Za većinu ljudi, imati dobro pamćenje znači biti u mogućnosti sjetiti se jasno informacija tokom dužeg perioda. Čak i za neurobiologe nemogućnost da se sjetimo nečeg iz prošlosti se dugo smatrala neuspjehom moždanih mehanizama koji su zaduženi za čuvanje i povratak informacija.
Ali, sudeći po novom eseju Pola Franklanda, doktora u CIFAR-ovom programu za razvoj mozga i djece, i Blejku Ričardsu, iz programa "Učenje u mašinama i mozgovima", naši mozgovi se aktivno trude da zaborave.
Zapravo, ova dva istraživača sa Univerziteta u Torontu objašnjavaju da cilj memorije nije da prenosi najbitnije informacije tokom vremena, nego da optimizuje inteligentno donošenje odluka čuvanjem samo bitnih informacija.
"Bitno je da mozak zaboravi nebitne detalje i umjesto toga se fokusira na ono što će mu pomoći da donese odluke u stvarnom svijetu", kaže Ričards.
Esej koji je objavljen ove sedmice u časopisu "Neuron", odnosi se na sjećanje i objašnjava porast u istraživanjima moždanih mehanizama koji promovišu zaboravljanje, te otkrva da je zaboravljanje jednako važna komponenta sistema memorije kao i sjećanje.
"Nalazimo mnogo dokaza iz skorijeg istraživanja da postoje mehanizmi koji promovišu gubitak sjećanja i da su odvojeni od onih koji su uključeni u čuvanje sjećanja", istakao je Frankland.
Frankland i Ričards su stvorili argument da interakcija između prisjećanja i zaboravljanja u ljudskom mozgu dopušta da pravimo inteligentnije odluke bazirane na sjećanjima.
To mozak čini na dva načina.
*Prvo, zaboravljanje nam dopušta da se adaptiramo novim situacijama puštanjem zastarjelih informacija, kao i onih koje nas potencijalo pogrešno navode, a koje nam više ne mogu pomoći da manevrišemo okolinom koja se mijenja.
"Ako pokušavate upravljati svijetom, a mozak vam konstantno iznosi nova sjećanja koja su u konfliktu, biće vam teže donijeti informisanu odluku", kaže Ričards.
*Drugi način na koji zaboravljanje sjećanja olakšava donošenje odluka je taj da nam dopušta da generalizujemo stare događaje u nove. U vještačkoj inteligenciji, ovaj se princip zove regularizacija i radi stvarajući jednostavne kompjuterske modele koji daju prioritet informacijama koje su u srži, ali eliminišu specifične detalje.
Sjećanja u mozgu rade na sličan način. Kada se sjetimo samo suštine susreta, a ne svakog detalja, ovo kontrolisano zaboravljanje detalja koji nisu značajni stvara jednostavna sjećanja koja su efektivnija u predviđanju novih iskustava.
Na kraju krajeva, ovi mehanizmi su obučeni okolinom u kojoj smo. Okolina koja se stalno mijenja možda bude zahtijevala da se sjetimo manje toga, prenose Nezavisne.
Bonus video:
