Prije četiri godine sam se prvi put popela na brdo Vrmac, serpentinskim putem iz pravca Kotora. Kad sam stigla na vrh brda, iznenadila me pojava impozantne građevine, o kojoj do tada nisam ništa čula.
Obišli smo utvrđenje, virnuli kroz rešetke na prozorima, vidjeli otvore za razne vrste naoružanja na utvrđenju i shvatili da se radi o nekom vojnom objektu. Čim sam došla kući, bacila sam se na gugl. Nikakve koristi. Samo nekoliko šturih informacija, iz kojih sam shvatila da se radi o fortifikacijskom objektu iz perioda austrougarske vladavine na ovim prostorima. Bilo mi je neshvatljivo da o tako velikom objektu, ima tako malo informacija. Dok sam ja svima koji su htjeli da slušaju pjenila koliko mi, u stvari, ništa ne znamo o svom okruženju i ne vodimo brigu o istom, u emisiji “Bez granica” predstavljena je knjiga u nastajanju, autora Radojice-Raša Pavićevića: Werk – austrougarske tvrđave u Crnoj Gori. Iz te knjige (koju sam nabavila tek četiri godine kasnije) saznala sam sve ono što me je interesovalo o ovom, i brojnim drugim utvrđenjima za koje nisam znala ni da postoje.
Tvrđava Vrmac je takozvani “oklopljeni for” (jedan od četiri, koliko ih ima na našem primorju). Do utvrđenja se, sem već pomenutim serpentinskim putem za pješake, može doći i kolskim putem koji vodi od prevoja Trojica (koji su takođe izgradili Austrougari, u drugoj polovini 19. vijeka). Po pogledu koji se pruža sa tvrđave, lako je dokučiti i koju je ulogu Vrmac imao.
Na Vrmcu je sredinom 19. vijeka izgrađena privremena tvrđava, ali je zbog značaja njenog položaja, kasnije napravljena teško oklopljena tvrđava, koja se gradila sve do 1907. godine. Tvrđava je odavno prepuštena samoj sebi. Zidovi su debeli i tvrđava se dobro “drži”, spolja gledano. Na većini prozora se nalaze rešetke.
Sa jednog prozora je neko uspio da ih počupa. Kroz prozor se može uočiti da je neko u toj prostoriji počupao daske sa poda, a izgleda i kao da je neko palio vatru.
I dok je građevina, i pored ovog vandalizma, i dalje u solidnom stanju (s obzirom na to da skoro čitav vijek niko prema njoj ne okreće glavu), opasnost dolazi sa druge strane. Naime, kad smo bili na Vrmcu prije četiri godine, mogli smo da obiđemo utvrđenje oko same građevine. Sada je to nemoguće jer je sve obraslo rastinjem, pretežno niskim bodljikavim žbunjem. Uz zidove se veru razne biljke penjačice, koje će, ako sačekam još četiri godine na novi obilazak, a u međuvremenu se niko ne pokrene, možda i prekriti tvrđavu.
Ista ta opasnost, u još većoj mjeri, vreba i brojne ostatke građevina koje se nalaze u blizini Vrmca. Biljke i kamen su u potpunoj simbiozi.
Vrmac je omiljeno izletište, kako Kotorana, tako i Tivćana. I mi iz Podgorice rado skoknemo, pogotovo zimi. I zato je nevjerovatan nemar nadležnih što bar jednom godišnje ne raskrče granje oko tvrđave i bar jednom nedeljno ne pokupe smeće, kad već nisu uspjeli da kod građana izgrade svijest o čuvanju zajedničkog dobra.
Prevoj Trojica je sa vojničkog aspekta bio izuzetno značajan tokom istorijskih previranja u ovom dijelu naše zemlje. Onaj ko je držao Trojicu bio je u značajnoj prednosti u odnosu na protivnika. Zato je ovaj prevoj i utvrđivan kroz vjekove. Stara tvrđava je u više navrata rušena i ponovo izgrađivana. Burna je istorija ovog mjesta. Početkom 19. vijeka tu je vođena bitka između Crnogoraca i Francuza, kojom prilikom je došlo do požara u skladištu sa barutom, te je tvrđava razorena eksplozijom. Austrougari su odmah shvatili koliki je značaj Trojice i odmah su počeli sa preuređivanjem. Upravo je u toku rekonstrukcija trospratne kule.
Kompletno utvrđenje se najbolje vidi kada se sa prevoja krene prema Njegušima, pa se zastane na prvoj serpentini.
Nažalost, dotle treba da se “proguta žaba” u vidu jedne užasne divlje deponije smeća, pored koje se prođe odmah posle skretanja za Njeguše. Znajući da je put Lovćen–Kotor jedna od turističkih atrakcija kojima se s pravom dičimo, pojava ove deponije je prava katastrofa. Neshvatljivo je da neko, ko makar ima pomisao na to da bi se mogao baviti turizmom, a ne da turizam ubraja u strateške grane privrede, ne shvata da je ovo smeće prst u oko svakom turisti.
Sa Trojice smo se uputili ka tvrđavi Goražda, trećem oklopljenom foru koji sam planirala da obiđem. Vozeći se od Trojice ka Njegušima nailazimo na tablu koja nam govori da se do Goražde stiže skretanjem na desno. Još sam držala govor zbog deponije, kad me presjekla pojava Goražde, sa kojom sam se susrela po prvi put.
Namah sam potisnula negativne emocije izazvane divljom deponijom i svu pažnju usmjerila na ljepoticu koja se nalazila ispred mene. Moj muž je bio čak i ushićeniji. Rekao je: “Čovječe! A mislili smo da ovako nešto postoji samo u filmovima”. Da je mostić ispred ulaza mogao da se podiže, i ja bih mislila da sam uletjela u neki film. Čuda tehnike su danas neprocjenjiva. Odmah sam fotografiju proslijedila sinu koji je trenutno u Ljubljani. Stiže odgovor: “Goražda! Uđite unutra i potražite stepenice. Upotrijebite svijetlo od mobilnog telefona”. Valjda bi se ovog posljednjeg i sami sjetili, ali nije bilo potrebe, sasvim se dobro vidjelo. Ali, da nam nije skrenuo pažnju, stepenice vjerovatno ne bismo isprobali, a to bi bila velika šteta. Sa vrha tvrđave se pruža fantastičan pogled i prema tivatskom i prema kotorskom zalivu.
Po onome šta sa Goražde, kao na dlanu, možemo da vidimo, jasno je koliki je značaj i ova tvrđava imala. Zajedno sa utvrđenjima na Vrmcu, Trojicama i Grabovcu predstavljala je “kičmu” lovćenske odbrambene zone. Tvrđava je rađena po fazama. Današnji oblik je dobila 1907. godine. Naoružanje u tvrđavi se vremenom mijenjalo, a pred Prvi svjetski rat je, između ostalog, tu bila smještena baterija od četiri haubice 120 mm. Baterija je imala osmatračnicu zaštićenu oklopom. Na vrhu tvrđave se nalazi pancirna kupola. Za divno čudo, do sad niko nije uspio da je “valorizuje”.
Goražda je i dalje u veoma dobrom stanju. Prošetali smo se kroz nju uzduž i poprijeko. Na svakom koraku idilične fotografije koje u potpunosti odudaraju od prvobitne namjene ovog mjesta.
Tek fotografija napravljena iz vazduha , koju sam pozajmila iz više puta pomenute knjige o austrougarskim utvrđenjima u Crnoj Gori, može da vam dočara svu monumentalnost ove građevine. I objasni našu očaranost njome.
I tako se ja, već neko vrijeme, uveče, umjesto s beletristikom ili krimi serijama, družim sa austrougarskim tvrđavama. Usput na površinu izbija davno zaboravljeno znanje iz vojne geografije, vojne istorije i naoružanja, stečeno prije tridesetak godina na jednom, tada prilično cijenjenom fakultetu u Beogradu, koje nisam uspjela da iskoristim nigdje sem tokom gledanja kvizova. Ima u ovoj knjizi još mnogo zanimljivih utvrđenja, a ja o svemu što pišem želim da lično posvjedočim. Pa, ako bude lijepih zimskih dana, biće i još priča o davno zaboravljenim utvrđenjima.
Preuzeto sa: Jasnina putovanja
Galerija
Bonus video:
