Obalu Skadarskog jezera sam prešpartala u bezbroj navrata i tokom svih godišnjih doba. Pisala sam o tome već. Odavno sam željela da jezero malo bolje upoznam “iznutra”. U mladosti sam se vozila i brodom i čunom (od Virpazara do Krnjica u više navrata), ali od tad je prošlo prilično vremena. Upravo je rečenica u prethodnom blogu, kojom sam izrazila žaljenje što nikako da se brodom provozam jezerom, uticala da do toga konačno dođe. Naime, imala sam sreću da blog pročita Jelena, vlasnica brodića “Milica”, koja me je pozvala na krstarenje koje ću pokušati da vam prepričam.
Krenuli smo iz Virpazara oko 9 sati. Namjera nam je bila da aparatom “uhvatimo” što više ptica, po mogućnosti, da vidimo i pelikana, te da obiđemo manastire Starčeva Gorica i Beška.
Ptica je bilo raznih. Različito su se odnosile prema strancima. Nisu sve bile ovako hrabre da se pojave naspram plavetnila neba, već su mnoge pokušavale da se što više stope s okolinom i budu što neupadljivije. Ova siva čaplja je u tome prilično uspjela.
Uglavnom su bile usamljene, ali je bilo i parova. Najljepše je ispao par galebova koji je odmarao na ostacima zidina nekadašnjeg čuvenog zatvora iz vremena Kralja Nikole, Grmožura.
Grmožur je nazivan crnogorskim alkatrazom. Zanimljivo je da su oni koji su bili zatvoreni u njemu bili neplivači, tako da je bijeg bio nemoguća misija. Odatle, valjda, ovo poređenje sa najčuvenijim američkim zatvorom. Početkom 20. vijeka, zatvor se premiješta, a ostrvo biva prepušteno zubu vremena i zmijama. Tako je i dobilo naziv Ostrvo zmija. Ornitolozi su ga nazivali i Ostrvom ptica. Ptice se vide iz daleka, a ni zmije nisu odstupile od osvojene teritorije.
Da li je blizina ostrva odigrala kakvu ulogu ili nije, tek, površinom jezera je vješto plivala povelika zmija. Zaštićeni čamcem, primakli smo se da je bolje osmotrio i uslikamo. Ne razumijem se u vrste zmija, ali nam Jelena reče da se radi o smuku. Nemam fobiju od njih, za razliku od mnogih mojih prijateljica, ali mogu im i želju nositi.
Fotografisanje zmije je bila mala digresija. Opet smo se vratili pticama. Svaka mi je bila interesantna i pokušavala sam da ih što bolje uhvatim, ali one nisu bile nimalo kooperativne. Šta više, ne malo puta mi se desilo da u momentu kada se konačno namjestim i krenem da “škljocnem”, one zarone. Ovaj ćubasti gnjurac je mirno stajao da mi pokaže da nisu svi isti.
Sve vrijeme smo iščekivali da negdje, u daljini, ugledamo pelikane. No, kao za inat, njih nije bilo. Razlog je bio visok nivo jezera. Pelikani su išli tamo gdje je bilo moguće da lakše dođu do hrane.
Pored obale smo mjestimično nailazili na grupe ribara ili ponekog “vuka samotnjaka” koji bi tu, u osami, provodili dan, da bismo naišli i na idilično ribarsko mjestašce Raduš.
Ptice su se ređale. Same, u grupi, sakrivene pored stijena… Onda nas je raznježila pojava ove porodice.
Približavali smo se ostrvu Starčeva Gorica na kojem se nalazi manastir Presvete Bogorodice. Na žalost, nismo uspjeli da ga posjetimo. Kapija imanja koje okružuje manastir bila je zaključana.
Produžili smo prema Murićima, a na ostrvo Starčeva Gorica smo samo još jednom mogli da bacimo pogled iz daljine.
Murići su mjesto sa najljepšom plažom na obalama Skadarskog jezera, barem sa crnogorske strane. Da je mjesto popularno govore nam ugostiteljski objekti na obali, kao i razapeti šatori, iako sezona još nije ni počela.
Nedaleko od Murića nalazi se ostrvo Beška. Na njemu su smještena dva manastira. Prvi put sam bila na ostrvu. Bila sam, prije svega, iznenađena njegovom veličinom. Oduševilo me je to sa koliko truda i umješnosti monahinje (njih 13) vode računa o svakoj stopi ostrva. Iznad svega sam bila iznenađena ljepotom dva manastira koji su smješteni na ostrvu, a koji imaju izuzetno zanimljiv istorijat. O svemu tome nam je ispričala monahinja. Prvo na maternjem, a onda i na engleskom jeziku, jer je među posjetiocima bilo više stranaca.
Manja crkva je crkva Svete Bogorodice, a veća crkva Svetog Đorđa. Ovaj prelijepi pogled na cijelo ostrvo pruža se sa malog uzvišenja koje se nalazi sa sjeverne strane. Ljubazne monahinje su nas počastile i domaćim sokom od žalfije koji je za svaku preporuku. Veći dio ostrva je obrastao divljim šipkom, pa je i sok od njega jedan od specijaliteta ostrva.
Ostrvo smo napustili puni lijepih utisaka. Ovo je bio naš krajnji cilj, pa smo krenuli istim putem nazad. Jedino što i dalje nikako da ugledamo pelikane. Jelena se nije predavala. Za razliku od nas ostalih, imala je uvježbano oko. Ugledala ga je iz velike daljine. Pelikan nije bio na putanji našeg brodića, ali nas ništa nije sprečavalo da promijenimo pravac. Uputili smo se prema ostrvu Vranjina.
Pelikan je bio usamljen. Dozvolio nam je da se primaknemo toliko da možemo da ga fotografišeno, ali mu je škljocanje aparata uskoro dosadilo, pa je odlučio da nas napusti. Let pelikana je za nas bio utisak koji je bio jagoda na sve događaje ovog dana.
Kad smo već stigli dovde, Petar, momak koji je upravljao brodom odlučio je da nam priredi još jedno uzbuđenje. Predložio je da se ne vraćamo nazad već da probamo da uđemo u korito Morače i njime, zajedno s Moračom, da uđemo u jezero. Ova “operacija” je bila moguća samo zbog izuzetno velikog nivoa vode i zbog velike spretnosti mladog, ali iskusnog momka na pramcu.
Ulazak u vode Morače je propraćen aplauzom i oduševljenjem. U trenu smo ušli u sasvim novi svijet. Novi je bio i spektar boja. Sve je bilo zeleno. Ptice ovdje kao da su bile slobodnije. Ovaj trojac kao da se bio pripremio za poziranje.
Poslije šest sati, vratili smo se na početnu tačku, u Virpazar. Vrijeme je proletjelo uz atraktivne prizore i izuzetno društvo.
Mi smo samo “zagrebali” mogućnosti vožnje po jezeru. Čuli smo da je zanimljiva i tura na suprotnoj strani, prema Poseljanima, Dodošima i Žabljaku Crnojevića. Možda i tamo odem nekom drugom prilikom. U svakom slučaju, šetnja brodom po jezeru je jedno izuzetno iskustvo koje ću rado ponoviti.
Bonus video:
