, od prvog kolokvijuma na prvoj godini, odmah izložila publici, koju su sačinjavali stariji studentni, profesori i kolege. Meni je to značilo u razbijanju nelagode od posmatranja i u razvijanju svijesti o sebi, sceni, prostoru, zvučnosti, vidljivosti i tako dalje. Glumac bez publike ne postoji. Mi postojimo zbog publike. Taj živi odnos u pozorištu koji glumac osjeća je neprocjenjiv... kad osjeti da razmjenjuje ne samo sa partnerom, već i sa publikom, koja misli i osjeća ono što glumac osjeća. Tako da smatram da je od velikog značaja bilo to što nas je naša profesorica već na samom početku suočila sa publikom.
Glumili ste u predstavi “Ja sam ona koja nisam”. Možete li nam reći više o ulozi koju ste imali i o tome kako ste Vi doživjeli tu predstavu, naročito jer se bavi ženskim pitanjem?
U predstavi “Ja sam ona koja nisam” u režiji Vita Taufera, ja igram plesačicu u jednom klubu. Predstava je u isto vrijeme toliko potresna i komična, što mislim da je recept za najbolja umjetnička djela, jer je i život takav. Što bi Čarli Čaplin rekao “život je izbliza tragedija, a izdaleka komedija”. Tanka je linija. Priča prati život tri različite žene, tri čina. Na kraju vidimo da te žene ipak nisu toliko različite. Kako i sam naslov kaže: “ja sam ona koja nisam”, žena koja se ne prepoznaje u svom spoljašnjem identitetu i osjeća da živi lažno ili da je u sukobu sa svojom suštinom.
Šta Vam se dopada više, pozorište ili gluma pred kamerom?
Sa sadašnjim iskustvom, pozorište smatram svojom kućom. Na filmu se i dalje osjećam kao gost s obzirom da još nemam toliki broj uloga na TV-u. Osjećaj o kojem sam pričala u pozorištu za vrijeme predstave, kad je gluma dobra, kad znate da će makar jedna osoba iz pozorišta izaći pročišćena, zapitana, na bilo koji način promijenjena i dotaknuta, je neprocjenjiv. A s druge strane, jedva čekam još iskustva na filmu, jer ovo dosadašnje mi se pokazalo takođe jako blisko i drago i ispunilo me novim znanjem i ljubavlju prema glumi, naravno.
Tu je i priča o recitaciji. Pobijedili ste na recitatorskom takmičenju sa “Oblakom u pantalonama” i izazvali najpozitivnije reakcije. Kakvo je bilo to iskustvo za Vas? Možete li nam nešto reći i o svom izboru pjesme?
Takmičenje u Nikšiću, povodom “Njegoševih dana” na Filološkom fakultetu, bilo je moje prvo recitatorsko takmičenje, a ujedno i prvo studentsko recitatorsko takmičenje u Crnoj Gori koje je organizovala profesorica Milena Burić. Osvojila sam prvo mjesto sa stihovima Vladimira Majakovskog “Oblak u pantalonama”, koja je bila recitacija sa kojom sam se pojavila na prijemnom ispitu kad sam upisivala glumu. Uvijek su me ti stihovi nekako progonili, u pozitivnom smislu, bilo mi je izazovno zbog stila pisanja koji je jako kompleksan, a poruke su filozofske, ljubavne, životne. Osjećala sam da me te riječi napisane tako davno diraju na poseban način i imala sam želju da dočaram svoj doživljaj te pjesme na jedan autentičan glumački način, što se pokazalo jako prihvaćeno i nagrađeno.
Kako biste opisali svoju saradnju sa Greensmith agenecijom?
Skoro sam potpisala ugovor sa Greensmith agencijom u Beogradu, prije svega nekoliko mjeseci. Imam lijepu i otvorenu komunikaciju sa svojim agentima, što mi je od velike važnosti. Razlog zbog kog sam odlučila uopšte da me zastupa agencija je potreba da moja biografija i rad stignu do što većeg broja ljudi, da imam pristup kastinzima, a u isto vrijeme ljude koji će brinuti i štititi moje interese.
Da li biste voljeli da se kao glumica nađete na međunarodnoj i svjetskoj sceni?
Naravno, velika mi je želja da radim sa velikim i uspješnim imenima, od kojih mogu puno da naučim i steknem vještine koje će me formirati u što bolju glumicu. Glumiti na drugom jeziku, na primjer, je poseban izazov, kao savladavanje bilo koje druge vještine, a ja jako uživam u probanju i učenju novih stvari, tako da bih zaista voljela da se oprobam i u tome. To i jeste jedan od razloga zbog kojeg sam počela da učim španski jezik. Za sad mi se španska produkcija čini najprimamljivija, a i odgovara mom temperamentu.
Ako se ne varam svirate više instrumenata, bavite se raznim sportovima, plešete, pjevate… koliko je važna ta svestranost kod glumaca?
Moja mlađa sestra završava muzičku školu, s obzirom na to morali smo imati jedan klavir u kući, što me iz dana u dan privlačilo. Sestra me naučila da sviram, i to što pjevam i sviram je moja lična organska potreba da se izrazim, da ispoljim ono što osjećam i mislim, i pretvorim to u nešto. Odmalena pišem poeziju, tako da je moja umjetnička crta progovorila prije i mene same, čini mi se. Važno je da glumac crpi inspiraciju iz svega što ga okružuje, da njeguje svoj talenat time što će voditi računa o svom tijelu, jer je ono njegov osnovni instrument. Naš posao je da vječno učimo nove stvari, jer igramo različite živote, samim tim ih i živimo. Stoga, sa što više stvari ovladamo, to je naša umjetnička paleta raznobojnija, maštovitija i dragocjenija.
Bonus video:
