Zoran Vukčević: Šišam i opoziciju i vlast

"Naš zanat je specifičan. Mi smo usluga, a malo ko od ovih mladih frizera kapira da smo, u stvari, servis. Ne vrti se sve oko nas, kaže Vukčević"
302 pregleda 18 komentar(a)
Ažurirano: 06.04.2014. 17:13h

“Nedavno sam u Rijeci pričao da sam posljednja generacija šegrta. Kad su pitali đavola što ne bi volio da bude on je rekao: vojnik, šegrt i rudar. Bio sam vojnik, šegrt, a i rudar sam kroz moj zanat”, počinje za “Vijesti” svoju priču čuveni podgorički modni frizer Zoran Vukčević čija karijera traje skoro 40 godina. Svojim radom inspirisao je generacije, obišao je brojne svjetske manifestacije, a nedavno je zatvorio jedan od najvećih frizerskih događaja u Hrvatskoj, na kojem su učestvovali najveći stručnjaci iz regiona. Ipak, kao dječak sanjao da postane sportista.

„Volio sam sport i potičem iz sportske porodice, pa je bilo logično da nastavim tradiciju. Takođe sam volio i medicinu, ali kako zbog tadašnjeg vremena nijesam mogao da je upišem, riješio sam da završim zanat. U to vrijeme, stric i starija sestra Silvana bili su frizeri. Upravo sam zahvaljujući Silvani upoznao Mija Barjamovića, vrhunskog frizera koji je sa njom radio kod Branka Mirkovića. Vidjeviši da je Mijo u trendu, znao sam da ta priča može da stigne i do mene”, prisjeća se Vukčević.

Prema njegovim riječima, najteže je bilo da ga prime u salon jer su u tadašnjem Titogradu postojale samo dvije zadruge.

“Prvi učenici koje su primili poslije više od 10 godina bili smo Suad Lukačević i ja, i to se vijećalo danima. Zanat se tada u Podgorici čuvao. Kako potičem iz partizanske familije, bilo je normalno da radim u partizanskoj zadruzi koja se zvala 'Budućnost', gdje je mentor bio pokojni čika Vlado Božović. Sva crnogorska elita se šišala kod tih mojih starih majstora u Ulici Novaka Miloševa 27”, priča Vukčević, za kojim su u salon došli mnogi sportisti. “Tata i stričevi su se bavili boksom aktivno, a Milan Mištrija koji je takođe bio bokser, poslije mog 20. dana u salonu rekao je da treba da ga obrijem. Bio sam veoma hrabar i pristao. Imao sam sreću da tada u salonu vidim i Dima Mitrovića koji je bio veliko ime crnogorskog fudbala, a tada je igrao u Partizanu. Dao mi je punu podršku i ja sam sa tek pola godine zanata, počeo njega da šišam”, prisjeća se on. Vukčević ističe da je imao priliku da uči od najboljih.

Porodica, centar i smisao života

“Danas me mnogi prisvajaju, ali ja sam ponosan jer sam učio zanat od najboljih majstora svih vremena - Blaža Radulovića, Raša Čurovića, kao i Zeka i Bora. Moji su majstori bili mangupi, imao sam čast da učim od njih ne samo zanat već i život”, ističe Vukčević, koji je već sa 17 godina dobio priliku i da se takmiči.

“Kada sam počinjao, poslije mnogo godina slali su frizere na juniorsko takmičenje. Glavni kandidati smo bili Suad Lukačević i ja. Podgorički frizeri željeli su da Suad ide, ali je on vidjevši da sam bolji, bio korektan i pošten i meni prepustio odlazak”, prisjeća se Zoran koji se tada suočio sa prvom nepravdom u poslu. Trebalo je da na toj manifestaciji 'Tito gradovi' pobijedim i dobijem ručni sat od Tita, ali jedini podgorički frizer koji je bio u žiriju mi to nije dozvolio, jer je svojim glasovima dao prednost Beograđaninu. I tako sam ja 1977. ostao bez Titovog sata”, sa sjetom priča Zoran.

No, ipak to takmičenje mu je donijelo i prvo medijsko pojavljivanje. “Takmičenje 'Tito gradovi' održavalo se u 40 disciplina u Titogradu. Pokojni Slavko Todorović, kamerman u Televiziji Crne Gore je prepoznao talenat, i snimio moju prvu izjavu koju sam dao za dnevnik Televizije Titograd. Slavko me tada isforsirao, vjerovatno je mogao da nađe i nekog drugog jer je bilo još učesnika u raznim disciplinama. To je moj prvi uspjeh i nakon toga počinje moja borba koja traje do dan danas”, dodaje Vukčević koji je za kratko vrijeme svoj zanat doveo do granica umjetnosti.

Bira koga će da šiša: Vukčević u salonu

“Bilo je jako teško napraviti od brice umjetnika, ali sam imao izvanrednu podlogu, a i svi sportisti su me u početku podržali, pa sam u jednom periodu šišao čitavu modnu Crnu Goru”, pohvalio se Vukčević kod koga i danas dolazi većina javnih ličnosti.

“Naš zanat je specifičan. Mi smo usluga, a malo ko od ovih mladih frizera kapira da smo, u stvari, servis. Imam problem da nekad ljudima objasnim da se ne vrti sve oko nas. Zbog toga ne pamtim da sam imao problema sa nezadovoljnim mušterijama, pa sam tako učio i svoju djecu. Šišao sam mnogo sportista, političara, od onih starih pravih političara, do ovih danas. Šišam i ove iz opozicije i iz vlasti, mada mi ovi iz vlasti malo stidnije dolaze. Danas, pravo da vam kažem, biram koga ću da šišam. Milije mi je da ošišam gradskog lika, nego neku novu facu koja ima pare. Nikad me niko nije mogao kupiti ni kad nijesam imao, a ne sad kad imam dvoje cipela, dva sakoa, dvije-tri košulje i auto”, kroz smijeh priča Vukčević, koji je bio poznat ne samo kao dobar frizer, već i po bakšišu. “Ljudi su me strašno voljeli, pa sam imao uvijek veći bakšiš od kolega. Po tome sam bio poznat”, otkriva Vukčević, kome je supruga Slavica tokom dugogodišnje karijere bila najveća podrška.

“Rano sam se oženio i dobio djecu. Tačno je to kad kažu da iza svakog uspješnog muškarca, stoji žena koja će da ga podrži. Da nije bilo nje, nikad moj uspjeh ne bi bio toliki. Mnogo mi je pomogla, kao i Mijo Barjamović kojeg sam smatrao najzdravijom konkurencijom”, ističe Vukčević.

Među prvima se odlučio da “ide u privatnike”. Njegovu odluku mnoge kolege nijesu podržale, ali on je bio riješen da istraje i uspije.

“Blažo Radulović, direktor zadruge u kojoj sam radio bio je stari komunista i do posljednjeg dana nije htio da se osamostali. Kako su se svi najveći političari šišali kod nas, obećavali su nam pomoć, jer je zadruga bila u lošem stanju. Na kraju smo dobili pare, ali moji majstori nijesu umjeli sa novcem, a pošto sam ja bio dijete, nijesu me poslušali. Kako taj novac nijesu pametno utoršili, pet godina smo bili na ulici. Već tada sam imao porodicu, morao sam da živim, pa sam otišao kod svog kuma Sloba koji me je naučio kako treba voditi salon. Vidio sam da ja to mogu da radim i uzeo lokal u Lepoj Kati od 16 hvadrata” kaže Vukčević.

Poput muzičara koji čuvaju svoj prvi instrument i Vukčevićev prvi salon i dalje radi, a podgorički frizer planira da se jednog dana tamo i vrati.

“Salon radi i radiće dok budem živ. Nedavno sam ga kompletno renovirao. Imam tamo dobrog frizera, prve alatke koje sam dobio od strica i pokojnog brata od tetke pjevača Ljuba Đurovića su tamo. Jednog dana, kada se potrošim zanatski i modno, vjerovatno ću se vratiti u tu brijačnicu i raditi za svoj merak”, obećava Vukčević.

Njegovim stopama krenula su i sva njegova djeca, sin Ivan i kćerke Ljubica, Jelena, Zorana. Svi su veoma uspješni što dokazuju i osvojene brojne medalje na takmičenjima, a na njihove uspjehe posebno je ponosan Zoran.

“U svojoj porodici najneuspješniji sam takmičar. Od mene je bolji sin, ćerke i supruga. Nauspješnija je moja žena koja je bila prvak Evrope. Kada je proglašena drugom na svijetu u našem zanatu, srce mi je bilo kao kuća. Znam da to mnogi muškarci iz reda niti bi pustili, niti priznali, ali da je prebijem jer je bolja od mene, to je glupo” kaže Vukčević.