Biti drugačiji ne znači biti loš.
Razlike među ljudima čine svijet bogatijim.
U današnjem društvu uspješnost je jedno od mjerila vrijednosti.
Ali, šta je sa onima koji su manje uspješni, koliko su prihvaćeni i kakav imamo odnos prema njima mi i naša djeca?
Postoje uvjerljivi podaci da djecu sa posebnim potrebama vršnjaci često odbacuju, pa čak i na ranom uzrastu ( 4 - 5 god).
Je li to u prirodi djece ili je problem u vaspitanju?
Djeci trebaju objašnjenja, jer, kada se prvi put sretnu sa vršnjakom ili odraslom osobom koja ima tjelesno ili funkcionalno oštećenje, nemaju iskustva na osnovu kojih bi izgradili empatiju.
Dijete reaguje u zavisnosti od toga kako osoba u tom trenutku djeluje na njega: strahom (Hoće li se to i meni desiti?), gađenjem (Vidi kakve su mu noge!), odbojnošću (Neću da se igram s njom, ona ništa ne zna)...
Pitanja koja će tada mališani da postave mogu biti različita, jer oni ne znaju mnogo o uzrocima događaja: - Je li ona seka u kolicima zato što je pala sa bicikla? – Onaj dječak nema ruku zato što nije bio dobar?
Na ova i slična pitanja djetetu treba dati jednostavne odgovore.
Npr. Kad je neko gluv, nije isto kao kad ima grip. Ne boj se, ne može preći na tebe.
Ili: Sljepoća je kao kada zatvoriš oči, pa ne vidiš, ali sve čuješ i osjećaš kada te držim za ruku. Mlađem djetetu termini „hendikep“, „retardacija“ i sl. ne znače ništa.
Naravno, starijem djetetu se odgovori daju primjereno njegovom uzrastu.
Simulacije su odličan vid aktivnosti kako bi se djetetu pomoglo da razumije i prihvati individualne razlike djece s posebnim potrebama.
Stavite djetetu povez preko očiju i igrajte se „ćora - bake“ kako bi razumjelo oštećenje vida.
Dajte djetetu zadatak da pokuša vezati pertlu jednom rukom ili da recituje pjesmicu sa kolačićem u ustima, kako bi razumjelo tjelesnu invalidnost i nesposobnost jasnog i pravilnog govora.
Ovo je put ka razumijevanju i prihvatanju vršnjaka koji imaju neku razvojnu teškoću.
Socijalna integracija djece sa teškoćama u razvoju ne smije biti prepuštena slučaju.
Samo upisivanje djece s teškoćama u razvoju u odjeljenje ili vaspitnu grupu vrtića, bez prethodne pripreme vršnjaka, neće osigurati razvoj pozitivnih stavova.
Uspješna socijalna integracija ove djece, mora biti sistematski isplaniran proces, vođen i usmjeravan od strane vaspitača i nastavnika.
Oni će zajedno sa roditeljima spriječiti ismijavanje i odbacivanje i biti upravo taj facilitator pozitivnih osjećanja.
Djeca su pravi mali imitatori. Gledajući odrasle (roditelje kod kuće i vaspitače i nastavnike u školi ili vrtiću), oponašaće i usvajaće njihove stavove, pa i stavove prema djeci koja su na neki način drugačija od ostalih.
Zato treba iskoristiti one najljepše i razoružavajuće osobine koje djeca imaju - iskrenost i otvorenost.
I treba im pomoći da razviju socijalno prihvatljive vještine ponašanja i ophođenja prema djeci s posebnim potrebama.
Bonus video:
