Every mother is a working mother (Svaka majka je zaposlena majka). Slogan koji sam uočila na majici jedne Amerikanke. Simpatičan i tačan.
Nije lako biti zaposlena majka.
Ipak, mislim da je mnogo teže biti nezaposlena majka.
U kući se uvijek pojavljuju neki novi i neplanirani poslovi koji se malo vrednuju i najčešće su nevidljivi za sve, osim za (ne)zaposlenu majku.
Ovo razmišljanje prilično je u vezi s poslom kojim se bavim.
Desetogodišnji rad u ženskoj nevladinoj organizaciji mi je istančao senzibilitet prema svemu što se tiče prava žena; nikada se neću zasititi podsjećanja na činjenicu da žene potroše u prosjeku 24 sata nedjeljno na neplaćeni rad u kući.
Mnogo volim svoj posao.
Bavljenje ljudskim pravima, posebno pravima žena, bilo je krajnje potcijenjeno prije 10 godina kad sam počela da radim u “Sigurnoj ženskoj kući”.
Mislim da se situacija polako mijenja. Atmosfera u našoj maloj, često prepunoj kancelariji, prijatna je, ali i profesionalna.
Pruža sigurnost, vraća vjeru. Tako kažu žene koje nam dolaze.
Namjerno ne kažem klijentkinje.
Ne volim taj izraz, jer ne odražava najbolje ono što radimo – pružamo podršku ženama i djeci žrtvama nasilja.
Mira, Ljilja, Jovana, fantastične žene s kojima radim i dijelim nekad teške, ali lijepe trenutke na poslu.
Moje ne baš tipično radno okruženje mi je omogućilo manje stresan odgoj djece.
Po uzoru na jednu švedsku koleginicu, vodila sam na posao mog, tada četvoromjesečnog Petra, koji se spokojno igrao u “ogradici”, dok bih ja završavala izvještaje.
Privilegija kakvu mnoge majke nemaju. A trebalo bi da imaju.
Ovaj mi je posao omogućio da mnogo putujem i upoznam zanimljive ljude. Podrška supruga Vlada i pomoć moje majke bila je dragocjena u takvim prilikama.
Nekadašnji “rock”, riječ koja me je tjerala da izađem iz kuće, sazreo je u “rok” (deadline), ili: ono što me često tjera da posao nosim kući.
Porodica je na okupu u popodnevnim satima. Tada se trudim da, uprkos treštanju električne gitare iz sobe mog trinaestogodišnjeg Andrije, održim koncentraciju i odgovorim na hiljadu i jedno pitanje 7-godišnjeg Petra.
Očito nedovoljno uspješno, jer čujem kako objašnjava “mama bi trebala ponovo u školu da nauči da mi odgovori na sva pitanja”.
Balansiranje između dnevnih obaveza i dječijih aktivnosti ponekad asocira na naslov Almodovarovog čuvenog filma “Žene na ivici nervnog sloma”… koji ću sigurno ponovo odgledati nekad, kad uspijem da ne zaspim ispred televizora.
Imam ja i svoju malu mantru za tjeranje umornih misli - pomislim na subotnju kafu sa Sonjom i Saškom, koju neću propustiti ni ako nastupi fatalna 2012.
A ni EXIT nije tako daleko!
Bavljenje ljudskim pravima, posebno pravima žena, bilo je krajnje potcijenjeno prije 10 godina kad sam počela da radim u “Sigurnoj ženskoj kući”. Mislim da se situacija polako mijenja.
Bonus video:
