STANJE UMA

Svađe djeci donose ožiljke

Kada se svađate pred djecom ona to osjećaju kao svoj poraz, kao nešto što su oni sami isprovocirali. Pokušajte da se savladate, pokažite djeci da ste odrasli, da se na vas mogu osloniti. Ne optužujte jedno drugo pred njima
447 pregleda 0 komentar(a)
svađa, Foto: Shutterstock
svađa, Foto: Shutterstock
Ažurirano: 28.10.2016. 18:28h

Djeca su naše ogledalo, mnogi su se prije nas složili u tome...Kakvi će biti kada porastu, u velikoj mjeri zavisi od nas, njihovih roditelja. Zato se trudimo da od njih sakrijemo nedostatke koje imamo i da pred njima ne radimo stvari za koje znamo da ih ne treba raditi i da su nepoželjne, frustrirajuće. Svađa pred djecom ipak je nešto posebno.

NISU SVE SVAĐE LOŠE

Većina roditelja ponekad ima nesuglasice koje mogu dovesti do svađe , neslaganja su sasvim normalan dio ljudskih odnosa, pa povremene porodične tenzije nisu rijetka pojava. I to ne treba kriti od djece. Ona moraju da nauče da će u životu nailaziti na sukobe i sama se sukobljavati. U tom smislu, rasprave koje brzo dovode do rješenja, koje se završavaju kompromisom i pomirenjem, za djecu nisu strašne. Ona tako uče da treba saslušati tuđe mišljenje, ali ipak zadržati i svoje. Tako uče da nisu i ne mogu uvijek biti u pravu i da treba da priznaju svoje greške. Međutim, razarajuće svađe , prepune uvreda, nasilja i optužbi nešto su što roditelji zaista treba da izbjegavaju kada su djeca prisutna. Ovakve svađe imaju dugotrajan uticaj na dječje emocionalno zdravlje, kao i na odluke koje će donositi u sopstvenim odnosima kasnije u životu. Baš kao što je svađa teška, zamorna i emocionalno iscrpljujuća za roditelje, isto tako utiče i na djecu koja su prisutna za vrijeme svađe . Veoma je zastrašujuće vidjeti kako roditelji gube kontrolu. Jer ako roditelji, koji su centar svijeta za dijete, nisu čvrsti, stabilni i razumni, djetetu se čini da ni na koga više ne može da se osloni. Postaje nesigurno, povučeno i uplašeno. Kada se roditelji svađaju, djeca osjećaju napetost i neprijateljstvo. Oni tada postaju fizički i emocionalno uznemireni i napeti. Čak i ako to ne žele da pokažu, ovi osjećaji se vide na dječijim licima i u govoru tijela, bez da izgovore i jednu jedinu riječ. Djeca ovaj osjećaj manifestuju na različite načine. Neki počnu da plaču ili se sakrivaju, dok drugi pokušavaju da pridobiju pažnju roditelja, pa iznenada traže da jedu ili piju, te se dodvoravaju na različite načine. Nesvjesno ili svjesno, pokušavaju da prekinu svađu i vrate stvari na „staro“. To je prilično tužna situacija koja se završava samo patnjom.

“SIGURNO SAM JA KRIV”

Budući da je dječiji svijet mali, odnosno, usredsređen uglavnom na porodicu, oni misle da se sve što se događa odnosi direktno na njih. Zbog toga djeca misle da su ona kriva za roditeljske svađe , bez obzira na stvarni razlog neslaganja, te da su mogla nešto da učine da spriječe svađu. Ukoliko je dijete prije svađe , a nevezano za svađu, bilo neposlušno, ili ako se u toku svađe raspravlja o djetetu u bilo kakvom kontekstu, ono će misliti da je njegovo/njeno ponašanje, neposlušnost ili postupak uzrok svađi. U takvim okolnostima kod djeteta se javlja sumnja i nesigurnost, pa i nisko samopoštovanje. Mnoga djeca nose trajne slike svađa svojih roditelja i u odraslom dobu. Neke svađe mogu biti velika trauma za djecu, pa sjećanja ostaju zauvijek. To se naročito odnosi na porodice u kojima dolazi i do fizičkog nasilja. Djeca koja žive u roditeljskom domu gdje su svađe svakodnevne, zapravo kao da žive u ratnoj zoni. To može da ostavi različite trajne posljedice, koje su najočiglednije pri pojavi mokrenja u krevetu, hroničnih stomačnih bolova, poteškoća sa učenjem, glavobolja, itd. Mališani koji moraju da nauče kako da prežive u ovakvom okruženju pate od nevjerovatne količine stresa. Djeca koja su svjedoci čestih i grubih svađa nauče da se - ili svađaju - ili da budu mirotvorci.

UTJEŠITE DIJETE - VI STE KRIVI ZA NJEGOVU PATNJU

Ponekad se roditelji uopšte ne ustežu da se posvađaju pred djecom, naročito onom mlađom, vjerujući da su djeca premala da bi mogla da shvate šta se dešava. Jeste tačno da prosječan četvorogodišnjak neće razumjeti svađu svojih roditelja, ali će i te kako razumjeti da se nešto loše dešava. Neće znati o čemu je riječ, ali će ga ono što se dešava i te kako isprepadati. Malo dijete nije u stanju da razumije smisao svađe , ali primjećuje mimiku i ton glasa kojim se govori, čak i ako roditelji ne viču već „sikću“ jedno na drugo. To ga plaši i navodi na ideju da se radi o nasilju, a kasnije će taj strah da prenese na odnose s drugarima i vaspitačicama u vrtiću. Šta uraditi ako je dijete prisustvovalo svađi u kući? Odmah ga treba umiriti, utješiti i zaštititi. Ako je ikako moguće, trebalo bi da se partneri pomire odmah, pred djetetom, i da mu objasne zašto je do svađe došlo. I djeca u vrtiću se nekad svađaju, pa bi mališanu trebalo objasniti da se svađa dešava i odraslima, a ne samo djeci - i da se i odrasli, baš kao i djeca, nakon svađe pomire. Nije loše ni da se oba roditelja izvine djetetu što su ga uplašili.

MIR JE UVIJEK NAJPOŽELJNIJI, ALI...

Bilo bi savršeno kada bi se oba roditelja uvijek i u svim okolnostima ponašala dovoljno zrelo i pokušala da razumiju sukob u realnom okviru, kada bi bili osjetljivi jedno prema drugom i znali da se nose sa razlikama na miran i uljudan način. Ipak, savršenstvo ne postoji, i takvi odn