Svjedočimo da najmlađima danas mnogo više znače virtuelno-digitalni formati igre i igračaka, nego oni pravi, materijalno uspostavljeni formati kojima lutke i igračke razvijaju našu koordinaciju pokreta i imaginaciju, konstatuje u razgovoru za Vijesti umjetnik Nikola Marković, koji se u svojoj umjetničkoj praksi godinama već primarno bavi djetinjstvom.
Nakon skoro tri decenije "odsustva" sa crnogorske likovne scene, ali istovremenog prisustva i brojnih priznanja u Evropi, Marković se krajem 2024. godine predstavio podgoričkoj publici impozantnom samostalnom izložbom "Igračke bez naziva", koja je upriličena u JU Muzeji i galerije Podgorice.
"Za manje od tri godine u Beču i Berlinu postigao na svojoj afirmaciji, reputaciji i referencama više nego za 30 godina na našim prostorima", kaže Marković Vijestima... Postavka premijerna prikazana u Berlinu privukla je veliku pažnju javnosti, a za nju je stigla i nagrada Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore (ULUCG) za najbolju samostalnu izložbu u protekloj godini.
"Samostalna izložba Nikole Markovića realizovana je i osmišljena kao neka vrsta retrospektivne izložbe, kojom se pružila mogućnost uvida u njegov bogati i kontinuirani stvaralački opus koji traje već više decenija", istakla je istoričarka umjetnosti Milica Bezmarević, koja je bila i u žiriju ovogodišnje, jubilarne, 80. Tradicionalne izložbe ULUCG.
To priznanje crnogorski slikar, vajar, arhitekta i dizajner opisuje kao posebno važno, ali otkriva i da će crnogorska publika tokom 2026. godine imati priliku u Muzeju savremene umjetnosti Crne Gore (MSUCG) da pogleda još jednu njegovu veliku izložbu retrospektivnog karaktera.
O priznanju, izložbi, svom stvaralaštvu posvećenom djetinjstvu, ali i o svojevrsnom projektu Muzeja savremene umjetnosti sa istom tematikom, te o crnogorskoj i svjetskoj likovnoj sceni, kretanjima i izazovima, Nikola Marković govori u intervjuu za Vijesti.
Dobitnik ste nagrade ULUCG za najbolju izložbu godine. Kako ste doživjeli nagradu, s obzirom na to da ona dolazi od strukovnog udruženja, ali i da stiže kao priznanje za izložbu, i to nakon dužeg vremena tokom kojeg nijeste samostalno izlagali u Podgorici?
S obzirom na izuzetno kvalitetne izložbe koleginica i kolega koje su otvorene i održane u prošloj godini, nisam očekivao da će ova moja izložba dobiti ovako važno priznanje i to u godini jubileja Udruženja koje nam svima posebno znači. Izložba je svakako bila izuzetno uspješna i odziv publike je bio iznad svih očekivanja, s obzirom da je trajala samo mjesec dana. Ja sam kao autor jako zadovoljan što smo uspjeli da na jedan evropski utemeljen način, kvalitetnom muzejskom postavkom osvijetlimo tu, svima nama tako važnu temu djetinjstva. Nagrade strukovnih udruženja su uvijek posebno važne nama umjetnicima kao refleksija uspješne vidljivosti i potvrde ostvarenosti našeg rada kod onih koji najbolje mogu i umiju prepoznati kvalitet postignutog.
Zašto je Podgorica, ali i Crna Gora čekala skoro 30 godina između Vaše dvije velike samostalne izložbe? Jesu li onda “Igračke bez naziva” neki povratak ili najava većeg prisustva i češćih prilika da vidimo Vaš rad?
Ja sam svih ovih 30 godina uvijek bio otvoren za svaki predlog i poziv da izlažem, bilo samostalno, bilo grupno u sklopu određenih postavki i izlagačkih presjeka. Zašto su me pojedine ‘’stručne’’ osobe iz našeg likovnog miljea koje su ovih 30 godina stvarali našu likovnu i savremenu umjetničku scenu izbjegavale, nije mi poznato, tako da je bolje da njih možda direktno pitamo na tu temu. Ja sam svakako za manje od tri godine u Beču i Berlinu postigao na svojoj afirmaciji, reputaciji i referencama više nego za 30 godina na našim prostorima. Sada mogu reći da se nešto krupno promijenilo i da sam samo u prošloj godini, prvi put nakon toliko vremena, bio uključen i pozvan na gotovo sve važne grupne izlagačke postavke kod nas, što me je ohrabrilo u pogledu toga da se otvaraju i neke nove mogućnosti na polju naše prilično zapostavljene likovne kulture i savremene umjetničke prakse.
Nagrađena izložba “Igračke bez naziva” organizovana je u JU Muzeji i galerije Podgorice u četvrtom kvartalu 2024. godine. Kako biste je približili onima koji nijesu stigli da je pogledaju?
Sama izložba je bila rezultat spontanog dogovora sa čelnim ljudima u JU Muzeji i galerije Podgorice da se u skladu sa novonastalim okolnostima jednoj važnoj i uspješnoj postavci iz Berlina omogući predstavljanje i podgoričkoj publici. S obzirom da je rok za pripremu tako obimne postavke bio jako kratak zamolio sam koleginice i kolege iz Berlina da se uključe i pomognu transport eksponata za Crnu Goru i tek nakon što su oni potvrdili da će dati podršku, počeli smo sa dinamičnim i danonoćnim pripremama da se sve stigne obaviti do najavljenog datuma otvaranja. Priređen je i izuzetno obiman katalog od 206 strana i na engleskom jeziku što je dalo dodatnu vidljivost sadržaja izložbe i strancima koji su u velikom broju posjetili ovu postavku. Onima koji nisu bili u prilici da posjete ovu izložbu preporučujem da posjete moju retrospektivnu postavku u Podgorici (Dvorac Petrovića) koju spremam za naš MSUCG u 2026. godini. Tema ove izložbe je jedna univerzalna, dugo vremena građena i popunjavana slagalica čudesnog mozaika djetinjstva. Onog kojeg se obično malo sjećamo u odnosu na to koliko je njegovo iskustvo važno za većinu naših navika, osobina i kvaliteta kojima oblikujemo život.
Postavka je već bila prikazana u Berlinu gdje je i nastajala tokom prethodnih godina. Kako različite sredine reaguju na Vaš rad i postoji li razlika u percepciji između publike u Njemačkoj i Crnoj Gori, ali i između položaja i tumačenja umjetnosti, te samog pogleda na umjetnost i umjetnika?
Svaka sredina reaguje na svoj način kada je riječ o raznovrsnim kulturnim i umjetničkim praksama, ali kada je riječ o temi djetinjstva onda mogu reći da u njoj zaista, kao u malo kojem drugom uglu umjetničke prirode, čovjek upoznaje čovjeka upravo kroz jedan od njegovih najčistijih, najiskrenijih i najkreativnijih perioda razvoja i odrastanja. Ono što mene posebno raduje jeste što je univerzalnost teme koju obrađujem definitivno svojevrstan esperanto jezik emotivnih fonova koje, izgleda, razumijemo na svim meridijanima i u svim kulturama. Iako konceptualna umjetnost u svom manifestu isključuje emocije baveći se uglavnom terijskom analizom, a ne samom produkcijom djela, ja se trudim da stvaram radove koji imaju duboku konceptualnu i analitički formiranu podlogu koja za svoj cilj ima buđenje novih iskustava i važnih emotivnih interakcija sa publikom.
Vaš rad, pa tako i same “Igračke” tematizuju odnos djetinjstva i igre kroz umjetnički diskurs. Koja je uloga i funkcija igračaka u Vašem radu koji korespondira i sa sociološkim i psihološkim aspektom, sa dozom nostalgije, ali i angažovanosti?
Uloga igračaka je nemjerljivo važna u pogledu suštine nastanka i razvoja same umjetnosti, a samim time i svega onoga što smatramo današnjim modernim čovjekom. Nakon više od 6000 godina trajanja, mnogi od simbola djetinjstva važnih za istoriju razvoja lutki i igračaka nestaju pred našim očima. Svjedočimo vremenima u kojima našim najmlađima mnogo više znače virtuelno digitalni formati igre i igračaka, nego oni pravi materijalno uspostavljeni formati kojima lutke i igračke razvijaju i našu koordinaciju pokreta i imaginaciju u sklopu iste. Tajna vrijednosti Pinokija i njegove metamorfoze ne može biti sačuvana ako se ne potrudimo da osjetimo prirodu drveta i života koje ono donosi. Te i takve vrijednosti ne čuvaju se video igricama i društvenim mrežama. Izuzetno je važno da naše najmlađe uspijemo naučiti da je tehnologija koju koriste dobar sluga, ali i zao gospodar i da od njih zavisi koju će od tih uloga preuzeti u svom životu. Internet i AI (artificial intelligence - vještačka inteligencija) treba da budu sredstvo kojim postižu svoje ciljeve i vizije, a nikako ne cilj sam po sebi kojim troše svoje vrijeme i životni fokus mladosti, bez gotovo ikakvih rezultata.
Kako vidite transformaciju igračaka kroz vrijeme i na koji način nestanak nekih, ili njihovo sve manje prisustvo u digitalnoj eri utiče na djetinjstvo i razvoj novih generacija, iz Vašeg ugla? Koliko su igračke zapravo važne za stasavanje djece i mladih, ali i za odrasle kasnije?
Transformacija je kada govorimo o umjetnosti gotovo uvijek nezavršen proces koji nas oblikuje i inspiriše, kako kroz moć svojstava metamorfoze, tako i kroz vidljivost procesa kojim se jedino može opisati suština života. Ako shvatimo da je promjena jedina vječna i neopisiva kao najvažnija kategorija kosmosa i naše egzistencije onda lakše poimamo i samu suštinu kreativnosti. To se posebno iskazuje u simbolima djetinjstva u kojima je sada bitno uočiti da se oni održavaju i u digitalnoj eri novog transhumanog doba. Međutim, sama taktilnost materijalnih svojstava izrade igračaka je u nestajanju. Zato smatram da je važno da ovakvim projektima, kroz jezik savremene umjetnosti, čuvamo i prenosimo te vrijednosti koje su bitno uticale na razvoj duhovnosti i morala naših roditelja i predaka. Mozak djeteta, kada je u punom razvoju sposobnosti imaginacije u periodu djetinjstva, traži podsticaje i inspiracije, a ne gotova rješenja koja daju video igrice. Ta vrsta iskustava koju djeca danas dobijaju su površna i mogu da popravljaju samo njihove pojedine reflekse u vidnom polju, ali isto tako ona devastiraju njihove duboke tokove imaginacije i radoznalosti kojom se jedino mogu stvarati čuda njihovih velikih djela i ideja.
Prisutni ste i priznati na umjetničkoj sceni Srednje Evrope, ponajviše u Njemačkoj. Izlagali ste tamo više puta, angažovani kao kustos, a radite i na osnivanju Muzeja savremene umjetnosti posvećenog djetinjstvu AMoC u Berlinu. Kako je izgledao proboj na inostranu scenu, a onda i dalje utemeljenje sopstvenog mjesta na njoj?
Proboj nije bio lagan i bio je pomalo usporen zbog korone i svega što je potresalo evropsku umjetničku scenu, čak i mnogo više nogo što se kod nas to moglo osjetiti. Ali, posvećen i predan rad na razvoju muzejske platforme AMoC omogućio je podršku nekoliko važnih inistitucija koje su nemjerljivo doprinijele da sama postavka koncepta AMoC-a počinje da se adekvatno izlaže i da akumulira izuzetno važne pozitivne utiske publike i stručne javnosti. AMoC ili Art Museum of Childhood je inovativna koncepcija muzejskog djelovanja koja ima višestruko važnu ulogu u svom budućem razvoju kao institucija, ne samo umjetničkog i kulturnog profila, već i kao edukativna platforma za upoznavanje važnih elemenata univerzalnog svijeta djetinjstva. Prvi veliki tekst o tom mom projektu objavio je poznati njemački časopis ExBerliner tokom 2022. godine. I naravno, uvijek naglasim posebnu zahvalnost i čast što je dr Mark Gisbourne, kao takvo ime svjetskih razmjera u oblasti savremene likovne kritike, pisao tekstove o mom radu.
U kojoj se fazi nalazi sama realizacija, šta se konkretno može očekivati?
Ne volim unaprijed da govorim o detaljima projekta i njegovih razvojnih faza, zato mogu samo reći da je i ova izložba sa svojih 206 eksponata samo djelić ukupne postavke AMoC muzeja koja već sada broji preko 2600 muzejskih eksponata. Projekat AMoC je značajan i na globalnom planu kulture i kao prvi muzej savremene umjetnosti u svijetu koji je u potpunosti posvećen temi djetinjstva.
Jeste li razmišljali o nečemu sličnom u Crnoj Gori?
Naravno da jesam, i već postoji nekoliko lokacija koje bi mogle da daju značajan doprinosu razvoju AMoC-a kao inovativne muzejske platforme. O svemu tome biće uskoro upriličeni razgovori i sa nekim od najvažnijih ljudi koji upravljaju našim gradovima koji budu u najužem izboru za ovaj projekat.
Kakvo je Vaše mišljenje o trenutnoj umjetničkoj sceni u Crnoj Gori, kakva je dinamika i koji su izazovi prisutni?
Trenutna umjetnička scena u Crnoj Gori vapi za boljim uslovima rada umjetnika, za formiranjem slobodnog tržišta, boljom vidljivošću, podrškom na polju digitalne pismenosti, podrškom na polju finansiranja produkcije i mnogim drugim aspektima koji bi je utemeljili i jasnije integrisali u aktuelne savremene evropske umjetničke prakse i institucije. Većinu od pomenutog možemo obezbijediti ako se urade određene zakonske regulative koje bi učinile da se poslovni ljudi, preduzetnici i ostali lakše opredijele za finansiranje umjetničke produkcije iz okvira potrošnje njihovih poreskih obaveza.
Kako vidite aktuelni trenutak, ali i budućnost savremene umjetnosti u Crnoj Gori i regionu? Šta bi trebalo promijeniti kako bi domaća scena bila vibrantnija i konkurentnija na međunarodnom nivou?
Savremena evropska umjetnička scena je vrlo kompleksan mehanizam djelovanja mnogih socioločkih, ekonomskih, političkih i kulturoloških faktora koji je determinišu i oblikuju... Ono što je važno da shvatimo jeste da je pravilno ulaganje u kvalitetnu umjetničku praksu višestruko isplativo na duge staze u pogledu razvoja kulturnog turizma koji bi trebalo da bude naša najveća razvojna šansa. Dosadašnji uspjeh u radu tima MSUCG je u ovom kratkom periodu pokazao da se dobrim rukovođenjem i organizacijom, kao i posvećenim radom može postići mnogo na promociji naše kulture i savremene umjetnosti, na samo na našem prostoru već i na polju njenog regionalnog djelovanja i vidljivosti. Želim ovom prilikom i da se još jednom zahvalim čitavom timu JU Muzeji i galerije na čelu sa uvažnom Ivanom Ninom Vukčević Ćupić koji su svojim kvalitetnim radom svakako unaprijedili status podgoričke umjetničke ponude, što sve češće primjećuju i sami stranci kao naši najvažniji gosti. U pogledu promjena na polju konkurentnosti domaće umjetničke scene potrebno je stvoriti mnogo bolje uslove za finansiranje njene nezavisne produkcije.
Na čemu trenutno radite?
Trenutno radim na tekstovima i prelomu moje dvije nove knjige od kojih je jedna posvećena istorijatu igračaka i njihovim razvojnim potencijalima u sve neizvjesnijoj budućnosti transhumanog doba. Dok je druga knjiga formirana na potrebi da se koncept i postavka muzejske fondacije AMoC-a učini vidljivom i kroz jednu takvu publikaciju.
Umjetnost je vazduh koji dišem
Šta je posebno uticalo na ciklus posvećen djetinjstvu i igračkama? Takođe, s obzirom na to da je izložba imala i retrospektivni aspekat, obuhvatajući radove nastajale tokom više decenija, bilo u ideji ili fizički, kako biste opisali svoje stvaralaštvo kroz vrijeme?
Umjetnost uvijek doživljavam kao vazduh koji dišem i koji ću disati koliko god budem mogao... To je jedna moja izjava u vezi umjetnosti koju sam dao, sada već daleke 1992. godine, i za koju smatram da je potvrdila sebe na mnogo načina u svemu što su i teme našeg današnjeg razgovora. Moj rad je prvenstveno duboko proživljena molitva o istini nastanka čovjeka pred pozornicom njegovog najranijeg razvoja. Radi se o čitanju savremenog ljudskog trajanja i smisla njegovog odnosa ka prirodi, životu i suštini našeg postojanja kroz jezik simbola djetinjstva. Duboko vjerujem da je upravo u djetinjstvu ta naša istina najvidljivija i najiskrenija u odnosu na sve ove navedene pojavnosti. Baš zato svoju umjetnost i vidim kao dokumentarne zapise koji ubjedljivo svjedoče ta naša najranija sjećanja.
Ostrvo koje će ostati neosvojeno pred udarima tehnologije
Kakve su prilike, kretanja i trendovi na polju savremene umjetnosti u svijetu? Takođe, kako vidite korelaciju vještačke inteligencije (AI), tehnologije i umjetnosti?
Savremena umjetnost u velikom dijelu svoje anatomije ispoljava i svoju veoma površnu i populističku prirodu koja reflektuje kvalitete savremenog života kao što su obrasci nove ‘’fast food imaginacije’’ kojom se hrane sadržaji društvenih mreža i relativno površnih estetskih kvaliteta kojima svakodnevno svjedočimo. Na sceni savremene umjetnosti u Evropskoj uniji imate izuzetnih ostvarenja i sjajnih djela koja su rezultat rada istinskih i posvećenih stvaralaca, ali isto tako imate i mnogo toga što je recidiv nekih lobiranja, finansijskih dogovora i sofisticirane korupcije koja je u rukama jednog malog ali odabranog tima ljudi i moćnika koji vedre i oblače na poljima aukcijskih i galerijskih platformi. Vještačka inteligencija će pojesti najmanje 60 do 70 odsto tržišta one komercijalne umjetničke produkcije koja je bila jako zastupljena do prije samo nekoliko godina. Istinska umjetnička djela i one prave duboko proživljene autorske produkcije u tkivu savremene umjetničke prakse ostaće možda i ono posljednje neosvojeno ostrvo pred sofisticiranim udarima nove tehnologije AI koje još nismo svjesni.
Trenutna umjetnička scena u Crnoj Gori vapi za boljim uslovima rada umjetnika, za formiranjem slobodnog tržišta, boljom vidljivošću, podrškom na polju digitalne pismenosti, podrškom na polju finansiranja produkcije i mnogim drugim aspektima koji bi je utemeljili i jasnije integrisali u aktuelne savremene evropske umjetničke prakse i institucije
Bonus video:
