Prihvatimo različitosti!

Djeci trebaju objašnjenja, jer, kada se prvi put sretnu sa vršnjakom ili odraslom osobom koja ima tjelesno ili funkcionalno oštećenje, nemaju iskustva na osnovu kojih bi izgradili empatiju.
119 pregleda 0 komentar(a)
Ažurirano: 16.04.2011. 14:42h

Biti drugačiji ne znači biti loš.

Razlike među ljudima čine svijet bogatijim.

U današnjem društvu uspješnost je jedno od mjerila vrijednosti.

Ali, šta je sa onima koji su manje uspješni, koliko su prihvaćeni i kakav imamo odnos prema njima mi i naša djeca?

Postoje uvjerljivi podaci da djecu sa posebnim potrebama vršnjaci često odbacuju, pa čak i na ranom uzrastu ( 4 - 5 god).

Je li to u prirodi djece ili je problem u vaspitanju?

Djeci trebaju objašnjenja, jer, kada se prvi put sretnu sa vršnjakom ili odraslom osobom koja ima tjelesno ili funkcionalno oštećenje, nemaju iskustva na osnovu kojih bi izgradili empatiju.

Dijete reaguje u zavisnosti od toga kako osoba u tom trenutku djeluje na njega: strahom (Hoće li se to i meni desiti?), gađenjem (Vidi kakve su mu noge!), odbojnošću (Neću da se igram s njom, ona ništa ne zna)...

Pitanja koja će tada mališani da postave mogu biti različita, jer oni ne znaju mnogo o uzrocima događaja: - Je li ona seka u kolicima zato što je pala sa bicikla? – Onaj dječak nema ruku zato što nije bio dobar?

Na ova i slična pitanja djetetu treba dati jednostavne odgovore.

Npr. Kad je neko gluv, nije isto kao kad ima grip. Ne boj se, ne može preći na tebe.

Ili: Sljepoća je kao kada zatvoriš oči, pa ne vidiš, ali sve čuješ i osjećaš kada te držim za ruku. Mlađem djetetu termini „hendikep“, „retardacija“ i sl. ne znače ništa.

Naravno, starijem djetetu se odgovori daju primjereno njegovom uzrastu.

Simulacije su odličan vid aktivnosti kako bi se djetetu pomoglo da razumije i prihvati individualne razlike djece s posebnim potrebama.

Stavite djetetu povez preko očiju i igrajte se „ćora - bake“ kako bi razumjelo oštećenje vida.

Dajte djetetu zadatak da pokuša vezati pertlu jednom rukom ili da recituje pjesmicu sa kolačićem u ustima, kako bi razumjelo tjelesnu invalidnost i nesposobnost jasnog i pravilnog govora.

Ovo je put ka razumijevanju i prihvatanju vršnjaka koji imaju neku razvojnu teškoću.

Socijalna integracija djece sa teškoćama u razvoju ne smije biti prepuštena slučaju.

Samo upisivanje djece s teškoćama u razvoju u odjeljenje ili vaspitnu grupu vrtića, bez prethodne pripreme vršnjaka, neće osigurati razvoj pozitivnih stavova.

Uspješna socijalna integracija ove djece, mora biti sistematski isplaniran proces, vođen i usmjeravan od strane vaspitača i nastavnika.

Oni će zajedno sa roditeljima spriječiti ismijavanje i odbacivanje i biti upravo taj facilitator pozitivnih osjećanja.

Djeca su pravi mali imitatori. Gledajući odrasle (roditelje kod kuće i vaspitače i nastavnike u školi ili vrtiću), oponašaće i usvajaće njihove stavove, pa i stavove prema djeci koja su na neki način drugačija od ostalih.

Zato treba iskoristiti one najljepše i razoružavajuće osobine koje djeca imaju - iskrenost i otvorenost.

I treba im pomoći da razviju socijalno prihvatljive vještine ponašanja i ophođenja prema djeci s posebnim potrebama.

Bonus video: