Stručnjaci naglašavaju kako su, na uzrastu do 4. godine, laži dio dječijeg razvoja.
Na primjer, ako se četvorogodišnjak igra sa starijim bratom ili sestrom i nešto mu uzme, brat odn. sestra će da ga odgurne: dijete se sjeća samo tog trenutka, ali ne i onoga što je uzrokovalo guranje. Reći će da ga je starije dijete jednostavno, iz čista mira, gurnulo. Roditeljima takva situacija često djeluje poput laži i prikrivanja što se zapravo dogodilo. A nije tako.
Zbog toga roditelji ne smiju da budu prestrogi, već da otkriju koji se uzrok krije iza tih malih, izgovorenih laži.
Već od šeste godine, djecu lažu svjesno.
Tada im je već zanimljivo da posmatraju dejstvo i reakcije laži koje su izgovorili: rado će vam reći da su oprali zube, a da zapravo to nijesu uradili. Stručnjaci kažu kako iza svake laži stoji neki unutrašnji razlog zbog kojeg dijete to učini.
Naglašavaju da ne treba istog trena djecu kazniti zbog laži. Roditelji tada treba dobro da razmisle koji je razlog dječije laži.
Npr., ako dijete ne govori za loše ocjene u školi ili ne prijavljuje kvar na biciklu, vjerovatno je da se boji kazne koja slijedi. Tada mu je laž određena vrsta zaštite.
Vjerovatno su roditelji jednom kaznili dijete u sličnim situacijama.
Tada je presudna komunikacija: djeci treba objasniti posljedice laži.
Npr., ako laže da je već opralo zube, objasnite mu da tom laži ništa nije postiglo, jer će mu se zubi kvariti i moraće kod zubara.
Ako dijete nastavi, roditelji bi trebalo da određeno vrijeme nadziru te određene radnje, možda dijete jednostavno još uvijek nije steklo tu ili neku drugu vrstu navike. Takođe, roditelji i djeca u toj situaciji mogu skupa da operu zube: dijete će tako imati dobar primjer.
Bonus video:
