Nikola Borić ima 38 godina, rođen je u Zaprešiću, u Hrvatskoj, a nakon što je proputovao cijeli svijet, spavao u najboljim hotelima, odlučio se za usamljenički život, u kućici od slame.
Nikola je diplomirani kineziolog, radio je sa brojnim uspješnim sportistima, što mu je omogućilo da jako mnogo putuje.
Kada je završio studije, bavio se triatlonom, bio je reprezentativac Hrvatske osam godina. Nakon toga je bio trener, u Hrvatskoj i inostranstvu.
"Pripremao sam sportiste 20 različitih sportista. Radio sam sa Stjepanom Božićem šest godina i sa njim uzeo svjetsku titulu, s Anom Sršen uzeo dva srebra u Sidneju i Atini, s Gordanom Kožuljem osvajao medalje, u Hrvatskoj sam stvorio prvake u 30 različitih sportova. Onda sam počeo da radim za jednog američkog menadžera i otišao u Maroko sa pobjednikom Dijamantske lige na 1.500 metara, radio sa više od 100 Etiopljana, sa Kenijcima pobjednicima maratona u Njujorku i Parizu, Dubaiju, Londonu, a nakon toga radio sam za tursku i azerbajdžansku atletsku reprezentaciju", rekao je on za Glas Slavonije.
Iako mu je takav posao omogućio život na visokoj nozi, kaže da nije bio potpuno srećan. Nikola je želio duševni mir, pa je sve što je imao ostavio iza sebe. Čak je i svoju kompaniju, vrijednu nekoliko miliona dolara u Kini, poklonio prijatelju za rođendan.
Dugo je tražio svoje mjesto pod suncem, pa se na kraju smjestio u Kokočaku blizu Orahovice, u Hrvatskoj.
"Mene je divljina vukla cijelo vrijeme. Ja sam tražio gotovo devet godina lokaciju prema svojim željama. Sastavio sam popis što sve želim da imam i prošao cijeli svijet i našao sve ovdje. Tražio sam mjesto u šumi s izvorima vode, potokom i gdje nema ljudi. Ovdje sam sve to našao i sada me svaki dan vodi srce i molitva. Možda odem danas popodne, a možda ostanem zauvijek, tako zapravo izgledaju moji planovi".
Kuća u kojoj živi je od slame i blata, a krov je od letava. U kući ima bačvu u koju naloži vatru, spava na balama sijena na kojima su podmetači za stolice.
Što se hrane tiče, kaže da njegova mačka jede više od njega.
"Hranim se iz drugih izvora, redovno se molim i meditiram, od četiri do šest sati svaki dan, i to mi je hrana", kaže.
Nikola se kupa u potoku. Iz sela je zimus dobio kadu, pa kad je hladno, naloži ispod nje i kupa se u toplijoj vodi.
Ovaj mladić se ne opterećuje mnogo planovima za budućnost.
"Ovdje sve pravim od prirodnih materijala u krugu od 200 metara što mogu naći. Pokušavam da živim samoodrživo, imam neku viziju da ovdje napravim neki botanički vrt i neku permakulturu, sklad prirode i životinja, dakle ograničeni broj životinja da se ne uništavaju priroda i biljke. Ali, kažem ja, nikad ne znam kako ću se ujutro probuditi. Danas uživam u ovoj prirodi, okružuju me divlje životinje, svinje, srne i jeleni, ptice, vodene kornjače i rakovi, nekako ipak mislim da ću ovdje živjeti zauvijek".
Bonus video:
