O značaju pisma i čitanja u procesu sticanja znanja i cjelokupnom progresu ljudskog društva suvišno je govoriti.
Naše pismo je fonemsko, što podrazumijeva jedan glas - jedno slovo. Zbog te svoje jednostavnosti spada u najsavremenija pisma: jednostavniji metodski postupci obučavanja, lakše i brže učenje-opismenjavanje.
Sudeći po ovome, problema ne bi trebalo da ima, a ima ih.
Teškoće u ovladavanju vještinama čitanja i pisanja su i te kako poznate učiteljima.
A uzroci su kako u postupku obučavanja, tako i u samom djetetu. Postupak obučavanja mora da podstiče djetetovo samopouzdanje, bude uprošćen, postepen, bez previše zahtjeva postavljenih pred dijete.
Čitanje i pisanje su procesi koji su međusobno zavisni, jer imaju istu neurofiziološku i govornu osnovu. Nemoguće je da se napiše riječ, a da pri tom ne bude i pročitana, nemoguće je čitati a ne poznavati napisane grafeme-slova.
Djeca od šest godina su spremna za postepeno obučavanje čitanja i pisanja. Ona su svjesna da slova na papiru predstavljaju govor, da riječ izgovorena zvukovima može da se napiše slovima.
Ukoliko je pravilno prošlo kroz pripremu, učenje čitanja će za dijete zahtijevati minimalan napor i za nekoliko nedjelja ovladaće ovim sposobnostima.
Priprema za čitanje i pisanje ogleda se u razvoju i organizovanosti psihomotornih funkcija, a potom slijedi usvajanje slova. Razvoj psihomotornih funkcija odnosi se na vizuelnu i auditivnu percepciju i memoriju, saznajne procese, pažnju, gnostičke funkcije, motoriku šake i prstiju, grafomotoriku, okulomotornu koordinaciju, prostornu orijentaciju, samopouzdanje… Ovo prosječno dijete postiže putem igre kao najprirodnijeg oblika učenja na mlađem uzrastu.
Usvajanje slova podrazumijeva sposobnost djeteta da prepozna izgovoreni glas putem analize i sinteze govora, prepozna slovo kao grafemu (izolovano, a zatim u kontekstu), pripremne grafomotorne vježbe i pisanje grafema. Kao što je razvoj govora kod neke djece spontan i prirodan proces tako je i usvajanje slova za njih neka vrsta igre.
Ali djeca koja ispoljavaju tendenciju ka teškoćama čitanja i pisanja, moraju proći sistematske vježbe kako bi se ovaj proces normalizovao.
Važno je znati razlikovati djecu sa nesavladanom tehnikom čitanja i pisanja od disleksične i disgrafične djece.
Disleksija je poremećaj čitanja koji postoji kod djece uprkos normalnoj inteligenciji, dobrom vidu, sistematskoj obuci i ostalim povoljnim edukativnim, psihološkim i socijalnim faktorima. Najpouzdaniji način otkrivanja je praćenje djece tokom obuke čitanja i logopedskim dijagnostičkim tretmanom.
Za razliku od razvojnih disleksija koje se uspješno koriguju logopedskim tretmanima, postoje i tkz. prave ili specifične disleksije koje su veoma otporne na korekciju i vrlo se teško prevazilaze.
Bonus video:
