Predavanje prof. dr Tatjane Đurišić pod nazivom „Nekrofilni diskurs u naraciji Mirka Kovača“ održano je juče povodom obilježavanja Svjetskog dana knjige i autorskih prava, a u okviru programa posvećenog obilježavanju 60 godina postmoderne u južnoslovenskim književnostima, u organizaciji JU Narodna biblioteka „Njegoš“ iz Nikšića.
Kako je Đurišić istakla, nekrofilni diskurs, koji je u teoriji književnosti zvanično neklasifikovan, u osnovi je subverzivni mehanizam kojim Kovač razgrađuje dominantne narative, ustaljene obrasce, književni kanon i tradiciju.
Pojam nekrofilije, kako je rekla, ne odnosi se isključivo na seksualnu devijaciju, već označava duboku psihološku orijentaciju i specifičan odnos prema životu i svijetu. Riječ je o konceptu koji je utemeljen na teoriji sociologa i psihologa Eriha Froma, koji je nekrofilični karakter opisao u monografiji „Anatomija ljudske destruktivnosti“.
“From definiše nekrofinični karakter kao onaj karakter koji je sklon rastrzanju živih struktura, uništavanju radi uništavanja i obožavanju tehnike. Nekrofilični pisci, poput Kovača izuzetno su rijetki u književnosti. Malo je čitalaca koji će se usuditi da prođu kroz njegove lavirinte i mrak njegove naracije. Nekrofolija, shvaćena u Fromovskom smislu, izuzetno je moćno sredstvo u rukama dobrih pisaca”, kazala je Đurišić.
Nekrofilični elementi se kod Kovača naziru već u romanu “Moja sestra Elida”, dok su u ciklusu novela „Rane Luke Meštrevića“ iz 1971. godine nekrofilični procesi prepoznati kao sklonost ka razaranju živih struktura, koji dolazi od vlasti i od poretka.
“Zahvaljujući nekrofoničnom diskursu uspio je da razgradi jedan kulturni model prema kome je bio izuzetno agresivan, to je model socijalizma i njegovu ideološku podlogu – komunističku dogmu i nasilje Udbe. Malo je pisaca koji su tako dobro razumjeli mehanizme prisile i prinude koji dolaze sa vrha i čine svaki poredak, u manjoj ili većoj mjeri, nekrofiličnim. To je onaj izvor nekrofilije kojim se bavi Mirko Kovač”, rekla je Đurišić.
Iako nije poznavao Fromovu definiciju nekrofilije i pisao je vođen vlastitim stvaralačkim porivima, upravo je, prema njenim riječima, u nekrofiličnom diskursu pronašao svoj prepoznatljiv izraz, zaštitni znak.
“Nekrofilija kao mehanizam je duboko potisnuta i spada u ono što je Frojd nazvao podsviješću. Mirko Kovač, kao i Miodrag Bulatović, voli da otkrije naličje. Llice njemu nije mnogo zanimljivo. Lice je uvijek lijepo, našminkano, ali, okrenuti stvari sa lica na naličje, je stilski mehanizam groteske. To je za oba ova pisca vrhunska umjetnost. Umjetnost tome i služi, prikazivanju anomalija, prikazivanju čovjeka u nedozvoljenim radnjama, jer što više zagrebete po površini, vi ste dublje zašli u umjetnost. Nekrofilični mehanizmi se rijetko mogu naći u književnosti, ali su toliko razorni i subverzivni”.
Govoreći o Kovačevoj smjelosti da progovori o zabranjenim temama, poput Golog otoka, što je izazvalo značajnu polemiku u ondašnjem društvu, ali i o strogoj cenzuri koja je bila prisutna u to vrijeme, Đurišić je istakla da „kada god se pooštravaju mjere protiv pobunjenika i kritičara vlasti, na scenu stupaju nekrofilične mjere“.
“Književni kritičari su procijenili da je to vrijedan tekst koji otkriva tajne Golog otoka. Tako velika i zataškana tema za Kovača je bila vrlo izazovna. On je na scenu izveo sve žrtve tog kazamata koji je uređivala i kontrolisala Udba”.
Za knjigu novela “Rane Luke Meštrevića” dobio je nagradu “Milovan Glišić” koja mu je oduzeta, a knjiga povučena iz knjižara i biblioteka. Dopunjeno izdanje istoimene zbirke izlazi 1980, a novoj pripovijetci iz te knjige “Slike iz porodičnog albuma Meštrevića” pripala je Andrićeva nagrada.
Prema riječima Đurišić, Kovač se bavio svim strogo zabranjenim temama, nije imao zazora prema njima, i zbog toga je veliki, evropski pisac. Prema Bibliji je imao afirmativan stav, jer za njega je, kako je kazala Đurišić, biblijski tekst bio način borbe protiv komunističke dogme. Uspio je, kako je rekla, da prepozna sve ono antiživotno, sve što ima za cilj uništavanje života.
Stvaralaštvo Mirka Kovača, istakla je Đurišić, nemoguće je odvojiti od kulturnih i političkih trauma koje su oblikovale prostor bivše Jugosalije u drugoj polovini 20. vijeka. Ono, kako je rekla, predstavlja sami vrh evropske i jugoslovenske postmoderne književnosti.
Predavanje je organizovano u okviru aprilskog repertoara Nikšićke kulturne scene.
Bonus video:
