Nikolaj Koljada, svjetski priznati ruski dramski pisac i pozorišni reditelj, u predstavi “Violine, daire i pegla” sukobio je, ali i brakom spojio, dvije ruske, naizgled, potpuno drugačije porodice i dva različita staleža: proletersku i građansku. Reditelj Goran Damjanac je u predstavi Nikšićkog pozorišta, koja će premijerno biti izvedena 28. aprila u 20 časova, odlučio da to budu crnogorska i ruska porodica, sa svim suprotnostima, ali i jezičko-mentalitetskim različitostima.
Predstava “Violine, daire i pegla” je u regionu urađena 2022. godine u šabačkom pozorištu, i sada u Nikšićkom. Prema riječima Damjanca, tražio je lokalitet da tu predstavu, sa “šarmantnim tekstom”, i on postavi i našao ga je u Nikšićkom pozorištu, u Nikšiću, i u Crnoj Gori.
“Pored te staleške dimenzije sukoba, uveli smo i tu civilizacijsku, mentalitetsku, kulturološku dimenziju sukoba između ruske i crnogorske porodice. Rođen sam, skoro na tromeđi, u Brčkom i ljubitelj sam Jugoslavije, te riječi koja danas ‘strašno’ zvuči. Moj doživljaj Nikšića, mentaliteta i jezika, bila je jedna nova pikanterija. Taj šarm koji ima taj jezik, koji pripada Staroj Hercevini, i igranje sa jezikom koje nije bilo samo puko prevođenje, nego i određeni izrazi karakteristični za ovaj lokalitet, koji nam je prije svih Žana dovela, radeći na svom liku, a onda i ostali Nikšićani, je meni bilo jedno slatko učenje o Crnoj Gori i mentalitetu ovog dijela Crne Gore. Ta lokalizacija i mentalitetska adaptacija mi je bilo veliko zadovoljstvo”, kazao je Damjanac i uz osmijeh dodao da mu je fraza “anđeli mi s đecom” apsolutni favorit.
Iako, kako je podsjetio, frazu “violine, daire i pegla” Rusi koriste kada žele da kažu da neki orkestar zvuči raštimovano, u Koljadinom tekstu taj naziv ima više značenja - spoj dva različita muzička instrumenta koji se vezuju za klasiku i folklor i predmet iz domaćinstva koji u patrijarhalnom društvu najčešće pripisuju ženi, ali i spoj dva mentaliteta, dvije kulture.
“Koljada je raspojasan pisac koji ne pati od preciznosti, nego je slobodan u izrazu, tako da i režiseru i glumcima nudi slobodu tumačenja teksta. Tekst je na ivici farse. Ovo je priča o neostvarenim željama, nadanjima, o tome kako je čovjek u svakodnevici spreman da laže i sebe i druge zarad privida o sreći. Ali, ovo je priča i o jakim, snažnim ženama, duhovito ispričana sa notom tragike, drame u savremenom smislu. Ovo je priča koja je ispričana iz ženske perspektive: dvije majke i nevjesta”, kazao je reditelj.
Morao je i da pomene gostoprimstvo zaposlenih u Nikšićkom pozorištu, ali i Nikšićana.
“Atmosfera u Nikšićkom pozorištu je ona zbog koje sam se kao srednjoškolac zaljubio u pozorište i ostao u njemu. Nikšićko pozorište ima jedan duh koji se, nažalost, u mnogim drugim pozorištima u ovom savremenom dobu gubi”, istakao je Damjanac.
I Ana Franić, koja igra majku mlade, je morala da pohvali Nikšićko pozorište jer, kako je kazala, sve što je lijepo u pozorištu, nalazi se u njemu, dok je sve loše izostalo. Što se njene uloge tiče, kazala je da su ona i Žana Gardašević Bulatović, bile upućene jedna na drugu - punkt i kontrapunkt, i da one igraju žene, dvije majke, stubove porodica koje “na svojim leđima drže svadbu”, a koje su donijele i taj društveni i civilizacijski sukob. Kako je naglasila, oni su se tokom rada na predstavi igrali, a publika će dati konačan sud o njihovom procesu rada i igri.
“Mislim da će publika ovu predstavu voljeti jer se publika uvijek vezuje za ono što prepoznaje kao život. Kod Koljade se nikada ne dešava nešto veliko, ali se dešava život. Kao da provirite kroz vrata i uhvatite neke segmente života, a publika se uvijek smije, ili ih dirne kada prepozna nešto iz njihovog života”, kazala je Franić i dodala da pozorište ne može da traje bez interakcije glumaca i publike.
Majka mladoženje, Žana Gardašević Bulatović, priznala je, da iako ne voli premijeru, jedva čeka da se ista dogodi i da publika vidi kako su se glumci i autorski tim zaigrali.
“Mi smo lik majke i sina prilagodili smo ovom podneblju, i jezički i mentalitetski, tako da mi je to jezičko prilagođavanje bila najradosnija tačka rada. Vjerujem da će publika, što smo i htjeli, kroz svaki lik, ali i svaku situaciju, zajedno sa nama disati, jer je to ono zbog čega radimo ovaj posao”, istakla je Gardašević Bulatović.
“U radu na ovoj predstavi sam se poistovjetio sa činjenicom da svaka komedija ima naličje, gogoljevski rečeno, smijaćete se mojim teškim riječima. Sami plakat predstave i simbol, to bezličje, ukazuje na to da publika može da diše sa nama, da se pronađe u našim problemima i sukobljenim stranama. Svaki čovjek gradi sebe i sam bira ono što traži za budućnost, a pitanje je da li je to pravilan ili pogrešan izbor. Anja i ja smo iznijeli taj mladalački duh i sunovrat mladosti u koji smo upali na čudan način”, rekao je Matija Memedović, koji igra mladoženju.
Umjetnički direktor Nikšićkog pozorišta, Janko Jelić, kazao je da je riječ o najsložnijem ansamblu koji je radio neki komad, pa očekuje da će se to vidjeti i u predstavi.
“Riječ je o kompleksnoj porodičnoj priči. Mi svoj život najčešće opisujemo kolotečinom, svakodnevicom i uvijek istim ciklusom koji se ponavlja iz dana u dan. Ja bih ovu predstavu opisao kao kulminaciju svakodnevice, energije, kulminaciju dvije različite kulture, identiteta i mentaliteta, različito nasljeđe predaka, različita staleška priča. Doći će do kulminacije koja je na ivici da iz komedije pređe u farsu, a iz farse u tragediju, ali će taj problem da razriješi ljubav, kao što uvijek sve razriješava”, kazao je Jelić i poželio dug život predstave.
U predstavi igraju: Žana Gardašević Bulatović, Ana Franić, Matija Memedović, Anja Drljević, Boban Čvorović i Velizar Kasalica. Dramaturgija je povjerena Jeleni Paligorić Sinkević, koja je bila dramaturškinja i šabačke predstave. Za scenografiju je zadužena Vesna Sušić, a za kostime Marija Tavčar.
Ovaj komad prvi put se postavlja u Crnoj Gori, i riječ je o 36 dramskom naslovu koje je postavilo Nikšićko pozorište, odnosno devetoj predstavi za četiri godine.
Koljada je autor 120 drama koje su prevedene na više svjetskih jezika i igraju se od SAD do Australije. Premijerno se prikazuju u njegovom pozorištu, koje je osnovao u Jekaterinburgu. Кako je pisao Jovan Ćirilov, Koljada je predstavnik “gvozdenog vijeka ruske dramske književnosti”, stvaralac koji stoji na temeljima ruskog realizma, sa šakom sažaljenja i šakom nade za svoje junake.
Bonus video:
