Teško je bilo šta reći o ovoj temi, a da to već nije ispričano. Ono što svakako ne može da se prenese na papir jeste tuga s kojom se partneri suočavaju u pokušaju da imaju potomstvo. Zovem se Jelena, imam 43 godine. Udala sam se u 25. godini i sve je išlo kao po nekom uhodanom planu, osim trudnoće, a oboje smo silno željeli dijete, odnosno više njih. Prolazili su mjeseci, a s njima i sve češći pogledi ispod oka i sve glasnije pitanje ima li šta novo, uobičajeno za malu sredinu u kojoj sam živjela.
Nikada nisam dozvoljavala da vide moju tugu, a nje je bilo sve više. Sanjala sam svoju bebu, maštala o njenim plavim očima i prćastom nosiću. Željela sam da budem majka, toliko da me je praznina koja me je okruživala prosto boljela. Nisam više mogla da čekam da prođu tri godine, koliko su tada govorili da je potrebno da bi se započelo liječenje steriliteta. Osjećala sam se obilježenom, na mož da najsuroviji način koji može da osjeti jedna mlada žena.
Silni pregledi i analize
Krenula su ispitivanja. Od klinike do klinike, od ljekara do ljekara. Svi su tražili dodatne nalaze ili nisu priznavali postojeće, a nas dvoje smo s beskrajnom predanošću ispunjavali sve što se od nas tražilo. Pregledi, bazalna temperatura, spermogram, snimanja... Smjenjivala su se nadanja i razočaranja, a ja sam počela da osjećam da se vrtimo u začaranom krugu. A onda jednom, slučajan susret s bračnim parom dosta starijim od nas i priča koja me je podstakla da pokušamo nešto novo - u privatnoj praksi. Ljekari koji su tada otvarali privatne ordinacije bili su rijetki, a mišljenja o takvom vidu liječenja različita. Mi smo ipak odlučili da pokušamo. Ništa nismo mogli da izgubimo, jer osim upornosti i želje, u tom trenutku ništa nismo ni imali.
Spoj znanja i iskustva
Neobičan je bio moj prvi susret s tim ljekarom, dr Kovačevićem. Pred nama je sjedio čovjek u poodmaklim godinama, na čijem licu se ogledalo veliko iskustvo. Skromnu ordinaciju jedino je krasila sablja na zidu - kasnije sam čula da je to poklon od pokojnog cara Etiopije Haila Selasija, čiju ženu je dr Kovačević izliječio. Sigurnost koju sam osjetila kročivši u ordinaciju i povjerenje koje se vrlo brzo u nama stvorilo, rekli su mi da je to put kojim treba da idemo, a nazad nismo željeli. Nismo bili obeshrabreni niti smo gajili lažnu nadu, ali smo znali da smo na pravom putu. Doktor je zapazio ono što su mnogi prije njega previdjeli - loš spermogram.
Nalaz nije bio dobar, ali činjenica da smo rano krenuli s liječenjem davala je nadu. Uslijedila je operacija, a uporedo s njom i terapija da se „poboljša“ moj drugi jajnik, jer su postojale određene smetnje. Kada se sve završilo, po prvi put sam osjetila da ne mogu više. Bila sam prezasićena bolnicama, terapijama, čekanjem, neizvjesnošću koja nam se uvukla u život. Jedino što se u meni nije ugasilo, bila je želja da budem majka.
Dr Kovačević je shvatio o čemu se radi i predložio nam da napravimo pauzu od nekoliko mjeseci. Bila sam oslobođena pritiska od zakazivanja pregleda, putovanja, analiza… Ali nešto u meni, i pored svega, nije mirovalo. Željela sam da taj period predaha nas dvoje iskoristimo da poboljšamo naš život, ali i da pokušamo da koristimo neku prirodnu medicinu. Vjerovala sam da ona, uz ljekarsku terapiju, može da dâ rezultat. Odlučili smo da to bude terapija čajevima i preparatima na bazi meda. Uredno smo uzimali preparate i pili čajeve i u ishranu uključili namirnice bogate vitaminom B. Prošlo je osam mjeseci, a ja sam ostala u drugom stanju. Malo je riječi kojima bih mogla da opišem trenutak kada sam saznala da u mom stomaku raste nov život. Čitav svijet je bio moj jer mi se želja ispunila.
Sve se isplatilo
Prošlo je osam godina i osam dana čekanja dok nisam rodila svog dječaka. Da , brojala sam dane i, vjerujte, vrijedelo je. Sreća me je poslužila još jednom: poslije tri godine rodila sam i djevojčicu. Termin oba porođaja bio mi je istog dana u istom mjesecu. Našoj radosti nije bilo kraja! Moji Nenad i Milica sada imaju 14 i 11 godina i nepresušni su izvor moje sreće, svrha mog življenja. Želim da postanu dobri ljudi, da se raduju životu i stignu do svojih ciljeva. Jer, život je borba, u kojoj pobjeđuju uporni i oni koji znaju šta žele. Nerijetko se dešava da nam s jedne strane život daje, a s druge oduzima. Ali, i pored svega, nikada ne treba odustajati.
Izvor: Dodatak o zdravlju
Bonus video:
