Kao dnevnik jednog nomada koji je uspio da probudi čovječanstvo, sali i kao savremenu “Ljepotu poroka”, stvaralačko ludilo koje nije ni nalik balkanskom književnom diskursu, Kemal Musić u svojoj recenziji opisuje roman “Kaliban” mlade crnogorske književnice Anđele Bulajić.
Njen prozni prvjenac biće predstavljen danas u Podgorici, u Multimedijalnoj sali Kulturno-informativnog centra (KIC) “Budo Tomović” u 19 časova, u okviru redovnog književnog programa KIC-a, a sa autorkom će tom prilikom razgovarati moderatorka događaja Marija Vujošević.
Bulajić, u intervjuu za Vijesti, ističe da bi voljela da čitaoci prepoznaju temu koju ona tretira u svom djelu, a to je odnos prirode i čovjeka, smještenu na Adi Bojani, ostrvu na Crnogorskom primorju. Sa druge strane, iskrena je da i ona priželjkuje punu salu kao i svi autori, a u nastavku razgovora priča više o “Kalibanu”, radnji, procesu stvaranja...
“Roman, u formi dnevnika, donosi uzbudljivu priču o Asji, sezonskoj radnici u turističkom kompleksu na Adi Bojani. Bježeći od grada i nesigurnosti savremenog života, Asja dolazi na Adu Bojanu u potrazi za uzbuđenjem, odmorom i idealnim ljetovanjem, a upoznaje potpuno neočekivani, fantastični svijet prirode i njene skrivene snage. Iako se ne može svesti na okvire jednog žanra, ‘Kaliban’ će se dopasti ljubiteljima psihološkog trilera i misterije, ali i onima koji vole tzv. milenijalsku književnost ili autofikciju”, ističe se u najavi KIC-a “Budo Tomović”.
Musić je u svojoj recenziji primijetio da je “pristup temi kao kod Knausgor, dakle, ni nalik balkanskom književnom diskursu”.
“Iz teksta izbija stvaralačko ludilo, koje se nastanjuje u priču i čitaoca, u sobu 155 nudističkog kompleksa na Adi i u vodu Bojane, koja ostavlja dilemu da li se uliva u more, ili iz njega izvire. Tema, način pisanja i postupak u ovom romanu bježe od uobičajenosti, od učmalosti tekstova naviknutih na prosječnost, na kliše, na velike teme, na istorijske događaje, na političko pamfletisanje i identitetsku patetiku. Tekst Anđele Bulajić je savremena ‘Ljepota poroka’, otvaranje književnog horizonta iznad crnogorskog plavog neba”, piše Musić.
Književni kritičar, urednik i izdavač Petar Arbutina u svom osvrtu citira Getea, navodeći da “svako čita svoga Homera”.
“U kontekstu romana ‘Kaliban’ Anđele Bulajić mogli bismo da kažemo da autorka čita (piše) svog Šekspira. Ostrvski demon iz drame ‘Bura’ u simboličkom ključu, ne samo u eksplicitnosti naslova, glavni je junak ovog romana, ali kao (sve)prisutnost, a ne kao lik koji ima direktno dramaturško dejstvo. Anđela Bulajić je za mjesto radnje izabrala ostrvo, ‘turistički raj’ - Adu Bojanu, sa vidljivim pečatima soc-realizma i stihijom novih varvara u dionizijskim egzaltacijama godišnjih odmora i morske zabave. Nasuprot njima, ‘vladar ostrva’ i htonsko biće izgleda kao sjetni starac prepunjen mudrošću trajanja i zgrožen civilizacijskim ‘vrijednostima”. Očigledno je da je, citirajući Šekspira, autorka željela da pokaže sve aspekte dehumanizacije kroz iskustvo života jedne sobarice na ostrvu, ali i Kalibana koji se više ne bori protiv Prospera, već protiv mnoštva njegovih inkarnacija u likovima novih varvara”, navodi Arbutina.
Anđela Bulajić rođena je 1995. godine na Cetinju. Studirala je svjetsku književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu, da bi zatim završila studije pozorišne produkcije na Fakultetu savremenih umjetnosti u Beogradu. Dobitnica je prve nagrade “Risto Ratković” za mlade pjesnike do 27 godina, kao i dobitnica nagrade “Raštan izdavaštva” za najbolji neobjavljeni roman, upravo “Kaliban”. Dobitnica je treće nagrade na konkursu biblioteke “Braća Nastasijević”. Finalistkinja na konkursu “Trećeg trga” za zbirku poezije 2022. godine... Bila je članica književnih kružoka iz Beograda, ali i članica Foruma mladih pisaca KIC-a “Budo Tomović”, a pjesme su joj objavljene u brojnim zbornicima i časopisima...
Podgorička premijera Vašeg proznog prvijenca, večeras u KIC-u... Šta donosi “Kaliban” i imate li neka očekivanja, bilo od promocije ili od budućih čitalaca?
U ovoj knjizi govorim o odnosu prirode i čovjeka i to kroz ostrvo na našem, Crnogorskom primorju, kroz Adu Bojanu. Vjerujem da smo svi upoznati sa situacijom koja se trenutno dešava sa tim dijelom Crnogorskog primorja... Da ne zvučim pretenciozno, ali čini mi se da sam ja možda na neki način malko anticipirala to koliko se u stvari čovjek udaljava od prirode i koliko to sve više i više dolazi na naplatu. To je neka tema o kojoj bih voljela da se malo više govori, a ja sam se potrudila da kroz roman govorim i o tome, kroz svoj doživljaj i potrebu.
Da budem iskrena, nisam razmišljala o očekivanjima... Vjerujem da bi svaki autor volio da napuni salu, to svakako. Ono što istinski očekujem, jeste da ljudi zaista uoče, odnosno prepoznaju značaj teme koju tretiram u romanu. Voljela bih da publika dođe, oslušne i čuje, odnosno da osvijesti koliko je značajan adekvatan odnos prema prirodi i koliko je značajno da je svi mi čuvamo, jer smo dio nje i uvijek ćemo i biti. To bih istakla kao nešto zbog čega mislim da bi bilo lijepo da se isprati “Kaliban”, posebno imajući u vidu aktuelna dešavanja.
Sami naziv romana je privlačan, a onda dalje asocira na Šekspira i njegovog lika koji je polu-čovjek, polu-čudovište ili demon... Djeluje da je oslikan i na naslovnoj strani. Ko je Kaliban u Vašoj priči i koliko je referenca na Šekspira, motiv, ali i neka (skrivena) poruka?
Dobro si to primijetila... Uvijek volim da istaknem da sam zaista veliki obožavalac Šekspira, tako da nije ni čudo da sam baš kroz njega našla inspiraciju konkretno za tog lika, a naročito zbog toga što i ja govorim o ostrvu. Podsjetila bih da je Kaliban zapravo lik iz Šekspirove drame “Bura” koji je upravo sve to što si ti već kazala - polučovjek, polu-zvijer, a ono što je meni bilo posebno interesantno i važno za moju knjigu jeste da je on stanovnik tog jednog ostrva, kao što je i kod mene slučaj. S obzirom na sve to, bilo mi je interesantno da ga na neki način uvežem sa svojim likom koji je u mojoj knjizi zapravo predstavnik prirode, dakle nije čovjek, ali ima neke primjese čovjeka. Ne bih sve otkrivala vezano za lika u mojoj knjizi, ali svakako da mi je bilo interesantno da taj aspekt uvežem sa Šekspirom. Naravno, ne da preuzimam njegovog lika kompletno, niti radnju njegovog djela i drame “Bura”, ali mislim da ima dosta neke simbolike, a između ostalog sam vjerovala da takav lik može na pravi način da predstavi i približi temu kojom se bavim. Pored svega toga, nije zgorega ni malo češće govoriti o Šekspiru i pominjati ga.
Otkriva se da roman sadrži elemente misterije i trilera i ističe da će se dopasti svakome ko voli milenijalsku književnost, dok Kemal Musić u svom osvrtu ističe da djelo nije ni nalik balkanskoj književnosti. Šta u tom kontekstu možemo dobiti čitajući “Kalibana”?
S obzirom na to da i ja sama pripadam toj novoj milenijalskoj generaciji, nekako se i podrazumijevalo da ću i napisati “milenijalski roman”. To je nešto što je došlo samo od sebe, što se u startu nametnulo, a da pritom nije nešto o čemu sam ja previše razmišljala, već je izašlo takvo kakvo jeste, u tom žanru i u toj strukturi. Meni je drago što pisac Kemal Musić doživljava ovu knjigu kao nešto što nije tipično balkansko. Meni je nezgodno da ja komentarišem njegovu recenziju, ali meni je svakako drago ako jeste nešto što je neobično i drugačije, na neki način. Svakako, mislim da je Kemal više htio da kaže da je ovo jedna priča koja nije obojena nikakvim političkim bojama, već je zaista jedna priča o svima nama, o svakoj osobi koju možemo da sretnemo na ulici svakog dana i mislim da se svako može pronaći u tim pričama ili makar u nekom od likova.
Protagonistkinja je Asja, sezonska radnica koja ljeto provodi u kompleksu na Adi Bojani, ja bih dodala i da je ona znatiželjna mlada djevojka. S obzirom na dalja dešavanja, Asja je kompleksan lik. Sa čime se ona sreće tokom svog vremena na Adi Bojani i koliko je za Vas lično bilo potrebno, ali i izazovno ući u njen intimni svijet?
Dok sam pisala priču ja sam stvarno i osjećala da Asja jeste jedan kompleksan lik koji meni na nekom nivou jeste dosta intimno blizak. I sama sam imala određeno iskustvo rada na Adi Bojani dok sam bila studentkinja. Ona se tu suočava sa nekim različitim stvarima u životu i na svijetu, koje su tipične za jednu osobu njenih godina. Ne naglašavam konkretno u knjizi koji je njen uzrast, ali je to nekih 20-ak godina, što je otprilike period kad svaka osoba traga za nekim svojim identitetom. Ona, tako mlada, odlazi u jedno, njoj potpuno nepoznato i drugačije okruženje gdje se suočava sa sistemom, odnosno mentalitetom. Koliko god to bio možda tipični crnogorski mentalitet, što je i meni samoj bilo interesantno dok sam boravila tamo, a boravila sam stvarno dugo, jeste koliko i u tom krugu tipičnog crnogorskog mentaliteta, postoji još jedan mentalitet koji je na neki način u sjenci, a nije napadan, već naprotiv... Asja pokušava da otkrije sebe, prije svega, zato i odlazi tamo, pokušava da otkrije i u kakvom prostoru ona obitava, živi i postoji, a njen lik se, od samog početka pa do kraja, razvija u tom pravcu gdje ona shvata da je zapravo na neki poseban način vezana za to ostrvo, za samo mjesto i da je baš ona neko ko će ipak morati da se izbori da sačuva tu prirodu, koja njoj od starta jeste važna. Tako ona kao lik, kao glavna junakinja, jeste neko ko iznosi sve ostale likove i svi ostali likovi su u službi nje same, kako bi ta priča dobila i taj svoj preokret, a zatim i da bi se nekako zaokružila, nadam se na pravi način.
Pored ličnog iskustva, kako je nastajao “Kaliban” i koji su bili izazovi prilikom pisanja, s obzirom na to da je u pitanju Vaš prvi roman, što je uostalom forma koja donekle biva i zapostavljena?
Roman je svakako nastao kroz više etapa. Vjerujem da svaki roman i svaka zbirka, priča ili pjesama, nije samo nešto što postoji kao ideja, pa se tek tako izrodi i pojavi na papiru. Ja sam, naravno, u samom početku imala strašnu potrebu da ispričam neki svoj doživljaj i svoju interpretaciju tog mjesta, a onda nakon toga sam i samoj sebi bila dosta dugo smiješna, jer sam znala često da pođem na to mjesto i opipavam prostor, kamen, travu, bungalove koji su stari 50 i više godina, a koji su netaknuti sve to vrijeme koliko su tamo. Izazova je bilo jako puno. Postojala je ta neka ideja u meni, postojalo je nešto što se razigravalo i dešavalo, međutim nisam imala neku ključnu tačku koja bi me, recimo, motivisala da sve to i napišem, da stavim sve to na papir. Tako je zapravo najizazovniji bio taj period otkrivanja, preispitivanja i spoznaje na koji način ću ja prenijeti te neke svoje emocije i posebnosti tog mjesta. Ja zaista smatram da je taj jedan prostor u kojem postojimo - izuzetno važan, a naročito ako je to neko prirodno okruženje. Vjerujem da bi se svako složio sa mnom, jer ako samo posmatramo sebe kad pođemo negdje na odmor ili se izmjestimo iz grada, iz zidina, mislim da nam svima bude jasno kako se osjećamo u tom kontekstu.
“Kaliban” je objavljen kao pobjednički rukopis na konkursu Raštan izdavaštva. Kakav je taj proces bio i šta je donio Vama?
Volim, onako skromno, da kažem da sam tu imala jednu sreću... Kada sam počela da pišem roman bilo je tu nekih pet strana, pa onda šest, pa sedam i tu sam samo stala i jednostavno nije moglo ništa više da se desi u meni. U trenutku kada sam vidjela da je Raštan izdavaštvo iz Beograda objavilo konkurs, koji naravno ima svoj rok, rekla sam, odnosno zadala sebi zadatak da moram da ga pošaljem baš njima, jer ih cijenim kao izdavačku kuću. Tako nekako sam natjerala sebe da budem onaj pisac-arhitekta koji mora sve u određenim rokovima da osmisli, napiše i na kraju da se to kroz neko izdanje to i objavi. Naravno, nisam očekivala da će to biti nagrađeni roman, već mi je bilo bitno samo da ga napišem i da on postoji, ali, eto, desilo se to da sam dobila nagradu, tako da je sve bilo jedno lijepo iskustvo, a naročito ono koje je uslijedilo i kasnije prilikom uređivačkog dijela, ali da ne dužim o tome.
Nagrade na konkursima Vam nijesu strane. Na Ratkovićevim večerima poezije ste osvojili prvu nagradu za pjesnike do 27 godina prije par godina. Poznato je da pišete poeziju, ali koliko se poezija i proza međusobno prepliću u Vašem izrazu?
Što se tiče preplitanja poezije i proze, često čujem komentare da je moja poezija dosta narativna, a da je moja proza dosta poetska. To mi je nekako uvijek bilo interesantno, iako ja iz neke svoje lične, odnosno vizure autora, ne mogu baš da protumačim svoje stvaralaštvo kao takvo. Ne kažem da nije istina, drago mi je ako poezija i proza uspijevaju uvijek da se ističu kroz to što pišem, makar na neki način. Ako bi trebalo, možda kao neki poetski element u prozi mogu da izdvojim opise koje ja veoma volim, volim i da ih čitam i da ih pišem, pa vjerujem da se i moja rečenica nekako sama tako konstruiše i slaže kad krenem da opisujem stvari koje vidim i koje osjećam. Vjerujem da je možda to neki poetski element u mojoj prozi. Dalje, što se tiče poezije, moja prva knjiga je nagrađena upravo na tom konkursu Ratkovićevih večeri poezije. Često razmišljam o tome kakav odnos imam prema poeziji, a kakav prema prozi. Mogu reći da se zapravo mnogo bolje osjećam u pisanju proze, ali poezija je nešto bez čega ne mogu i kroz poeziju na neki potpuno drugačiji način mogu da izrazim neke potpuno drugačije stvari. Da budem konkretna, kroz poeziju mogu da izrazim neko trenutno emotivno stanje, jer, makar moja poezija ne trpi i ne dozvoljava neki pretjerani prostor da se procesuira neko unutrašnje stanje, već ono što se desi u tebi, desi se i izlazi na papir. Kod proze je drugačije. Tu već postoji onaj prostor da se promišlja, da se razmišlja, da se uvede neka fikcija... Poezija je, po mom mišljenju, jedna čista emocija i čisti jedan prikaz, odnosno ogledalo čovjeka koji je piše.
Pretpostavljam da je poezija svakodnevna, bilo kao zapisani stih ili misao u trenutku... Da li sa završetkom jedne stranice ili jednog rukopisa, dolazi i inspiracija za nešto novo, odnosno, da li trenutno radite na nečemu?
Potpuno si u pravu i dobro si naslutila. To što je izašla jedna knjiga, pa druga, meni je dalo vjetar u leđa i još mnogo novih ideja, tako da trenutno radim na novoj zbirci poezije, ali i na novom romanu. To će biti možda nešto što nije baš potpuno tipično za mene, odnosno nešto drugačije od svega ovoga što sam do sada pisala, a gdje će se i zbirka poezije i roman baviti ženskim temama. To su rukopisi koji tek treba negdje da se izrode, ali svakako to je neka moja trenutna vizija - ženske teme, ženska priča, možda ne mnogo pozitivna, ali svakako sa ozbiljnim porukama. Potrudiću se da se te poruke pročitaju...
Da li biste nešto dodali razgovoru ili poručili čitaocima, mladim autorima i autorkama?
O mnogo čemu bismo još mogle da razgovaramo, ali kad već imam priliku nešto da kažem i da dodam ovom prilikom onda bi to bilo upućeno ljudima koji pišu, a koji se još nisu negdje usudili ili skupili hrabrost da nešto urade sa tim. Ima mnogo ljudi koji su mojih godina ili mlađi od mene, a znam da pišu, neki se nekada jave i traže savjet ili preporuku, ali ono što bih svima poručila jeste da prate konkurse i da učestvuju na njima, da rade na svojim knjigama, da rade na sebi, ma šta da rade, ali da ne odustaju od toga, jer, prošlo je vrijeme kad je trebalo da čuvamo neke stvari samo u svojim fiokovima. Naravno, uvijek se treba konsultovati i sa ljudima koji dolaze iz ove sfere, svijeta ili priče, jer, svjesni smo da je došlo vrijeme hiperprodukcije i u samoj književnosti, pa tako ima i autora koji pišu, a možda bi trebalo da se bave nekim drugim poslom. U svakom slučaju, moj savjet svima je da prate konkurse i apliciraju, jer ne mogu ništa izgubiti.
Kultura se pretvorila u biznis u kojem autori moraju da se bore za sebe
Spomenuli ste ženske teme kada su Vaši naredni rukopisi u pitanju. No, kakav je položaj (mladih) književnica u Crnoj Gori?
O toj temi volim da razmišljam pozitivno, odnosno, volim da gajim neku nadu da se te stvari, čini mi se, sve više mijenjaju i da su autorke sve vidljivije. Možda bi bilo čak i nezgodno, iz moje pozicije, da kažem da žena u Crnoj Gori nema dovoljno prostora, jer ja sam taj prostor dobila... Da li su se jednostavno posložile neke okolnosti pa sam uspjela u kratkom vremenskom roku da dobijem neka priznanja, ne znam, ali svakako mislim da nije dovoljno. Vjerujem i da na tom polju treba svakako početi od kompletne rekonstrukcije kulture kao takve, a ono što je za mene isto vrlo važno jeste to da toliko žena, kada već govorimo o ženama, cijele sebe daju kulturi i umjetnosti, a često nisu dovoljno prepoznate ili su stavljene po strani, da li zbog toga što neko daje primat muškarcima ili iz nekog drugog razloga. Voljela bih da istaknem da danas autor/ka mora da se bori sama za sebe. I meni je trebalo dosta vremena da shvatim da je tako, ali danas autorka nije više ona umjetnica kao što je bila Desanka Maksimović recimo, ili neki drugi velikani koje mi pamtimo i čitamo danas. Danas je umjetnik generalno, a naročito umjetnica, jer je žena, preduzetnica. Književnost se pretvorila u biznis, pa tako i kultura generalno, čini mi se. Tako, mislim da svaka autorka mora sama da poradi na svojoj vidljivosti i da instalira jednu novu personu koja će pokušati da se nametne i da iskorači u svijet i bude prepoznata. Bilo da je autor ili autorka, definitivno niko neće doći nekome na vrata da zakuca i kaže “Izvoli”.
Bonus video:
