Nakon što je sa 28 godina odlučila da krene u školu trčanja, Nudžejma Softić iz Bosne i Hercegovine, sa 30 je postala prva pokrivena Evropljanka koja je završila half Ironman triatlon, iako prethodno nije znala da pliva i vozi sportski bicikl i iako se samo dvije godine ranije počela baviti trčanjem. O njoj, njenom podvigu i pozitivnom stavu koji ju je doveo do toga, snimljen je dokumentarni film nazvan “Kuća male zvijezde”, a koji je pratio dvije godine njenog “trčanja ka zvijezdama”, a trebalo bi da bude gotov do sredine marta.
“’Kuća male zvijezde’ je priča je o ženi zarazne energije i volje za životom. Kada je upoznate pomislite da taj entuzijazam i pozitivan stav crpi iz sretnih životnih okolnosti, radosnog djetinjstva i ugodnog odrastanja, da biste onda saznali kako je njezin put ispunjen gubicima i tragedijama. Jednostavno sam imala sreće jer priča je doslovno pronašla mene. Obje radimo u istoj novinarskoj redakciji - Nudžejma kao lektorica, ja kao urednica vijesti. Njezina promjena bila je toliko snažna i motivišuća da sam je morala preslikati na film koji će, nadam se, izmamiti brojne osmijehe i podstaći gledaoce na pokret i lične pozitivne promjene”, istakla je scenaristkinja i rediteljka filma, novinarka Slađana Lučić.
Dokumentarac je nastajao dvije godine tokom kojih prati Softić, njen život, pripreme, trke, nove prijatelje, ali i sasvim neočekivano vjenčanje koje nije bilo po scenariju...
“Puno materijala, puno života se dogodilo u dvije godine snimanja. Ono što sam naučila je da sve što stavite na papir kao scenario za dokumentarni film, život izmijeni, okrene, doda i stvori neku novu priču. Mi smo tako na kraju snimili i jedno neočekivano vjenčanje, a Nudžejma je stvorila i novu veliku porodicu rekreativnih trkača koji se druže, trče, raduju zajedno. Kada govorimo o izazovima, najteže je bilo prikupiti novac za projekt. Nismo imali vremena čekati filmske fondove za razvoj i proizvodnju, jer je Nudžejma već počela pripreme za triatlon. Tako da smo producentkinja Tamara Babun i ja krenule sa snimanjem pokrivajući troškove vlastitim novcem, a pridružila nam se ‘Al Jazeera Balkans’ kao koproducent”, kaže Lučić.
Pored sportskog sazrijevanja, Softić je sazrijevala i kao osoba... Ona otkriva koliko se promijenila i ko je Nudžejma sa početka filma i ko je Nudžejma sada.
“Mislim da bi bio potreban poseban napor da sam toliko radila na sebi, a da se nisam promijenila. Naravno da jesam i sretna sam što jesam. Želja da napravim promjene u svom životu me i potakla na ovaj put. Još 2015. godine bila sam osoba koja je imala najmanje 10 kilograma viška, koja ne voli svoj posao, friško izašla iz lošeg, kratkog braka. Ali izašla! I tu je počelo sve - moguće je napraviti velike i temeljne promjene u našim životima, svaka vodi nekoj drugoj, samo treba odlučiti i početi. Biće onih koji su za, koji podržavaju. Biće mnogo više onih koji bi voljeli da se kolotečina nastavi i da se ništa ne talasa, koji bi da samo sve ide svojim tokom i uprkos njima je moguće. I nije lako, pa šta? Ja sam danas sretna žena! Suočila sam se sa sobom, osvijestila stvari koje treba mijenjati i prionula na posao. Skinula sam sve kilograme viška koji su mi toliko smetali i u kojima sam se osjećala zarobljeno. Sad sam sretna što sam samoj sebi zgodna i odlično se osjećam u svojoj koži. Više ne tražim da mi posao bude jedino zadovoljstvo u životu i ne sjedim nesretna 8 sati u redakciji, već sam zadovoljstvo našla van tih 8 sati, a i na poslu je bolje kad ste sebi bolji. I dalje učim i učim ono što me zanima - društvene mreže i marketing. Trčim, naučila sam plivati u 28. godini života, vozim bajk, putujem, imam svoj klub ‘Trčanje i to’ u kojem su okupljeni ljudi koji su moja druga porodica. Imam hrpu medalja s trka i više ih i ne brojim, a svakoj se radujem kao da je prva. Vježbam vještine javnog govorništva i leadershipa u Toastmaster klubu u Sarajevu, dobijam pozive na konferencije na kojima motivišem ljude da vole sebe i da žive život, radim sve što želim. I smatram se posebno sretnom što sada imam muža koji sve to radi zajedno sa mnom i podržava me u svemu. Da sam pristala živjeti život kakav sam imala misleći da je to moja sudbina, sada ne bih imala o čemu pričati s vama. Bolja sebi bolja sam i drugima, pa sam sada i otvorenija i iskrenija i jasnije povlačim poteze svog života”, priča Nudžejma Softić za “Vijesti”.
Samim profilom protagonistkinje film u našem društvu i vremenu pokreće teme vezane za ljudska prava, diskriminaciju, predrasude, osude, posebno isticanjem da je u pitanju prva žena, još prva pokrivena žena... No, prva pokrivena žena koja je završila half Ironman triatlon.
“Nudžejmu prvenstveno doživljavam kao pojedinca s energijom koja pokreće druge ljude, poznate i nepoznate, a ne kao pokrivenu ženu. Mene zanima reakcija gledalaca, šta će oni prepoznati, vidjeti u ovoj priči na početku i kada pogledaju posljednji kadar filma. Hoće li i dalje vidjeti samo hidžab ili ono što svako od nas može, ako uloži vrijeme, sebe, ne razmišljajući samo što ne valja u našim zajednicama, državama, svijetu u kojem živimo. Za mene je ovo priča o tome kako biti bolji čovjek, biti bolji prema sebi i drugima, zadržati znatiželju i životnu radost. Nudžejma je to uspjela iako i dalje ima brojne neistomišljenike koji vjeruju kako znaju bolje od nje same šta ona smije, treba raditi, kako se odijevati, pričati, putovati, živjeti. Film progovara o tim vječnim ladicama podjele, predrasudama, diskriminaciji. U isto vrijeme uči nas kako nastaviti sanjati i stvarati unatoč svemu što nas sputava”, kaže Lučić.
I Softić sama priznaje da nije uvijek bilo jednostavno i da je bilo i onih komentara koji su dolazili od bliskih osoba.
“Posebno u početku nije bilo jednostavno nositi se s raznim komentarima, još ako su dolazili od bliskih osoba, međutim kad doživljavate ovakve promjene svi ti otpori, pokušaji osoba da vas zadrže na onome što jeste i da ne postanete bolji od njih, pokušaji ‘ispravljanja’ i savjetovanja su sasvim normalni i samo treba dati vremena i sebi i njima. Neki nikad neće promijeniti mišljenje i to je ok, takve osobe treba ostaviti u prošlosti i okružiti se ljudima koji nas vole i koje volimo. Trebalo je vremena da shvatim da je sasvim uredu nemati isto mišljenje kao svi ostali, naprotiv, da je poželjno. I trebalo je vremena da shvatim da ljudi daju komentar i da ih dalje nije briga za nas, a da onda ti komentari ostaju nama i da nas jedu. U jednom momentu sam odlučila da neću dopustiti da neostvareni ljudi budu ne daj Bože uzrok neke bolesti ili nerviranja niti da ću dopuštati da mi pokvare dan. Sad se nasmijem, posebno ako su to komentari osoba koje me ne poznaju i jednostavno krenem dalje. Ako me nešto i pogodi, ‘Karma is a bitch’, pobrinuće se ona za sve i nekad je to baš lijepo posmatrati izdaleka i u miru”, kaže Softić.
Kako piše u jednom tekstu, Softić je ‘ostvarila neostvarivo’. No, ona kaže da to nije tačno.
“Upravo suprotno, sve vrijeme pokušavam pokazati svima da ništa nije neostvarivo i da smo sami sebi najveća prepreka i kočnica, jer ne vidimo i ne gledamo oko sebe, ne vidimo prilike, sve hoćemo da znamo unaprijed, ne pokušavamo napraviti prvi korak ako ne znamo tačno gdje će nas odvesti. Fali nam mnogo ambicija i malo hrabrosti da ih krenemo ostvarivati. Na početku mi je iz nekog razloga bilo jako bitno da budem prva žena s hidžabom u Evropi koja je to napravila, sad mi je to potpuno nebitno. Sve promjene koje sam napravila u svom i tuđim životima su ustvari najveće bogatstvo - 50 polumaratona, pet full maratona, tri half Ironmana su samo brojevi, jer se ja sportom bavim rekreativno, neću ići na Olimpijske igre niti ću napadati prva tri mjesta. Ja u ovome uživam, radujem se pripremama, ljudima, organizatorima, gradovima, druženjima. Zaboravljamo da je život jedan i da brzo prolazi”, poručuje ona.
Softić je postala prepoznatljiva i po svojim suknjama od tila. Ona je “Vijestima” otkrila zbog čega je i kako spojila hidžab i šarene suknjice pa i šta taj spoj govori o njoj samoj, o njenoj ličnosti.
“U sve što radite, uvijek, ma koliko teško i naporno bilo, unesite malo ljepote. Biće i lakše i ljepše, i vama i drugima. Voljela bih da tu želju kod mene publika prepozna u filmu, a na kraju svako će vidjeti ono što bude želio i u svojim kapacitetima. Biće mi drago čuti i vidjeti sve reakcije i interpretacije, sigurna sam da će me napraviti bogatijom ženom”, zaključila je Softić.
Odrastanje tokom rata
Nudžejma Softić je rođena u Kozarcu pored Prijedora, na granici BiH i Hrvatske, u Krajini. Odrastati i sazrijevati na tom području tokom užasa koje je donio rat bilo je teško.
“Na sve što se dešavalo, a na šta nisam mogla uticati, posebno u tom periodu kada sam bila dijete, ne osvrćem se. Da - otac mi je ubijen u ratu 1992. godine, da - bila sam u srpskom logoru, da - bila sam i u izbjeglištvu, da - nikad se nisam vratila tamo gdje sam se rodila, pa šta? Mogla sam cijeli život sebe smatrati žrtvom i u toj prošlosti tražiti opravdanja ili razloge da budem loša osoba, prema sebi i prema drugima, a mogla sam iz toga izvući snagu i biti bolja nego što bi iko očekivao od osobe s takvom prošlošću. Svako iskušenje je snaga, svaka poteškoća nas jača, nakon svakog lošeg događaja možemo i trebamo biti samo bolji. Često sam razmišljala o tome šta bi moj otac rahmetli mislio o meni sada i to bi mi davalo snagu da idem do kraja u svemu što počnem i da ponovno pokušam svaki put kad padnem”.
I dalje smo inertni u stvarnosti, a glasni smo i osuđujemo virtuelno
Slađana Lučić, rediteljka filma, kaže da se nije dvoumila između igranog i dokumentarnog filma, jer, kako se bavi novinarstvom, tako joj je dokumentaristika bliža.
“Praćenje života, događaja, posljedica je ono čime se bavim već 25 godina samo u kraćoj formi. Oduvijek sam sanjala kako ću raditi dokumentarne filmove, ali evo, odvažila sam se tek sada. Slobodu u dokumentarnom filmu mogu samo definisati u širini koju daje. Imate prostora ispričati priču iz toliko različitih uglova što u informativnom programu jednostavno nije moguće”, objašnjava Lučić.
Ona ističe da je Softić ličnost koja dokazuje šta sve čovjek može postići, samo ako preduzme stvari u svoje ruke, bori se, motiviše sebe i druge, ali, da bi do toga došlo, neophodne su promjene, i društava na našem malom Balkanu, i pojedinaca u našim državama.
“I dalje smo previše inertni u stvarnom i glasni, često puni osude bez argumenata, u virtualnom životu. A upravo je Nudžejma dokaz šta pojedinac može postići. Počela je trčati želeći neku promjenu za sebe, a sada vodi udruženje sa preko 200 članova u grupi Trčanje i to (TiTo). Imaju nekoliko neformalnih ogranaka u drugim gradovima BiH i u drugim državama. Putem društvenih mreža dogovaraju planove treninga, međusobno se upoznaju, pomažu, uče. Uspjeli su tako prikupiti novac za sportska invalidska kolica članu koji se pridružio TiTo ekipi, omogućili promjenu nekolicini članova koji su imali preko 130 kilograma kroz besplatnu godišnju podršku trenera, psihologa, fizioterapeuta. Platili su putovanje pojedincima koji su promijenili svoj život i po prvi puta upoznali druge gradove i zemlje kroz različite utrke. Tamara i ja često pričamo o tome. Nije teško pronaći i ispričati priču što i dalje ne funkcioniše na ovim prostorima. Naravno, te priče su važne, ali jednako je bitno pokazati što možemo i da ima pojedinaca koji donose promjenu u zajednici”, popručuje Lučić.
Novac za film sakupljen crowdfunding kampanjom
Film je još uvijek u fazi postprodukcije, ali sredstva za to su prikupljena, na drugačiji način...
“Sakupili smo novac putem crowdfunding kampanje, koja još uvijek traje:
https://www.indiegogo.com/projects/little-star-rising#. I dalje čekamo rezultate nekih filmskih fondova. Svi koji doniraju novac postaju dio filmske ekipe, odnosno njihova imena naći će se na odjavnoj špici filma. Lijepo je vidjeti kako ljudi reagiraju i pridružuju nam se, još jedan pokazatelj kako smo gladni dobrih, pozitivnih priča. Presretni smo jer nas je prepoznala i prije nekoliko mjeseci ekipi se pridružila Merima Ključo koja sklada glazbu. Radimo ujedno na animaciji i grafici i sređivanju slike i tona. Direktor fotografije je Vjeran Hrpka,montažerka Ana Štulina, tu smo i producentkinja Babun i ja, i naravno Nudžejma”, eto ekipe filma.
Bonus video:
