" Umjetnik sam i ne interesuju me kalupi"

Miljanić: Vrijedan rad uvijek mora biti nagrađen

Dizajnerka Marta Miljanić ostvarila je saradnju s brojnim javnim ličnostima kako iz Srbije, tako i iz svijeta, a njeni modeli pojavili su se i u nekim editorijalima

9659 pregleda 10 komentar(a)
Martin model u Harper’s Bazaaru Vietnam, Foto: Tommy Chung
Martin model u Harper’s Bazaaru Vietnam, Foto: Tommy Chung

Kreatorka Marta Miljanić svoje mjesto potvrdila je još davno, a svaka njena kolekcija privlači pažnju kako domaće, tako i svjetske javnosti. Smatra da je važno biti prisutan i odvažan u pristupu radu, a njene kreacije tokom ove godine našle su se u editorijalima brojnih svjetskih modnih časopisa.

Ostvarila je saradnju sa Ketrin Meknamara, ali i s brojnim domaćim zvijezdama. Izolaciju je iskoristila da napravi treći dio kolekcije “Bad Religion”, a o svemu tome priča za Magazin...

Ova godina je za tebe dobro počela. Najprije je tvoj rad objavljen u Horizont magazinu. Nakon toga tvoj model je objavljen i u Harper’s Bazaar Vietnam. Koliko ti, kao dizajneru, znači što je tvoj rad predstavljen kroz svjetske časopise?

Ova godina nije od početka bila nimalo laka za mene. Prvenstveno zbog pandemije i karantina u kom sam provela 50 dana. Što se tiče posla, nije ništa obećavalo, ali su onda neočekivano stvari počele da se dešavaju. Prvo se moj model našao u američkom modnom magazinu Horizont Mag, zatim je uslijedio Civilian Magazine, a na kraju kruna svega Harper’s Bazaar Vietnam. Za svakog dizajnera je i te kako bitno da mu radovi dođu do uticajnih ljudi iz svijeta mode i magazina. Što se mene lično tiče, ovo je samo produkt mog desetogodišnjeg upornog rada. Na ovo gledam kao nagradu jer nisam odustala, čak i onda kada sam mislila da je nemoguće. Želim da mislim da mi dobre stvari tek dolaze, a da je ovo samo mali dio toga.

 Uspješna saradnja i sa glumicom Isidorom Simijonović -Foto: Mika Knežević
Uspješna saradnja i sa glumicom Isidorom Simijonović -Foto: Mika Knežević

Koliko je uopšte teško doći do editorijala u svjetskim časopisima, kakva je procedura?

Procedura ne postoji. Ne postoje pravila. Jednostavno radim i ljudi sami dolaze do mene. Prosto nekima se dopalo ovo što radim i kontaktirali su sa mnom u vezi sa saradnjom. Kada vam se otvore jedna vrata, otvoriće se još mnogo njih. Bitno je biti iskren, uporan i ostati dosljedan, a sve ostalo će doći samo. Tokom fotografisanja za intervju i potrebe editorijala za Civilian magazin, glumica Ketrin Meknamara je nosila tvoju suknju. Jesi li inače imala prethodno saradnju s njom i jesi li imala prije toga saradnju sa svjetskim zvijezdama? Koliko su svjetske zvijezde teške za saradnju?

Nisam lično sarađivala ni sa jednom svjetskom zvijezdom. Sarađujem preko posrednika, tačnije - stilista. Ketrin Meknamara je nosila moju suknju za potrebe editorijala i intervjua za Civilian Magazine. Bilo je još poznatih koji su nosili moje modele, prva među njima je bila mlada r’n’b pjevačica Kira Kosarin, Eli Bruk iz Fifth Harmony, latino zvijezda Esher Anaja, glumice Ava Mišel i Loren Spid Hamilton itd…

 Neobičan način poziranja - Foto: Louis Seiga
Neobičan način poziranja - Foto: Louis Seiga

Posljednja saradnja, kada je domaće tržište u pitanju, bila je sa MC Sajsi. S obizom da kroz muzički stil koji gradi ima i veoma neobičan i smio stil odijevanja, kako ste se uklopile?

Sajsi i ja smo kao sestre, imamo tu opuštenu saradnju i druženje. Zapravo srele smo se u Beogradu na sred Bulavara Kralja Aleksandra i pitala me je za fotografije koje sam radila s Lukom Ukropinom - mojim prijateljem koji je poznati retoucher i koji je počeo je da se bavi fotografijom.

Te fotografije smo uradili jako spontano. Bile su potpuno sirove i prirodne. Meni se ta ideja dopada, kao i sam koncept. Nije bilo šminke, niti frizure, ni fotošopa, samo emocije pred aparatom i ja. Sajsi me pitala i izrazila želju da uradimo nešto u tom fazonu, pa sam smislila koncept i predložila joj ideju. Predlog je usvojen i realizovan na zadovoljstvo svih.Moja ideja je bila da pokažem dvije samostalne, hrabre, uspješne žene koje mogu da budu slobodne, seksi, provokativne, ali i lijepe. Na nekim fotografijama smo baš izgledale kao sestre. Mislim da nam se energija poklopila odlično jer mi zračimo drugačije, ali na momente imamo sličan vajb koji zna da zavarniči.

Aktuelna pandemija je sve odložila i mnoge modne manifestacije ili nisu održane, ili su napravljene varijacije na temu i smanjen je broj učesnika i predstavljenih modela. Koliko je tebi period korone bio inspirativan?

Pedeset dana sam provela u crtanju nove kolekcije. Dobro mi je došao period izolacije da radim stvari za koje inače nemam vremena, zbog užurbanog života. Takođe sam sredila misli i rodila mi se nevjerovatna želja za kreativnim prožimanjem. Kada to kažem, mislim na saradnju s ljudima, jer me u posljednje vrijeme jako radi energija to jeste spajanje energije i kreativnosti u jednu komponentu.

Modne manifestacije me ne dotiču jer je to level koji sam davno prešla. Rekla sam već, ako mi bude do revije, najmanji je problem da je imam. Mene sada isključivo zanima prožimanje, stvaralaštvo i otvaranje ka svijetu i ljudima. Imam osjećaj kao da se ponovo na neki način rađam i kao da ponovo upoznajem sebe u nekom drugom svijetlu.

 Ketrin Mekmara - Foto: Catherine Asanov
Ketrin Mekmara - Foto: Catherine Asanov

Tokom karantina sarađivala si s još dva fotografa iz Njujorka. Marko Sovilj je uradio fotografije za svoj projekat “Second View”, dok je Louis Segal takođe tvoj rad koristio za svoj projekat “Virtual Dream”. O kakvim je saradnjama riječ i znači li to da ćemo tvoje modele gledati u još nekim editorijalima?

Oba fotografa su došla na ideju da rade fotografije i projekte za vrijeme pandemije i izolacije. Uglavnom radili smo preko skajp video poziva. Izgledalo je uvrnuto jer u momentu stojite ispred računara dok neko škljoca aparatom udaljen od vas hiljadama kilometara. Zaista jeste jedna virtuelna realnost koja može da bude san. Možeš me vidjeti, ali me ne možeš dodirnuti. Ispalo je sjajno.

To sve nije dio nikakvih magazina, editorijala. To su bili lični projekti fotografa to jeste njihov način da izraze svoju kreativnost u ovim teškim vremenima gdje su najviše, čini mi se, bili pogođeni umjetnici.

Tvoja kolekcija “Bad Religion” dobiće nastavak i na tome si radila tokom pandemije. Na tu kolekciju prenijela si lične emocije kroz koje si prošla tokom proteklih godina. Šta te je inspirisalo za treću priču? Da li i dalje preovladava koža kad su materijali u pitanju?

Ne volim da govorim o projektima koji tek treba da se dese, ali ovo će biti drugačije skroz od svega što sam do sada radila. U estetskom smislu, a prije svega emocionalnom. Priča jeste opet lična. Ne oslikava mene kao dizajnera, umjetnika ili stvaraoca, već mene kao osobu čiji plamen opet gori punom snagom. Nevjerovatno mi je da sam se prvi put ovako okrenula sebi i da me moja lična borba inspirisala.

Uvijek sam tražila inspiraciju u drugima i stvarima oko sebe, a sada po prvi put to nije bio slučaj. Radujem se trećoj priči i nastavku. U potrazi sam za novim materijalima koje želim da implementiram sa kožom. Koža je moja velika ljubav i mislim da neću odustati od rada s njom, bar ne dok ne nađem nešto novo što će okrenuti moj svijet naopačke.

Tvoja kolekcija nema veze s religijom, a prvi editorijal za prvi dio kolekcije rađen je u napuštenoj katoličkoj crkvi. Zahvaljujući drugom dijelu ostvarila si saradnju s Eli Bruk pjevačicom grupe “Fifth Harmony”. Šta očekuješ da će ti donijeti naredna faza kolekcije?

Ne vezujem crkvu samo za religiju. Crkva je bila tu simbolike radi. Trebalo je da simbolično predstavi potragu za unutrašnjim mirom. Ko je ispratio priču čitavu oko prvog dijela, jasno mu je sve. Takođe se ispostavilo da je sjajan prostor za fotografisanje.

Na sve što se dešava gledam kao na produkt svog mukotrpnog rada i odricanja zadnjih deset godina. Vrijedan rad uvijek mora biti nagrađen. Naravno moramo računati i na mali faktor sreće, mada ja nisam tip osobe koji se na sreću oslanja ikad. Oslanjam se najviše na ono što radim i na neki svoj osjećaj.

: Iz editorijala za Horizont magazin - Foto: Jk Wong
: Iz editorijala za Horizont magazin - Foto: Jk Wong

Da se ljudima ne dopada način na koji radim sve ovo čisto sumnjam da bi tražili da sarađuju sa mnom. Tako su se desile mnoge saradnje (u Americi, a i kod nas) ne samo s Eli Bruk, već i s ostalima. Sigurna sam da će ih biti još. Jedino o čemu sada razmišljam je da ovu sljedeću kolekciju uradim toliko dobro da sebi udarim aplauz (to se još do sada nije desilo, haha). Postavila sam visoke ciljeve, pa samim tim moj jedini fokus je na realizaciji. Šta će mi donijeti treća priča, ne znam. Ne mogu da razmišljam o tome. Nepotrebno je i zamarajuće.

Zbog pandemije mnogi su se odlučili da odustanu od sezonskih kolekcija i prave modele koji će se nositi u više varijanti. Može li virus da ubije želju za modom? Kako je uopšte pandemija uticala na tvoj kreativni rad, hoće li te natjerati da se prilagodiš tržištu?

Nikada se nisam priklanjala tržištu, kao ni trendovima. Znam šta se dešava globalno, ali ja imam svoju priču. Moju kreativnost ne može da ubije ništa, kao ni potrebu da stvaram.

Nakon karantina ostvarila si saradnju s glumicom Isidorom Simijonović. Šta treba da ima žena da bi mogla da iznese tvoj model na pravi način? S Isidorom se desilo slično kao i sa Sajsi samo što smo mi dugo kovale plan o tome da uradimo nešto zajedno.

Isidoru sam još davno “snimila” kada sam bila na premijeri filma “Klip” u Sava centru. Tada sam za premijeru oblačila drugu glumicu, a Isidora je imala glavnu ulogu.

Ona je sjajna osoba, toliko je topla, draga, talentovana i potpuno rasterećena od kompleksa od kojih pati većina žena. Kupila me njena harizma, da budem iskrena. Meni je to dovoljno, a ja ne mogu da radim s ljudima koji su u grču, pa čak ni na silu. Isto kao i sa Sajsi, mi smo na fotkama sve; i drugarice, i sestre i dvije umjetnice koje su se našle tog popodneva da urade nešto lijepo zajedno. Na snimanju sam baš uživala. Bilo je jako zabavno, prije svega zbog energije između nas svih.

Umjetnik sam i ne interesuju me kalupi

Posljednje vrijeme svoje kolekcije ne predstavljaš na revijama. Znači li to da si odustala od istih i koliko je teže kroz editorijale prezentovati kolekciju? Modne revije mi više nisu prioritet. Been there done that. Idemo dalje. Treba mi nešto drugačije, novo, neki novi izraz koji će da me inspiriše, pokrene. Prije svega umjetnik sam i ne interesuju me kalupi. Rekla sam već, ako mi bude do revije, najmanji je problem da je imam

. U potrazi sam za novim izazovima, za novim ljudima, gladna sam izazova i konstantno razmišljam o sebi i o ljudima oko sebe. Šta mogu da dam i kako možemo da se kreati

vno prožimamo. Zanima me emocija i kako istu prenijeti na rad. Zaista mi modna revija i šetanje manekenki po pisti, dok drugi ljudi gledaju šest mjeseci mog mukotrpnog rada, ne pričinjava više zadovoljstvo. To je toliko dosadno i sterilno.

Želim da se otvorim ka svijetu i da ljudi vide ono što radim, da vide moj izraz i osjete moju energiju.

Tokom pandemije planeta se gušila u snobizmu i elitizmu

Tokom pandemije mnogi kreatori su izrađivali zaštitne maske. Kako gledaš ti na njih kao na modni detalj?

Tokom pandemije mogla sam u više navrata da vidim kako se planeta guši u snobizmu i elitizmu, čak i u ovim teškim vremenima koja su nas pogodila jednako sve. Čini mi se da je nekoliko modnih kuća izbacilo maske s printom svog loga i prodavali ih po nekim basnoslovnim cijenama. To nema veze s modom, već s klasičnim bezobrazlukom, profiterstvom i korišćenjem situacije za sopstvenu dobrobit.

Čak sam vidjela svjetske i domaće javne ličnosti kako se takmiče ko će luđu masku da nosi i o kome će da se najviše piše. Samo ću reći - odvratno. Svega sam se nagledala. U takvim situacijama se jasno vidi ko je ko. Kapu skidam domaćim dizajnerima koji su u svojim radionicama šili maske i pomagali medicinskim radnicima, kao i građanima.