Baldung svoju autopromociju kao nezavisnog umjetnika koji je napokon spreman da napusti Dürera, počinje na najspektakularniji način, uz definisanje estetskog kompleksa sa ogromnim finansijskim i komercijalnim potencijalom, ali isto tako i sa predispozicijom da presudno definiše domet autorske signature. Na chiaroscuro drvorezu, Vještičji sabat (1510), desno po sredini, tamo gdje se najmanje obraća pažnja s obzirom na gustinu događanja i brojnost likova i objekata u odabranom prizoru, sa faličke ‘izrasline’ visi natpis koji nosi autorov stilizovani, pomalo kriptični monogram - HBG. Malo ispod na drvetu, urezan je i vinov list, kao simbol koji je do tada preovladavajuće bio upotrebljavan da naglasi specifično slikarovo prisustvo, njegovu involviranost u dijegetički prizor: jednom znaku ističe rok trajanja, drugi je odlučno predstavljen - "sa strane" kako bi se potcrtala neobičnost i inovativnost - kako bi za sve naredne prilike demarkirao poetički "radijus" Baldunga kao autora koji razumijeva što znači inskribovati sebe u scenu uzbuđenja, napetosti i strasti. Taj znak svoju najveću umjetničku snagu dobija baš zato što je postuliran unutar slike u kojoj je protjeran drugi muški agens, a vještice zavode svoju strahovladu.
Kada je došlo vrijeme da Baldung preuzme temu vještica koja je, ipak, bila tek sporadično tretirana do njegovog majstorskog preuzimanja, slikar će to uraditi sa tako suverenom inscenacijom da je sublimacija bila automatski prevedena u paradigmu: autorska ekspertiza koja je (s)eksploatacija, i obrnuto. Otud Vještičji sabat uopšte ne izgleda kao početna stepenica u elaboraciji ili pristupno predavanje u relativno novoj vizuelnoj debati, već kao uzoriti katalog u kojem Baldung precizno popisuje trope i figure jedne izgrađene ikonografije. Zato je Vještičji sabat istovremeno slika apsolutnog štimunga, ali i ezoterijskog znanja u kojoj fantazija postaje nerazlučiva od košmara. U njoj je sadržana možda prenapučena taksonomija koja do kraja ispunjava fikcionalnu spacijalnost, to jest, spacijalnost fikcije, ali baš stoga da bi se ukazalo na fascinantnu slojevitost fenomena vještice kao takve, kao i upotrebljene ‘raskošne’ scenografije. Oku treba svakako više vremena da razluči ko je ko u ovoj priči i gdje se nalaze upotrebljeni rekviziti, ali čak i kada se omogući dovoljan kontemplativni predah, ništa ne garantuje da će uzročno-posljedična veza biti potpuno dekodirana, da će ovaj preplet tijela i objekata biti "razmršen", budući da je prizor "zamagljen" raznim tečnostima, isparenjima i izlučevinama. U Vještičjem sabatu sve je stavljeno u relaciju: kovitlac značenja. No, u tom kolopletu, niti jedan simbol nije stabilan ili definitivan. Jer, Baldungova moć popisivanja (koja obično podrazumijeva makar preglednost, ako ne već i transparentnost) ovdje je prizvana da bi semantičke implikacije učinila još složenijim.
Baldungova dijabolična trigonometrija: Vještičji sabat počiva na dvostrukom trouglu: u prostoru koji je - magično - obilježen trima položenim vilama, nalaze se tri vještice. U sredini je kotao sa nerazumljivim slovima, što podrazumijeva i da je sam recept neodgonetnut: vještica desno, sa varjačom u desnoj ruci, otvara poklopac i ispušta sadržaj, mlaz u kojem se nalaze čvrsti ostaci ko zna kakvih tajnovitih životinjskih sastojaka. Druga mlađa vještica pruža ruku sa čašom, a starija podiže platno i tanjir sa sumnjivo aranžiranim i sirovim mesom, dok nešto viče ili komaduje: nekromantska gozba, opscena zdravica, proslava nesvetog praznika na koji su pozvane samo obnažene žene, prije nego odu na sabat. Vještica gore je već na tom putu, dakako, naopačke jašući jarca i stišćući vile koje upravo prelaze preko njenog polnog organa. Baldungov metod i otkriva i skriva: u dubini, iza stare vještice, nalazi se još jedna, a u oblaku u lijevom vrhu i još jedna, od koje se vide samo glava i stopala. Vještičji sabat je i slika duplikacije, multiplikacije, uzburkanog viška, ali i mutilacije, raskidanja: između lijeve ruke mlađe vještice i pomamnog ‘vala’ iz kotla, smjestila se glava još jednog jarca, a pored njega na vilama su istaknute i tri ‘mlitave’ kobasice, kao podsjetnik da impotencija može biti krajnji efekt ovog nečistog okupljanja. U samom dnu su još neki predmeti koji su, po svemu sudeći, dio rituala ili proslave koja se odvija u okrilju noći, pod varljivom i razlivenom mjesečinom: kost, dječja i konjska lobanja, neidentifikovano životinjsko "truplo", četka za nanošenje masti, ispupčeno konveksno ogledalo i svežanj dlaka ili kose. Da li se zlo-čin već dogodio ili tek treba da uslijedi negdje drugo? Da li su se vještice već predale neodoljivom transu ili su još u domenu tamne anticipacije? Da li je maleficia uveliko sprovedena ili se i dalje čekaju njeni rezultati?
Pošto su izvan Zakona, vještice formiraju drugačiji prirodni poredak: one, makar u zatečenom momentu, makar sve tendira da se pretvori u haos, upravljaju osnovnim naturalnim komponentama. Vještičji režim stavlja sve pod svoju kontrolu, ali posljedica je upravo stihijska strukturacija fizičkog i ideološkog svijeta: Baldung se ne ustručava da svoje protagonistice, u raznim pozama i stepenima uključenosti, prikaže tako da rukovode raznim (al)hemijskim i tjelesnim procesima. Vještice su zauzele elementarni domen: one upravljaju i zemljom, i vazduhom, i vodom i vatrom, što su činioci svakog kosmosa. Dvije vještice crpe snagu iz same zemlje, iz dodira sa tlom, odakle - u nekoj vrsti ironijske dekonstrukcije uloge domaćice koja je svedena na pripremanje objeda i spremanje kuće - emituju tečni mlaz uvis sa neprobavljivim sastojcima, skrivena starica ispušta vatreni trag, dok jahačica sa širom otvorenim nogama leti, ‘svisoka’ posmatrajući uskomešali svijet. U ‘zagušljivoj’ atmosferi, u narastajućoj tami, para i dim su kondenzacija unutrašnje esencije, ženskih tjelesnih tečnosti. Pa opet, pored sve te ‘fluidnosti’, Vještičji sabat je i vertikalno ustrojen: slikar donosi cijeli jedan univerzum što počiva na posvemašnje subverzivnom principu koji nudi alternativnu hijerarhiju. Orgijastički skup nužno prelazi u orgiju razobručenog označitelja: histerizacija oznake, histerizacija prizora.
U takvom semiološkom sistemu, predodređujuće pitanje je: kome je namijenjen znak, ta označiteljska proliferacija? Ko je njime dozvan, ko treba da se priključi predstavi? Baldung kreira Vještičji sabat kao scenu invokacije: vještice svojim postupcima ili činodejstvovanjem zazivaju onoga koji se, ipak, nalazi izvan slike. U šesnaestovjekovnoj teoriji (nije na odmet podsjećati da su, u tom dobu, demonološke rasprave prevashodno intelektualna fascinacija, a ne recidiv stupidnog narodnog sujevjerja), same vještice nisu bile sposobne za autonomnu magijsku intervenciju u fizičkom svijetu: one su, suštinski, samo slale, kroz posebne rituale, znak đavolu ili demonu, koji je prepoznavao želju i preuzimao na sebe konkretno djelovanje u njihovu korist.
Baldungov Vještičji sabat - između ostalog, baš zbog iznenadne mogućnosti da se izvan i unutar proscenijuma podudare fantazijska snoviđenja ili deluzije sa sačuvanim jezgrom istine - dramatizuje upravo taj prelomni trenutak kada je mračna invokacija pronašla neočekivanog adresata. Umjesto da vještice odu na planirani sabat, na njihovu scenu pristiže neobični gost - sam umjetnik. Otposlati znak prima ne đavo, nego - autor, i preko njega, baš gledalac: njega tumači ne demon, već upravo slikar koji po njemu i kreativno funkcioniše. Kao da je u posebno tamnoj noći, na maloj čistini duboko unutar njemačke šume koja se ne razlikuje od onih koji nastanjuju postlapsarijanski Adam i Eva, Baldung, možda vođen čudnom slutnjom, možda sasvim slučajno, u vlastitoj fantazmagoriji nabasao na stravični i uzbudljivi prizor: autor zatiče postavljenu scenu. U tom trenutku, pogled se još nije konstituisao kao voajerski (kao što ni vještice nisu još primijetile da je neko narušio njihovu kongregaciju), ali svejedno osjeća da je bio p(r)ozvan. Interpelacija kao interpretacija: slikar ima puno pravo da, bez obzira na jak utisak spontanosti, u ovome pročita poetički dokaz predeterminacije. Zato je Vještičji sabat rad autorske epifanije: Baldungov ekstatični moment kada dolazi do - kao da nije bilo prethodnog iskustva - otkrića vještica, otkrića figure koja će fatalno odrediti umjetnika, koju će on fatalno odrediti.
Bonus video:
