SAZNAJTE

Zašto slijedimo loše vođe?

Izgleda da takve stvari prije svega zavise od naše istorije evolucije. Kao socijalne životinje „programirani smo“ da vodimo i budemo vođeni.
0 komentar(a)
Ažurirano: 14.04.2011. 18:08h

Evo jedne zanimljive činjenice: Moamer Gadafi, Hosni Mubarak pa čak i Sadam Husein, nisu dospjeli na listu najpodmićenijih svjetskih lidera.

Kada je riječ o korupciji, zloupotrerbi moći i zloj vladavinioni ne mogu „ni primirisati“ kambodžanskom Pol Potu, sjevernokorejskom Kimu Džong-Ilu (ili još gore njegovom ocu Kimu Il-Sungu). Da ne govorimo o Hitleru i Staljinu... Otkud tako mnogo loših i korumpiranih lidera?

Izgleda da takve stvari prije svega zavise od naše istorije evolucije. Kao socijalne životinje „programirani smo“ da vodimo i budemo vođeni.

Sva visoko društvena bića – majmuni, vukovi, pčele - idu za priznatim vođom i svi se uklapaju u takav sistem. Studije koje proučavaju poslušnost ilustruju ovu tendenciju kao slijepo slušanje naređenja od autoriteta, čak i kada se u njima krije nanošenje zla nevinoj žrtvi.

Teoretičar vođstva Džejn Lipman Blumen proučavala je, kako kaže, „toksične lidere“. To su ljudi čije „destruktivno ponašanje i disfunkcionalne lične karakteristike stvaraju ozbiljan i dugoročan otrovan efekat... nad onima kojima vladaju“.

„Toksični lideri“ rade za svoje sebične ciljeve i obično ostavljaju sljedbenike u mnogo gorem stanju od onog u kom su ih zatekli. Ona vjeruje da ih mi pratimo gotovo instinktivno, zbog našeg usađenog povjerenja u vođu i želje da nas neko zaštiti „odozgo“.

Isto tako bez preispitivanja povjerujemo da su vođe nešto posebno - stavljamo ih na pijedestal i bivamo slijepi za njihove promašaje. Stvarni problem nastaje kada vođe počinju da vjeruju da su zaista posebni i što je još gore, iznad zakona, prenosi b92.net.

Toksični lider pojavljuje se kao heroj ili spasitelj, ali vrlo brzo sklizi u korupciju. Isto se dogodilo sa nedavno skinutih sa vlasti lidera sjevernoafričkih država.

Jedina odbrana od njih je suprotstavljanje, ali je, međutim, to lakše reći nego uraditi. I na Balkanu, kao i na Bliskom Istoku i u Sjevernoj Africi vidjeli smo slične prizore.

Tužno je što treba više od hiljadu ljudi za takvu herojsku akciju, da kažu „sad je dosta“ i rizikuju svoje i živote članova svoje porodice, kako bi se izborilo za normalno postojanje.

Trik je u tome da narod izabere vođe sa karakterom, koji neće popustiti pred iskušenjima koja nosi „fotelja“.

Međutim, tu se aktivnost građana ne smije završiti (što nažalost mnogi zaboravljaju), jer se svako ponaosob neprekidno mora držati svoje pozicije kontrolora vlasti (na kraju krajeva, u demokatiji nam ta vlast i pripada), bude na oprezu, preispituje akcije lidera i njihove motive neprekidno.

Nipošto ne treba zaboraviti da nas otrov obično namami svojim slatkim ukusom, a onda ne možemo dugo da ga izbacimo iz organizma.