Foto: Privatna arhiva

Odlazak van grada pružio im mir i intimu

Još uvijek uživamo u mirisu sela

Kako je Ivan Vukčević, "gradsko dijete", uspješan mladi preduzetnik, suprug jedne Maje, ponosni otac Kaline, Zorana i Lole i vlasnik porodičnog doma na Daljmu prevazišao žal za gradom i navikao se na miran i harmoničan život na selu

66112 pregleda 11 komentar(a)
Foto: Privatna arhiva
Foto: Privatna arhiva

Kao rođeni Podgoričanin, Ivan Vukčević je mislio da se nikada neće odseliti iz Stare varoši, jer kako kaže neizmjerno voli duh stare Podgorice, njene ulice, kaldrme, svoje Vukčeviće i drage komšije. Tu je odrastao i siguran je da će tu i ostariti.

Nakon vjenčanja Ivan i njegova supruga Maja odlučili su se za život u kući Vukčevića, u Staroj varoši. Ivanov pokojni djed je, u tom momentu, živio na prizemlju kuće tako da se mladi bračni par odlučio za sprat porodične kuće i tu proveo tri prelijepe godine svog života. Taj period najviše će, prema Ivanovim riječima, pamtiti po rođenju svog prvog djeteta, ćerke Kaline.

Nastavljajući svoju priču Vukčević napominje da su se njegovi roditelji, još prije 15 godina, umorili od gradskih gužvi, ubrzanog tempa života, neprestane jurnjave za poslom i ambicijama i odselili na Daljam.

I psi uživaju u slobodi
I psi uživaju u slobodifoto: Privatna arhiva

“U tom trenutku mi, njihova djeca, već smo bili odrasli, tako da njihovo preseljenje nije bilo uslovljeno našim godinama, a oni su utočište i odmor, poslije puno premišljanja, zaista pronašli daleko od centra grada”, dodaje naš domaćin tvrdeći da je preseljenje ipak mnogo teže palo njegovom ocu, ali se i on jako brzo navikao na novi ambijent pa sada njegovi roditelji, na selu, sade voćke, okupljaju porodicu i prijatelje i uživaju u seoskom vazduhu.

Naš domaćin nastavlja svoju priču sjećajući se da su supruga Maja i on prije 8 godina, čekajući drugo dijete, sve češće razmišljali koliko bi im značilo da imaju veće dvorište, da djeca mogu da se igraju napolju, trče, bezbrižno odrastaju u prirodi...

Njihova kuća u Staroj varoši odmah je pored ulice i zaista je sve blizu, ali im je ipak, tvdri Vukčević, nedostajala priroda, zelenilo i bijeg od gužve. U tom trenutku Ivanov tata im je predložio da se presele blizu njih, što je svakako predstavljalo i te kako ozbiljnu temu za razmišljanje. Na kraju, mladi Vukčevići su se odlučili da napuste grad i pridruže se roditeljima na Daljmu.

Odlazak van grada pružio im je, kažu, mir, intimu i veliku radost Ivanovim roditeljima, zbog ponovne blizine porodice...

Kuća građena s puno ljubavi
Kuća građena s puno ljubavifoto: Privatna arhiva

“Selo je našoj djeci omogućilo bezbrižno odrastanje i blizinu djeda i babe. Naučili smo da uzgajamo povrće, sređujemo dvorište, popravljamo sitnice oko kuće, kupimo lišće i kada nam to posao dozvoljava zaista smo fizički aktivni”, kaže naš domaćin dodajući i da su, zahvaljujući svom radu, ovoga ljeta isključivo konzumirali salatu, rukolu, luk, spanać, paradajz i blitvu iz svoje bašte. “U voćnjaku beremo jabuke, smokve, drenjine, grožđe, iglice, a sada masline i japanske jabuke, kuću nam čuvaju naši psi Astor i Dona, dok mali pas, Alf, uglavnom boravi u kući”, dodaje Vukčević.

Vukčevići su dom uredili po svojoj mjeri
Vukčevići su dom uredili po svojoj mjerifoto: Privatna arhiva

“Kako sada imamo troje djece veliki je i broj obaveza pa nam je nekada jako teško da se organizujemo. Dan zna da nam bude izuzetno naporan i isprogramiran, kao i većini porodica. Kalina i Zoki su đaci OŠ ‘’ Sutjeska’’, Lola ide u vrtić, supruga radi u istoj školi kao učiteljica, a ja godinama unazad radim dvokratno. Sa porodicom provodim pauzu za ručak i dio vikenda. Od toga ne odustajemo, iako nam je nekada izuzetno naporno da vozimo do grada i po 3, 4 puta dnevno”, priča Ivan dodajući i da im je život na selu puno dao, bez obzira što im je nekada jako teško da usklade želje, mogućnosti i obaveze.

Mladi Vukčevići usaglašavaju strategiju za mamu i tatu
Mladi Vukčevići usaglašavaju strategiju za mamu i tatufoto: Privatna arhiva

On kaže i da ih je najstarija ćerka dugo molila da je upišu na neki sport što, zbog daljine od 13 km i gustog rasporeda sa školskim i poslovnim smjenama, nijesu mogli da joj omoguće. Od ove godine ona i brat idu na plivanje, a kada okolnosti dozvole, Zoki će se vratiti futbalu, koji trenira već godinu dana. Sve ovo naši domaćini ne bi mogli da usklade da im ne pomažu bake i djedovi i da časovi nijesu skraćeni, a školske smjene, usljed pandemije koronavirusa, fiksne. Vukčević, na sve to kaže:

"Naš dan počinje rano, supruga ustaje oko 6 h, sprema se za posao i vodi kćerkicu u vrtić. Ja vozim Kalinu i Zorana na bazen, a nakon toga kod Majinih roditelja, koji ih čuvaju do škole. Tokom cijelog dana traje organizacija, ko će otići za djecu, odvestih u školu, vratiti ih kući, ko će se zadržati na poslu, ko prvi trči kući... zato sada komotno mogu reći da smo jedan jako dobro uhodani tim“!

Pored svih pogodnosti koje Vukčevićima pruža grad, na selu ipak imaju mir i slobodu. Njihova djeca, iako nemaju puno vršnjaka u komšiluku, igraju se sa djecom od rođaka, koja im često dolaze u posjetu. Oni odrastaju uz starije članove porodice, u dvorištu osmišljavaju razne igre, prave kućice, sakupljaju lišće, otpatke...

Najmlađi član porodice Vukčević uživa u svom dvorištu i druženju sa psom
Najmlađi član porodice Vukčević uživa u svom dvorištu i druženju sa psomfoto: Privatna arhiva

“U martu mjesecu, kada smo bili u karantinu, supruga i ja smo svakodnevno bili zahvalni na privilegiji koju djeca i mi imamo. Iz razgovora sa bliskim ljudima, odlično znam koliko je iskušenja donio prethodni period i dalje ih donosi. Nama selo daje mir i sigurnost. Ja sam svakodnevno, što svih 11 godina braka nisam imao priliku, punih mjesec i po dana bio sa porodicom i provodio što je više bilo moguće vremena napolju. Farbali smo ogradu, spremali hranu, igrali razne igre i proveli nezaboravne trenutke. Supruga je imala onlajn nastavu, u međuvrmenu je učila sa djecom, onda kućne obaveze... i njoj je ovaj period malo teže pao, ali je činjenica je da ćemo svi ovu godinu teško zaboraviti. Zato sam mišljenja da, makar djecu, trebamo maksimalno sačuvati svih negativnih uticaja koje ovaj period sobom nosi”, ističe Vukčević dodajući da i kada se užele grada tu je odlazak po namirnice i mogućnost da se zadovolji potreba za urbanom sredinom.

Još jedna od spona sa gradom i uopšte dešavanjima u“civilizaciji” je internet koji ovoj mladoj porodici pruža nebrojeno mogućnosti za komunikaciju, plaćanje računa, kupovinu i izmirivanje mnogih drugih obaveza. Iako sve te obaveze mogu završiti i za vrijeme boravka u gradu shvatili su da je ipak mnogo komfornije to uraditi iz kuće što je svakako olakšica, a i dosta ušteđenog vremena za zajedničke trenutke.

Porodica na okupu
Porodica na okupufoto: Privatna arhiva

Za kraj druženja našeg domaćina Ivana ostavljamo i u blagoj nedoumici „Da li smo razmišljali o povratku u grad? Naravno.

Često razmišljamo o tome, posebno kada najmlađa Lola krene u školu. Smatramo da su životi naše djece i njihove potrebe prioritet i svjesni smo da će, kako budu odrastali, sve više željeti da se druže sa vršnjacima, izlaze i bave se raznim aktivnostima.

Znamo da ih život na selu u tome sprečava i da ćemo se jednog dana vratiti gradu. Za sada još uvijek uživamo u šuštanju lišća, mirisu sela, lavežu pasa, jutarnjoj kafi u dvorištu, ukusu svježeg voća, domaćeg hljeba, bakine štrudle i noćnoj tišini”.

Preporučujemo za Vas