Većina krupnih promjena u razvoju beba dešava se iznenada i rezultat su fizičkog i neurološkog sazrijevanja. Jedna od njih je i ustajanje u uspravan položaj i oslanjanje na noge. Da bi se motorni razvoj odvijao nesmetano važno je da poštujemo njegove prirodne zakonitosti, a jedna od njih je redosljed javljanja funkcija.
Ovom prilikom govorimo o tom redosledu koji je veoma važan, jer nam ukazuje na to da li se beba pravilno razvija ili ne. Zato je zabranjeno forsirati je da radi ono što ne može, a najčešća greška je postavljanje bebe na noge prije nego što to ona sama uradi. Isto važi i za sjedenje.
Počinje bauljanjem na stomaku
Sa šest mjeseci većina beba počinje da se kreće tako što bauljaju na stomaku i tako stižu do željenog predmeta. U narednim mjesecima se podižu u četvoronožni položaj, a onda polako počinju i da puze. Puzanjem se razvija snaga mišića trupa, karlice, ruku i nogu. Kretanje podstiče disanje pa se tako jača kapacitet pluća i stiče kondicija što doprinosi boljem cjelokupnom razvoju.
Beba u osmom mjesecu puzi unazad i unaprijed i dok se pridržava za nešto pokušava da se uspravi.
Sa devet mjeseci može na kratko da stoji i drži se za nešto. U desetom mjesecu može da zakorači na stepenik i da siđe držeći se za ogradu. Sa jedanaest se kreće po sobi uz namještaj, može da stoji kratko bez pridržavanja i da se polako spušta u čučanj. Beba sa navršenih godinu dana penjanjem uz stepenice i hodom uz pridržavanje jednom rukom nagovještava da će uskoro prohodati.
Beba mora prohodati sama
Samostalno hodanje je važna prekretnica u djetetovom razvoju, nikako je ne treba ometati korišćenjem dupka ili sličnih sprava. To će spriječiti ovladavanje ravnotežom što remeti normalan motorni razvoj. Svako dijete ima svoj ritam sazrijevanja koji treba poštovati.
Nestrpljivi i nedovoljno upućeni roditelji ponašanje djeteta koje pokazuje potrebu da se kreće, pogrešno tumače željom za hodanjem. Ipak, preranim postavljanjem na noge i učenjem djeteta da hoda držanjem za ruke remeti se njegov normalan motorni razvoj. Da bi dijete prohodalo neophodno je da neurološki sazri, na šta se ne može uticati spolja. Naviknuto da ga neko vodi i bez uspostavljene ravnoteže, kada prohoda biće nesigurno, zapinjaće o prepreke, padaće bez da se dočeka na ruke i tako zaštiti glavu.
Pasivno držanje djeteta u uspravnom položaju, a da ono nije spremno za to je beskorisno i može biti opasno. Razloga je više. Recimo, razvoj bebinih stopala nije završen na rođenju, mišići se tek formiraju, zglobovi se vremenom učvršćuju. Prerano stavljanje na noge može da dovede do trajnog oštećenja mekanih struktura i krivljenja stopala. Posljedice mogu da budu nepravilan položaj stopala i koljena. Pod težinom tijela potkoljenice mogu da se iskrive što na kraju može da dovede i do deformiteta kičmenog stuba.
Osam koraka za uspjeh
Dakle, dijete će prohodati kada bude dovoljno sazrelo i uvježbalo sve neophodne elemente samostalnog hoda. Kada napravi osam samostalnih koraka i nastavi da hoda bez pridržavanja, može se reći da je prohodalo. Priprema za samostalan hod može da traje i po nekoliko mjeseci. Ako dijete vodite za ruku prije nego što je za to spremno, bitno ćete mu poremetiti šemu hoda i njegovu stabilnost.
Da bi se dijete nesmetano razvijalo nikako ga ne treba stavljati u prinudne položaje koje ono samostalno ne zauzima, niti ga treba prerano stimulisati na aktivnost za koju nije spremno. Važno je da prođe sve faze razvoja utvrđenim redosledom i da u svakoj ima priliku da dovoljno uvježba trenutnu aktivnost i pripremi se za sledeću. Roditelji mu moraju dati vremena za to.
Bonus video:
