Novi život poznatog frizera: Na selu sam našao mir

Udaljenost od grada desetak kilometara ne znači mnogo, no trenutna materijalna situacija stanovništva diktira drugačija pravila, pa svi hrle bliže centru
653 pregleda 56 komentar(a)
Ažurirano: 18.03.2017. 14:39h

Brz način života, posao, funkcionalnost mnoge su sa sela i iz malih mjesta doveli u veliki grad, pa su rijetki oni koji bi, poput čuvenog podgoričkog frizera Zorana Vukčevića odlučili da se udalje iz strogog centra, i svoj novi život izgrade desetak kilometara dalje.

Tako je Vukčević prije desetak godina riješio da se iz Petra Prlje 22, gdje kako kaže „i danas stoluje“, preseli u Daljam, mjesto nadomak Podgorice.

Ne žali jer mu je zbog napornog posla i putovanja bilo potrebno mnogo mira, inspiracije, odmora.

„Prije nekih 25 godina kad sam prvi put otišao u Australiju vidio sam gdje oni vole da se odmore. Čak se i moj stric iz Njutona, koji pripada užem dijelu Sidneja, preselio u Liverpul. No, nije on jedini koji je mir potražio u udaljenijem mjestu od gradske gužve, isto je napravio čuveni plivač Jan Trop, i mnogi drugi. Tada sam već znao da ću i ja naći neki dobar kutak gdje ćemo naći mir“, prisjeća se Vukčević. Daljam, kako kaže, „najzdavije mjesto u Podgorici, na 105 metara nadmorske visine“ otkrila je njegova supruga Slavica, dok je pomagala zetu da nađe plac za sebe i porodicu.

U početku me je samo supruga podržala, a sad smo svi tu

„Na prvu me je ovo mjesto kupilo“ dodaje Vukčević i priznaje da podršku da se preseli iz Stare varoši nije dobio od oca Boža.

„Moj pokojni otac nije mogao da mi oprosti što smo se ovdje preselili. Moji Vukčevići su prije 120 godina došli iz Draževine u Staru varoš, gdje mi je i dalje glavna adresa. Zato tata, dok je bio živ, nikad nije ovdje došao da prespava, jer bio tipični zaljubljenik u Staru varoš i Podgoricu. Međutim, ja sa izborom nijesam progriješio, jer sam ovdje našao puno mira i dosta smirenja“, kaže Vukčević.

Podršku da napusti Staru varoš imao je jedino od supruge Slavice.

„Zaljubljenik sam u slobodu, ljepotu prostora, domaće i divlje životinje, a kao mali često sam išao kod tetaka i ujaka na selo. Kad smo odlučili da se preselimo u Daljam i djeca su malo bila podijeljena. Međutim, jedno po jedno i ona su za nama dolazila i sad smo svi blizu, pravilno raspoređeni“, navodi Vukčević.

Udaljenost od grada desetak kilometara ne znači mnogo, no trenutna materijalna situacija stanovništva diktira drugačija pravila, pa svi hrle bliže centru.

„To su dvije velike ulice, jedan bulevar da se pređe, ali ovdje kod nas zbog finansijske situacije malo nezgodno ako morate po dva-tri puta da odete do grada da povedete i odete za dijete, a nema blizu ni prodavnice“, navodi nedostatke Vukčević.

Poslije djece, komšije najbliže

Iako je u početku mislio da će kuću u Daljmu „koristiti da noći“, a da će preko dana uglavnom biti u Staroj varoši, kaže da se to brzo promijenilo pa sad u novom domu čak i predani. No, Stara varoš gdje se rodio i podigao mu nedostaje, a najviše „kvalitetni komšilak“.

„Svaka čast ovim ovdje mještanima, ali Staru varoš i komšije koje volim i dan danas kad odem kod stričeva strašno se obradujem kad ih vidim. Poslije djece doživljavam ih kao najbliže. Živio sam malo i na Zabjelu, međutim Stara varoš i ljudi koji tamo žive imaju svoj šarm. Kad ne vidim strica, Leku, Ena maloga nije mi dobro“, iskren je Vukčević i dodaje da su generacijski vaspitavani da sve lijepo i ružno dijele.

Međutim, danas je to druženje rjeđe.

„Sad se jako brzo živi. Dok dođemo i organizujemo se kad kome odgovara, prođe vrijeme“, svjestan je Vukčević.

Kod oca Boža se uvijek svraćalo poslije Čepuraka

Prednost Daljma je i ta što danas nema iznenadnih gostiju, koji kad živite u centru kad god bi se zbog obaveza našli u tom dijelu grada, svrate. Danas, oni koji dolaze kod Vukčevića, moraju da se najave, jer ne samo što je daleko, već Zoran i Slavica, zbog posla nisu uvijek kod kuće.

„I dan-danas Starovarošani govore kako ih je tata nagrdio od kad ga nema. On je bio dežurni Starovarošanin kod kojeg su obavezno, kad bi se vraćali sa Čepuraka znali da svrate. Tamo je tata imao sto i nekoliko stolica, obavezno iznese bocu rakije i skuva kafu gostima po meraku. Taj detalj je strašno simpatičan i vezan za dušu Podgorice. Sad već specijalno moraju da se najave. Da je bog, jad nas je našao od ovih telefona, pa se lako nalazimo. Prije smo se bolje družili, sad se gore družimo kad imamo ove veze i lažemo se bolje kao „nisam tu, no sam onamo“. A onako te čovjek nađe na prvu“, priča on.

Volim da kod komšije „pružim ruku”

Kad su kućni poslovi u pitanju, tu je Slavica „šef parade“, dok je Zoran zadužen da dočeka goste, donese naramak drva, pomogne pri izvršavanju fizičkih poslova, a najbolji je kaže da “ubere voćku“. „I u Staroj varoši smo imali voćke, a tek ovdje u izobilju. Imam jagoda, trešanja, šljiva, smokava, jabuka, krušaka, šipkova, čak i neko moderno voće. Iz Stare varoši sam donio grožđe. Jedno vrijeme smo pekli rakiju i slivali vino, ali nemam vremena da održavam vinograde“, priznaje Vukčević.

Tradicija mlađih generacija stare Podgorice je da s vremena na vrijeme u zavisnosti od prinosa, upadnu kod komšije i “počaste se“ voćkama iz dvorišta, a na pitanje ima li takvih komšija i u Daljamu, Vukčević odgovara:

„Tamo gdje ste nas čekali ima jedna državna smokva i ona prije zrene no ove naše. Inače, ovdje sve od sedam do 10 dana kasni. Pored te se smokve zaustavim i berem, i neke komšije me gledaju kao „viđi ovoga“. Ja to mogu da kupim, ali je merak ubrati. Volim i kod ovog komšije nekad ruku pružit. Vjerovatno to i kod mene rade“, siguran je Vukčević.

S putovanja donosim vina i ikone

Ubrati voćku bez gazdinog znanja i dozvole ne smatra grijehom, međutim Vukčevići su po preseljenju u Daljam ovdje doživjeli mnogo veću neprijatnost.

„Nažalost, provalili su nam jednom u kuću i pokrali nam velike vrijednosti, ali to je cijena slobode. U Staroj varoši, gdje sam živio 44 godine, nikad mi se nije desilo da nas je neko pokrao, a ovdje kad smo došli poslije pet godina smo veliku krađu doživjeli“, nerado se sjeća Vukčević.

Uređujući kuću trudio se da ima maksimalnu udobnost, a posebno je ponosan na to što zahvaljujući satelitskim antenama uvijek ima dobru informaciju.

Sa putovanja nekad je donosio kamenčiće, dok sad ima ikone i flaše vina iz raznih zemalja.

„Svako moje putovanje se završavalo dobrim šampanjcem i dobrom bocom vina, dok nas nijesu opljačkali i ponijeli nam preko 150 flaša viskija i vina. Čitav grad zna da sam bio zaljubljenik u dobru kapljicu, u svakoj kući imam kutak gdje držim vinoteku, a ta vina degustiram i ponudim gostima. Uvijek sam, osim zanata, volio parče garderobe i detalje“, zaključuje Vukčević.

Kuću čuva pas Astor, a društvo mu prave maltezer i fazan

Kuću čuva pas Astor, a društvo mu prave maltezer i fazan. Kako je Slavica zadužena za kućne poslove, o onima kad su u pitanju životinje najviše žrtve podnosi sin Ivan, sa kojim dijele dvorište.

„Pošto mu je đed bio lovac, Ivan voli da se brine o životinjama. Do skora je imao paune, fazane, ima i sad nekog malog fazana.Mi smo iz lovačke podgoričke porodice, đed mi je bio jedan od najboljih lovaca, kao i otac i stričevi, ja nijesam u tome, više sam gledao zanat, uživanje i putovanja za razliku od mojih Vukčevića. Tu sam malo skrenuo s puta, ali podržavam i volim“, priznaje Vukčević.

Najviše uživam u druženju sa unucima

Najmiliji „gosti“ su mu unuci i unuke, pa je i dvorište maksimalno podređeno njima sa ljuljaškama, klackalicama i ostalim rekvizitima gdje se on i Slavica druže sa najmlađim članovima familije.

„Dobro se družimo ovdje, na Adi Bojani i na Žabljaku. Djeca vole da se druže sa nama. Na Bojani imamo lijepu barakicu, oni svi znaju da plivaju i skijaju, to je bila moja želja da ih naučim dok mogu. Lijepo je da osjete tu porodičnu ljubav, jer sve više se, nažalost, razbijaju familije, čak i nama nekad teže da pomute ono što imamo. Međutim, važno je što mi vjerujemo jedni drugima i što se dobro držimo, ali sve je teže i teže vrijeme, narod je pomanitao“, komentariše Vukčević.

U njegovoj kući, kad su djeca u pitanju, uvijek se znao red, a o tome koliko je sad popustljiv prema unucima, otkriva:

„Malo je Luka (najstariji unuk) nastradao, ostali nisu. Luku i sad kontrolišem, jer smatram da je dobra stvar živjeti pod kontrolom, ali u velikoj ljubavi i pažnji. Ako nema ko da brine o nekome ko još nije izrastao u čovjeka, ne valja rabota. Evo i meni koji imam toliko godina, nema dana kad mi neko nešto vulgarno ne ponudi, a mogu mislit đeci što se nudi. Trudim se da malo njega izvučem. Sa ostalima se lijepo družim, a Marija (najstarija unuka) me ponekad i savjetuje“, priznaje Vukčević.

Galerija