Mir. To mi je negdje bila primarna asocijacija, već prilikom prvog susreta sa Petrom Perovićem.
Dok smo razgovarali u prostoriji u kojoj drži radionicu iz oblasti samorazvoja sa svojim prijateljem, nekako je sve teklo upravo u tom znaku: tišina, prostor obojen u bijelo, skromno uređen, tek 15-ak stolica, jedna tabla na kojoj je pripremio čas; on, dok govori gotovo nepomičan, bez gestikulacije, naglih pokreta, laganim, smirujućim tonom, niže rečenice s neopisivom lakoćom. Petar je čovjek u poodmaklim godinama.
Ono što, međutim, odaje živost, energiju, dubok um i pronicljivost, to su njegove oči: u Petrovom pogledu iskri mladalački duh.
I, odmah na početku razgovora, pitam ga kako je u stvari došlo do toga, da, iako je pred njim bila sjajna poslovna budućnost: bio je jedan od najtalentovanjijih studenata beogradskog arhitektonskog fakulteta, najmlađi urbanista tada Budvanske rivijere, svoj životni put gradi na potpuno drugoj strani, približavajući ljudima teme spontanosti, spontanog usklađivanja, tj. oblast samorazvoja. Kaže kako mu se, u tom pogledu, desilo nekoliko ključnih momenata.
Prvi se desio kada se jedne noći iznenada probudio, kako kaže “navalom osviješćenosti ili saznanja da sve teži da se rasprostre najdalje, unutar sebe”.
Sjutradan, prolazeći kraj zgrade Zetafilma, vidio je najavu za film “Kraljević i prosjak” i odlučio da ga pogleda.
“U filmu postoji scena u kojoj umire kralj i svim dvoranima koji toj sceni prisustvuju poprilično je dosadno i čekaju da se okonča kraljev život. Ali, ima nekog ko rida, ko istinski žali. To je, naravno, dvorska luda, nepriznati dio kraljeve osobe. Dok sam tu scenu gledao u tom trenutku se kod mene dogodila jedna takva energetska preobrazba, da sam od tog trenutka, pa sve do sada, zapravo neki potpuno drugačiji čovjek, nego što sam bio do tada”, priča Petar.
Tog trenutka, priča, doživio je “gotovo neizrecivu provjeru vrijednosti dotadašnjeg života koji se odvijao prema nekom sistemu uobičajnih vrijednosti: poštenja, uspjeha, doprinošenja i svega sličnog”.
Um je stao tog momenta, “nije više bilo nikakvih misli, a dogodila se i preplavljenost jednim okeanskim raspoloženjem, za koju zaista nemam bolje riječi od - samilost”. Međutim, to što je tada doživio, nije bilo lagano iskustvo, te je narednih pet godina, priča, trpio “razne vrste patnje”.
Obraća se, kaže ljekarima, sveštenicima i biva preneražen količinom neznanja i jednih i drugih i zabrinut za sebe.
“Međutim, vjerovatno svi mi dobijamo kroz život upravo onoliko tereta za nošenje, za koliko imamo snage”, priča Petar.
Sljedeće iskustvo koje ga je okrenulo samorazvoju, desilo se kada se jednog dana vratio s posla iznuren, iscrpljen, premoren.
Osjetio je, priča, neodoljivu potrebu da ode koliko može dublje u planinu.
Došao je do Klačina, negdje po sredini visine Paštrovske gore u Buljarici. Izgubio je osjećaj težine, vrijeme je, kaže, opet stalo i opet je bio potpuno sabran.
Počeo je, kako kaže, da leluja kao vazduh, po vazduhu.
Pala je i noć, a onda se potpuno prepustio i prestao da brine oko toga kako se pokreće.
Sam, ne pretpostavljajući da će ostati do kasno u noć, ostao je nepovrijeđen, a noge su, u tom stanju, same birale gdje će tačno stati u mrklom mraku.
“Onda sam počeo po istom modelu da pojem, da pustim glas. Pojavljivale su se divne melodije. Počela se događati i poezija koja se u isti mah pjevala sama od sebe, kroz mene, a događali su se i pokreti, tako da ste vi u isti mah jedan isti kreativni impuls prevodili u poeziju, muziku i ples”, priča Petar.
Nedugo nakon tog iskustva, ’94, raskida ugovor u Montenegroturistu, gdje je radio u sektoru za razvoj.
Od tada se isključivo bavi temama iz oblasti samorazvoja, istraživačkim radom iz oblasti arhitekture, te djelovanjem kroz radionice svoje NVO.
Bavio se i likovnom umjetnošću i imao sedam izložbi od Bara, Petrovca preko Podgorice, Nikšića, Beograda.
Prepoznaje bolest
Nakon iskustva u Paštrovačkoj gori, zapazio je da može da prepozna ako neko ima zdravstvenu boljku. Tako je jednoj doktorki, koju nije poznavao dobro, rekao kako ima problema sa ramenom, a, opet djevojci iz Lazarevca koja mu je bila u gostima, da ima čir na želucu. Kasnije, pregledom je ustanovila kako je – Petar bio u pravu.
Psihogrami –Petrova inovacija
Psihogram/psihoportret je, priča Petar, “energetski zapis, sastavljen iz boje i oblika, trenutne faze u razvoju nečijeg osobnog obrasca, koji upravlja cjelokupnošću životnog procesa”. Kaže kako se jednom prilikom, kada je uradio psihograme za svojih desetak kolega iz Montenegroturista, desilo čudo. Nisu bili u kancelariji, on je crtao njihove psihograme, a kada su se vratili, rekao im je da sa stola uzmu svoje psihograme. Iako na listovima nije bilo ispisano nijedno ime (imena su se nalazila na poleđini), svaki od kolega je nepogrešivo posegnuo – za svojim psihogramom. “Svi su sami prepoznali svoje, pa čak i drugih ljudi radove i ja sam tada dobio znak da je to nešto na čemu treba da nastavim da radim”, priča Petar.
Bonus video:
